Nije bilo dana bez sajma: U Mostaru i Čapljini sajmeni dan je bila srijeda

Stari pregled godišnjih i tjednih sajmova u Bosni i Hercegovini iz 1914. godine otkriva koliko su sajmovi nekada bili važni za trgovinu, opskrbu stanovništva i društveni život gradova i sela. Tu se razmjenjivala stoka, žito, vino, sol, vuna, koža, duhan, alati i obrtnički proizvodi.

Mostar se u ranim osmanskim izvorima spominje i kao naselje trgovačkog karaktera, a njegov razvoj ubrzan je nakon izgradnje Staroga mosta i jačanja prometne veze preko Neretve.

Pazar, vašar ili zbor

  U osmanskom razdoblju češće se koristio pojam pazar za redovitu tržnicu, dok su veća godišnja okupljanja nazivana sajmovima, vašarima ili zborovima. Tjedni pazar stanovništvu je omogućavao prodaju poljoprivrednih proizvoda i nabavu robe koje nije bilo u selima, a godišnji sajmovi privlačili su trgovce iz mnogo šireg područja.  

Prema arhivskom zapisu, kojem autor nije naveden, u Mostaru je pazarni dan bio svake srijede. Isti dan bio je pazarni i u Čapljini, dok su se u drugim hercegovačkim mjestima sajmovi održavali različitim danima u tjednu.

U Ljubuškom je sajam bio svakog ponedjeljka, uz dodatne godišnje sajmove od 23. do 25. studenoga. U Trebinju i Stocu sajmeni dan bila je subota, u Nevesinju i Konjicu petak, a u Posušju utorak.

Nije bilo dana bez sajma

Sajmovi nisu služili samo prodaji svakodnevnih proizvoda. Na pojedinim mjestima održavali su se posebni stočni, odnosno marveni sajmovi, kao i veći godišnji zborovi povezani s vjerskim blagdanima i tradicijskim okupljanjima.

Na Ivanici, na području tadašnjeg trebinjskog kotara, marveni sajam održavao se svakog ponedjeljka. U Posušju su, uz tjedni sajam, zabilježeni i godišnji sajmovi 2. i 3. kolovoza te 12. i 13. studenoga.

U Doljanima se zbor održavao 26. kolovoza, u Prologu 2. kolovoza, dok su se kod Blidinja, na Borovoj Glavi, okupljanja održavala 7. srpnja i 26. kolovoza.

Podaci pokazuju da je gotovo svako veće mjesto imalo svoj stalni sajmeni dan, dok su manja naselja organizirala godišnja okupljanja koja su često trajala nekoliko dana.

Negdje ih je bilo i više puta tjedno

U Sarajevu se sajam održavao srijedom, u Travniku i Tuzli petkom, u Banja Luci utorkom, a u Bihaću ponedjeljkom.

Zenica je sajmeni dan imala srijedom, Jajce također srijedom, dok su se u Livnu sajmovi održavali svake srijede, uz nekoliko dodatnih godišnjih termina.

U pojedinim gradovima sajmovi su se održavali više puta tjedno. Tako su u Bijeljini sajmeni dani bili utorak, petak i nedjelja, uz posebne godišnje sajmove stoke.

Sajmovi su u to vrijeme imali znatno širu ulogu od današnjih tržnica. Na njima su se dogovarali poslovi, razmjenjivale informacije, sklapali trgovački dogovori i održavale društvene veze među stanovništvom različitih krajeva.

Posebni godišnji sajmovi privlačili su ljude iz udaljenijih mjesta, a često su bili povezani s crkvenim blagdanima, narodnim zborovima i lokalnim običajima.

Tijekom 20. stoljeća stalne gradske tržnice, trgovine, kamionski prijevoz i trgovačka poduzeća preuzeli su većinu funkcija nekadašnjih sajmova. Stočni sajmovi i lokalni zborovi ipak su se u pojedinim sredinama zadržali, no današnji sajmovi u Hercegovini uglavnom su gospodarske, poljoprivredne, turističke i kulturne manifestacije. Više nisu nužni za svakodnevnu opskrbu stanovništva, nego služe predstavljanju proizvoda, očuvanju lokalne tradicije i kao podsjetnik na neka drugačija vremena.