Svaki rat koji se, nakon našeg devedesetih, povode na bilo kojem kutku svijeta, odrazi se nekako i na BiH. Odjednom zauzimamo strane i radimo to svi – bez izuzetka – i Hrvati i Srbi i Bošnjaci. Istovremeno, kada se god neka od televizijskih ekipa zaputi u anketiranje stanovnika BiH po bilo kakvoj problematici, u bilo kojem njenom dijelu, sugovornici, kao pa unisono govore da im je „dosta rata i priča o ratu i ratovima“.
Tom fantomskom „zazoru“ od rata i istovremenoj „potrazi“ za neprijateljima, kako unutarnjim, tako i vanjskim pridonijeli su svi – i mediji i političari i međunarodna zajednica.
Ništa manje odgovornosti za tu, gotovo pa maničnu potrebu naših društava, da se s ratom i onim što ostaje iza njega – ratnim zločinima i traumama - obračunavaju s cijelim narodima koji, eto, pripadaju „pogrešnima“ i onima koji nisu bili na „pravoj povijesti“, ne snose ni plakatna, ideološka i politikantska filmska ostvarenja, kojih smo se kroz godine „nagledali“.
Film „Najsretniji čovjek na svijetu“, prema scenariju Elme Tataragić i u režiji makedonske redateljice Teone Strugar Mitevske, kao da se, na jedan način, obračunava i s tom prljavom političko-filmskom industrijom koja se kod nas nataložila.
“Najsretniji čovjek na svijetu“ prati Asju Lekić (Jelena Kordić Kuret) četrdesetogodišnju Sarajku koja na majčin nagovor odlazi na „speed dating“ gdje je spajaju s četrdesettrogodišnjim bankarom Zoranom (Adnan Omerović) s kojim bi trebala, kroz razgovor, odgovaranje na najrazličitija pitanja – od omiljenih boja i godišnjeg doba, do seksualnosti, pa to veze s nekim tko nije njene nacionalnosti ili vjeroispovijesti – spoznati ljubav, mir, sreću i blagostanje.
Tako barem tvrde dvije gospođe koje su voditeljice „speed datinga“ i koje kandidate „uparuju“ i vode kroz taj proces spoznaje do sreće.
Koliko sve skupa djeluje bizarno, dokazuje i to što ih vode kroz „Švicarsku“, odnosno dvoranu Zurich, u kojem bi trebali razgovarati, a onda u drugoj ručati, aludirajući valjda na onu da će im taj susret omogućiti životnu sreću – ravnu onoj za koju mi mislimo da je Švicarci osjećaju.
Međutim, pitanje je: što zapravo, može, poći po zlu kada se sretnu muškarac i žena, sličnih godina, rođeni i odrasli u istom gradu, a između kojih, jasno, postoji nekakva kemija, iskra? I svašta i ništa istovremeno.
U trenutku kada Asja saznaje da je, upravo, Zoran, bivši vojnik Vojske Republike Srpske, 'nišanio' balkon stana u kojem je živjela s roditeljima, 31. prosinca 1993. u sarajevskom naselju Dobrinja, kada spozna da je tada prvi put pucao uopće i da mu je cilj bila velika plišana deka s medom, počinje vrhunska intimna i psihološka drama, ne samo Asje i Zorana, nego i svih drugih koji su došli potražiti ljubav svog života u spojevima na slijepo.
I prije toga, postoje scene koje gledatelja upozoravaju o čemu je zapravo riječ: kada Zoran kaže da bi „najradije počinio suicid“, kada razbije stol sjedeći s partnericom, nitko osim Asje ne reagira, nikog nije briga. Baš kao što ih nije briga ni dok im Asja, uz tanjur pun kolača, govori kako je ubijen njen tadašnji dečko, a ona, tako potresena, nije imala snage ni reći što mu se dogodilo, nego je samo spustila kanistere napunjene vodom.
„Najsretniji čovjek na svijetu“ film je o tome kako se odnosimo prema onom što nazivamo individualna i kolektivna odgovornost za ratne zločine i rat uopće, film o tome kako zdušno dehumaniziramo cijele narode, film o tome kako i žrtve, u jednom trenutku, krenu, kako govori naslov jedne zbirke eseja Miljenka Jergovića, „sanjaju veliku ratnu pobjedu“.
Nije ovo još jedan film o ratu; naprotiv, ovo je jedan od rijetkih filmova koji se bavi onim „što ostaje poslije rata“, što ostaje od ljudi poslije rata, a najviše o tome, jesmo li se, ikada, zapitali kako je bilo onima koji su nam „ratni neprijatelji“.
„Najsretniji čovjek na svijetu“ nije film za one sklone lakoj (o)sudi, za one koji sude bez suda, moraliziraju bez pokrića, za one koji nemaju strpljenje i volju saslušati onog drugog.
Pogledajte „Najsretnijeg čovjeka na svijetu“: svi smo mi, u jednom trenutku, za nekog bili „neprijatelji“, a da nismo bili svjesni kako je to biti, neprijatelj, sam sebi. Najteže je, naime, kada čovjek osudi samog sebe – tog su oni koji su patili zbog njega, tako rijetko svjesni.
