Američki špijunski sateliti nad Mostarom: Što skriva tajni dosje o tvornici SOKO
Deklasificirani američki obavještajni dokument iz srpnja 1980. godine otkriva da su Sjedinjene Američke Države satelitskim i zračnim snimkama detaljno pratile mostarsku tvornicu zrakoplova SOKO, njezine proizvodne pogone, aerodrome, hangare, skladišta oružja i gotovo svaki proizvedeni zrakoplov. Iako je izvješće objavljeno nakon skidanja oznake tajnosti, dijelovi dokumenta, uključujući veći dio potpoglavlja o razvoju zrakoplova Orao i najmanje jedno cijelo potpoglavlje o drugom razvojnom programu, i dalje su uklonjeni.
Dokument pod nazivom ''Mostar Airframe Plant Soko and Mostar/Soko Airfield'' izradio je američki Nacionalni centar za fotointerpretaciju, poznatiji kao NPIC, a nosio je oznake ''Top Secret'' i ''RUFF'', koje su se odnosile na posebno osjetljive podatke dobivene satelitskim izviđanjem. Javno dostupna, pročišćena verzija odobrena je za objavu u listopadu 2010. godine.
Kompleks od 223 hektara
Američki analitičari procijenili su da su tvornica SOKO i pripadajući aerodrom zauzimali približno 223,2 hektara, oko četiri nautičke milje, odnosno nešto više od sedam kilometara južno od Mostara, na zapadnoj strani poplavnog područja Neretve.
Prema izvješću, sama tvornica imala je 84 zgrade i objekta s ukupno 122.466 četvornih metara korisne površine, dok se dodatnih 3.914 četvornih metara tada nalazilo u izgradnji. Aerodrom Mostar/SOKO obuhvaćao je još 69 zgrada i objekata s 58.565 četvornih metara, uz dodatnih 1.018 četvornih metara u gradnji.
Satelitske snimke Amerikancima su omogućile da identificiraju administrativne zgrade, projektantske urede, proizvodne hale, završne montažne pogone, radionice, skladišta, ispitne prostore za motore i rotore, hangare za popravak i bojanje zrakoplova, ambulantu, toplanu, skladišta goriva i objekte osiguranja.
U dokumentu je navedeno da je tvornica bila ograđena ogradom visokom tri metra, s tri ulaza namijenjena vozilima i pješacima te posebnim ulazom kojim su se zrakoplovi preko rulnice premještali prema aerodromu.
Galebi, Jastrebovi, Kraguji i Gazelle
Posebna pozornost bila je posvećena proizvodnji zrakoplova. Prema američkom izvješću, tvornica je izgrađena 1951. godine, a puna proizvodnja zrakoplova počela je početkom 1957. modelom Type 522.
Amerikanci su procijenili da je tijekom približno pet godina u Mostaru moglo biti proizvedeno do 120 primjeraka toga školskog zrakoplova. Slijedilo je sklapanje helikoptera Sikorsky S-55, uglavnom od dijelova proizvedenih u inozemstvu, a procijenjeno je da je između 1960. i 1963. sastavljeno od 50 do 60 primjeraka.
Najviše pozornosti u dokumentu posvećeno je zrakoplovima Galeb i Jastreb. CIA-ini analitičari naveli su da su prva dva prototipa Galeba završena u Mostaru 1959. godine, dok je serijska proizvodnja počela početkom 1963.
Do kraja 1979. godine, prema njihovim procjenama, proizvedeno je najmanje 240 Galeba, većinom u Mostaru. Procijenjena stopa proizvodnje tijekom 1979. iznosila je približno jedan zrakoplov mjesečno. Galeb je u izvješću opisan kao uspješan izvozni proizvod koji je na međunarodnom tržištu konkurirao britanskom BAC Strikemasteru i talijanskom Aermacchiju MB-326.
Proizvodnja Jastreba, borbene inačice razvijene na osnovi Galeba, počela je 1967. godine. Do kraja 1979. proizvedeno je najmanje 170 primjeraka, također uglavnom u Mostaru. Američki analitičari vjerovali su da je završna montaža Galeba i Jastreba kasnije premještena u Batajnicu, ali su procjenjivali da se glavnina potrebnih dijelova i dalje proizvodila u SOKO-u.
Između 1967. i 1970. godine u Mostaru je, prema istom izvješću, proizvedeno približno 40 zrakoplova Kraguj, namijenjenih napadima na ciljeve na zemlji i korištenju s travnatih uzletišta.
Licencirano sklapanje francuskog helikoptera SA-341 Gazelle počelo je 1973. godine, a do kraja 1979. u SOKO-u je, prema američkim procjenama, sastavljeno oko 85 primjeraka.
Poglavlje o Orlu gotovo potpuno uklonjeno
Najintrigantniji dio izvješća nalazi se u poglavlju o zrakoplovnim programima koji su se tada još razvijali. U njemu se spominje JUROM, kasnije poznat kao Orao, zajednički jugoslavensko-rumunjski borbeni zrakoplov.
Međutim, gotovo cijeli sadržaj potpoglavlja uklonjen je iz javno dostupne verzije. Vidljiv je tek naslov, nekoliko nepovezanih rečenica i fotografija prototipa s jugoslavenskim oznakama. U dokumentu se navodi da je prvi prototip Orla uočen na zračnim snimkama aerodroma Batajnica, dok su podaci o programu, proizvodnji i američkim procjenama najvećim dijelom ostali skriveni.
Nakon dijela o Orlu slijedi još jedno potpoglavlje čiji su naslov i cjelokupan sadržaj uklonjeni. Zbog toga iz javno dostupne verzije nije moguće utvrditi o kojem se razvojnom programu radilo niti kakve su informacije američke obavještajne službe posjedovale.
Izbrisani su i brojni datumi satelitskih snimanja, pojedini zaključci analitičara te dijelovi tablica o uočenim zrakoplovima i proizvodnim aktivnostima. Na kraju dokumenta navedeno je da su u izradi izvješća korištene sve raspoložive snimke sustava KEYHOLE, američkog programa izviđačkih satelita, ali je razdoblje njihova nastanka ostalo skriveno.
Pratili i popravke zrakoplova
Amerikanci nisu pratili samo proizvodnju. Na osnovi broja zrakoplova uočenih na aerodromu zaključili su da je SOKO istodobno mogao popravljati između osam i 12 zrakoplova Type 522 i Kraguj, što je odgovaralo približno trećini ili polovici jedne operativne eskadrile.
Na aerodromu su povremeno uočavani Galebi, Jastrebovi, školski i transportni zrakoplovi te helikopteri, zbog čega su analitičari pretpostavljali da su se u Mostar vraćali na periodične preglede i remont.
U izvješću se navodi i da su se u SOKO-u, osim zrakoplova, u ograničenim količinama i povremeno proizvodile jedrilice, mali čamci, hladnjaci i automobilski dijelovi, uglavnom korištenjem viška materijala iz zrakoplovne proizvodnje.
Aerodrom bez elektroničkih pomagala
Aerodrom Mostar/SOKO imao je travnatu uzletno-sletnu stazu dugu 1.492 i široku 51 metar, bez elektroničkih navigacijskih pomagala. Služio je kao glavni aerodrom za ispitivanje i preuzimanje propelerskih zrakoplova i helikoptera proizvedenih u tvornici, kao i za završne provjere prije leta.
Mlazni zrakoplovi koristili su Mostarski aerodrom na drugoj strani Neretve, koji je s tvornicom bio povezan betonskom rulnicom. Ondje se nalazila betonska pista duga 2.393 i široka 46 metara, s ograničenim elektroničkim navigacijskim sustavima.
Američke snimke pokazivale su i prisutnost postrojbe za obuku u održavanju zrakoplova te jedinice Jugoslavenske narodne armije koja je provodila topničku obuku. Identificirani su položaji protuzračnog i poljskog topništva, skladišta oružja, vojničke spavaonice, zapovjedni objekti, bazen, sportski tereni i prostor namijenjen kemijskoj, biološkoj i radiološkoj obuci.
Među uočenim naoružanjem navode se protuzračni topovi kalibra 20 i 57 milimetara, teške protuzračne strojnice, brdski topovi kalibra 76 milimetara i minobacači kalibra 120 milimetara.
Obavještajna slika industrijskog giganta
Dokument pokazuje koliko su detaljno američke obavještajne službe tijekom Hladnog rata pratile jugoslavensku vojnu industriju, iako Jugoslavija nije bila članica Varšavskog pakta i vodila je politiku nesvrstanosti.
SOKO za američke analitičare nije bio samo mostarska tvornica nego strateški vojno-industrijski kompleks čija se proizvodnja pratila kroz širenje hala, broj zrakoplova na stajankama, promjene na aerodromima i pojavu novih prototipova.
Brojke navedene u dokumentu predstavljaju tadašnje američke obavještajne procjene, izrađene prvenstveno analizom zračnih i satelitskih snimaka, zbog čega ih ne treba automatski smatrati konačnim službenim proizvodnim podacima. Ipak, izvješće pruža rijedak pogled na to kako je jedan od najvažnijih mostarskih industrijskih sustava izgledao očima američkih obavještajaca prije više od četiri desetljeća.
-webp.webp)
-webp.webp)
-webp-wm.webp)
