Mato Dukovac bio je najuspješniji hrvatski lovački pilot Drugoga svjetskog rata, ali i čovjek čiji je ratni put teško usporediti s biografijom bilo kojeg drugog pilota s ovih prostora. Služio je u zrakoplovstvu Kraljevine Jugoslavije, NDH i nove komunističke Jugoslavije, djelovao u sastavu njemačkog Luftwaffea, prebjegao Sovjetima, pobjegao u Italiju, sudjelovao u stvaranju sirijskog ratnog zrakoplovstva i letio u Prvom arapsko-izraelskom ratu.

Njegova biografija istodobno je priča o iznimnom letačkom umijeću, političkim prijelomima i preživljavanju u vremenu u kojem su se države, režimi i vojne odore mijenjali gotovo preko noći.

Međutim, u često prenošenoj verziji Dukovčeva života nalazi se važna pogreška. Nije u svibnju 1944. oboren iza sovjetskih linija i potom prešao Crvenoj armiji. Sovjetski lovci oborili su ga 25. veljače 1944., ali se poslije prisilnog slijetanja vratio u svoju postrojbu. Sovjetima je prebjegao gotovo sedam mjeseci poslije, 20. rujna 1944., kada je s drugim pilotom poletio iz istočne Pruske i spustio se na područje pod njihovom kontrolom.

Od jedrilica do kraljevskog zrakoplovstva

Dukovac je rođen 23. rujna 1918. u Surčinu, nedaleko od Zemuna. Još kao mladić zanimao se za jedriličarstvo, a 1937. upisao je 67. klasu Vojne akademije u Beogradu. Školovanje je završio 1. travnja 1940. u činu potporučnika, nakon čega je počeo pilotsku obuku u Pančevu.

Njemački napad na Kraljevinu Jugoslaviju u travnju 1941. zatekao ga je u Drugoj eskadrili Jugoslavenskog kraljevskog ratnog zrakoplovstva na uzletištu u Velikoj Gorici. Nakon sloma države i uspostave NDH, Dukovac se 29. travnja priključio njezinu zrakoplovstvu.

U početku je radio u Personalnom odsjeku Zapovjedništva zrakoplovstva, a prošao je i službu povezanu s jedriličarskom obukom. Njegov ratni uspon počeo je nakon uključivanja u Hrvatsku zrakoplovnu legiju, dobrovoljačku formaciju poslanu na Istočno bojište.

Ta postrojba nije djelovala samostalno. Njezini su pripadnici bili uključeni u njemački Luftwaffe, nosili njegove odore, podlijegali njemačkim pravilima i polagali prisegu Adolfu Hitleru. Lovačka skupina postala je 15. hrvatska eskadrila Treće skupine 52. lovačkog krila, odnosno 15. (Kroatische)/JG 52.

Prva pobjeda iznad Kavkaza

Nakon obuke u Njemačkoj Dukovac je u listopadu 1942. stigao na Kavkaz, gdje je postrojba letjela na lovcima Messerschmitt Bf 109G-2. Prvu priznatu zračnu pobjedu ostvario je 11. studenoga, tijekom svoje dvanaeste borbene misije.

Hrvatski su piloti tog dana pratili bombardere Junkers Ju 87 prema Lazarevskom kada su ih napali sovjetski lovci Polikarpov I-16. Dukovac je jednoga oborio iznad područja Tuapsea. Samo nekoliko dana poslije njegova je postrojba povučena na odmor.

Na Istočno bojište vratio se početkom 1943. Upravo tijekom druge smjene izrastao je u jednog od najuspješnijih pilota eskadrile. Pratio je njemačke bombardere i jurišne zrakoplove, ulazio u borbe sa sovjetskim lovcima LaGG-3, MiG-ovima i američkim P-39 Airacobrama isporučenim Sovjetskom Savezu te napadao teško oklopljene jurišnike Iljušin Il-2.

Ratovanje nije prolazilo bez posljedica. U svibnju 1943. njegov je Messerschmitt oštećen, zbog čega je morao prisilno sletjeti. Sljedećeg dana ponovno je završio na zemlji izvan uzletišta. Do završetka te smjene pripisano mu je 14 potvrđenih i šest nepotvrđenih pobjeda, od kojih je pet naknadno priznato.

Ilustracija: Bljesak.info / AI / Dukovac negdje na istočnom bojištu

Ilustracija: Bljesak.info / AI / Dukovac negdje na istočnom bojištu

Najuspješniji pilot eskadrile

Treća smjena na Istočnom bojištu započela je u listopadu 1943. Dukovac je tada već bio zapovjednik eskadrile, a njegovi su piloti djelovali iz baza na Krimu. Letjeli su na inačicama Bf 109G-4 i G-6.

Prvi studenoga 1943. bio je najuspješniji dan hrvatske eskadrile tijekom cijelog rata. Piloti su prijavili jedanaest oborenih sovjetskih zrakoplova bez vlastitih gubitaka, a dvije pobjede pripisane su Dukovcu. Već sljedećeg dana njegov je zrakoplov teško oštećen te je morao prinudno sletjeti kod Marientala.

Do početka prosinca stigao je do tridesete priznate pobjede. Njegov posljednji veliki borbeni dan bio je 25. veljače 1944., kada je izveo čak pet borbenih letova. U prvim je misijama prijavio rušenje sovjetskih lovaca, ali su ga tijekom posljednjeg leta napali P-39 Airacobre.

Dukovac je oboren i prisilno je spustio zrakoplov, pri čemu je ozlijedio kralježnicu. Prebačen je u poljsku bolnicu, ali se nakon desetak dana, čim je ponovno mogao hodati, vratio postrojbi. Ondje je zatekao samo trojicu pilota sposobnih za letenje.

Do proljeća 1944. eskadrila je bila toliko iscrpljena da ju je Luftwaffe povukao. Prema ratnim evidencijama NDH, Dukovac je ukupno ostvario 44 priznate zračne pobjede, dok drugi izvori navode 40 potvrđenih i pet nepotvrđenih.

Broj ostaje predmet rasprava jer priznanje pobjede u ratnom sustavu jedne strane ne mora uvijek odgovarati stvarno evidentiranom gubitku protivnika. Ipak, neupitno je da je Dukovac bio vodeći hrvatski zračni as Drugoga svjetskog rata. Specijalizirana literatura Borisa Ciglića i Dragana Savića među njegove pobjede ubraja 18 lovaca LaGG-3, 12 jurišnika Il-2, tri P-39 te više drugih sovjetskih tipova zrakoplova. Osprey

Za ratne rezultate dobio je niz odličja NDH i nacističke Njemačke, među kojima Željezni križ prvog i drugog stupnja te Njemački križ u zlatu. Ovaj dio njegove biografije ne može se odvojiti od činjenice da su pobjede ostvarene u postrojbi Luftwaffea tijekom osvajačkog rata protiv Sovjetskog Saveza.

Prebjeg Sovjetima

U ljeto 1944. njemačko je zapovjedništvo pokušalo obnoviti hrvatsku lovačku postrojbu. Dukovac je promaknut u čin satnika, a skupina pilota upućena je preko Rumunjske i Slovačke prema istočnoj Pruskoj. Ondje su dobili novije Messerschmitte Bf 109G-14 i pripremali se za povratak na bojište.

Dukovac je 20. rujna 1944. s još jednim pilotom poletio iz baze Labiau u istočnoj Pruskoj i prešao na sovjetsku stranu. Crvena armija ubrzo je javno objavila njegov prebjeg, a taj je događaj praktično označio kraj hrvatske eskadrile na Istočnom bojištu. Preostali piloti oduzeti su zrakoplovstvu i poslani na pješačku obuku.

U pojedinim poslijeratnim prikazima tvrdilo se da je Dukovac morao prisilno sletjeti pokušavajući pomoći drugom pilotu, ali dostupna stručna literatura njegovo slijetanje uglavnom opisuje kao namjeran prebjeg. Njegovi motivi nikada nisu potpuno razjašnjeni. Moguće je da je procijenio kako je njemački poraz neizbježan, da je želio izbjeći povratak u NDH ili da je pokušavao osigurati vlastiti opstanak.

Sovjeti su ga u studenome predali jugoslavenskim partizanima. Nakon prelaska na lovce Jakovljev u prosincu se vratio u Beograd kao kapetan novog Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva i postao instruktor u Pančevu.

Novi režim mu nije vjerovao

Dukovčevo golemo borbeno iskustvo novoj je vojsci bilo korisno, ali njegova prošlost nije bila zaboravljena. Dio pripadnika jugoslavenskog zrakoplovstva vrijeđao ga je i provocirao zbog službe u NDH i Luftwaffeu, dok je nad njim trajno visjela mogućnost istrage i uhićenja.

Zatražio je premještaj te je u travnju 1945. upućen u Prvu pilotsku školu u Zemuniku kod Zadra. Ondje je dočekao kraj rata, ali se u novom sustavu očito nije osjećao sigurnim.

Dana 8. kolovoza 1945. uzeo je školski dvokrilac de Havilland Tiger Moth, preletio Jadran i spustio se u Italiji. Bio je to njegov drugi prebjeg zrakoplovom u manje od godinu dana. Završio je u izbjegličkim i zarobljeničkim logorima kod Modene i Bagnolija.

Stoga nije točan često ponavljani podatak da je tek 1946. pobjegao iz Jugoslavije. U Italiju je preletio u kolovozu 1945., dok je tijekom sljedećih godina tražio mogućnost nastavka života izvan Europe.

Hrvatski pilot u nastajanju sirijskog zrakoplovstva

Dukovcu se nova prilika otvorila na Bliskom istoku. Sirija je 1946. stekla punu neovisnost, ali gotovo da nije imala vlastiti obučeni zrakoplovni kadar. Zbog toga je angažirala strane instruktore s ratnim iskustvom.

Prema istraživanju povijesti sirijskog ratnog zrakoplovstva i literaturi o hrvatskim zračnim asovima, Dukovac je zajedno s još četvoricom hrvatskih pilota dobio sirijske dokumente i krajem 1947. stigao u Damask. U sirijskom zrakoplovstvu dobio je čin kapetana i sudjelovao u obuci prve generacije vojnih pilota. Wikipedia

Obuka se odvijala i u bazi Estabel u libanonskoj dolini Beka, a korišteni su američki školski zrakoplovi North American T-6 Harvard, poznati i kao Texan. Premda su izvorno bili namijenjeni obuci, Sirijci su ih opremili strojnicama i nosačima bombi.

Kada je 1948. izbio Prvi arapsko-izraelski rat, Dukovac više nije bio samo instruktor. Kao pripadnik Prve eskadrile sirijskog ratnog zrakoplovstva sudjelovao je u borbenim operacijama protiv novouspostavljene države Izrael.

Dana 14. srpnja 1948. izveo je bombarderski napad na izraelske položaje u Galileji. Pojedini izvori tvrde i da je tijekom izvidničke misije oborio izraelski laki zrakoplov, vjerojatno Fairchild 24, no taj navod nije jednako čvrsto dokumentiran kao njegove ratne misije na Istočnom bojištu.

Dukovac je Siriju napustio prije završetka rata. Njegova uloga u nastanku sirijskog zrakoplovstva ostala je malo poznato poglavlje ne samo hrvatske nego i bliskoistočne vojne povijesti.

Od ratnog pilota do zaposlenika IBM-a

Nakon desetljeća gotovo neprekidnog služenja u različitim vojskama, Dukovac je krajem 1948. otišao u Kanadu. Nastanio se u Torontu, osnovao obitelj i počeo potpuno drukčiji život.

Radio je za kompaniju IBM, a uključio se i u hrvatsku emigrantsku zajednicu. Navodi se kao jedan od osnivača organizacije Ujedinjeni Hrvati Kanade. Za razliku od brojnih pripadnika poraženih snaga NDH koji su u emigraciji nastavili izrazito političko djelovanje, Dukovac je u javnosti ostao ponajprije poznat po svojoj letačkoj karijeri.

Umro je 6. lipnja 1990. u Torontu, u 72. godini života. Pokopan je u kanadskoj provinciji Ontario.

Njegov život ne uklapa se u jednostavnu podjelu na pobjednike i poražene. Bio je časnik kraljevske Jugoslavije, pilot države koja je bila saveznik nacističke Njemačke, pripadnik postrojbe Luftwaffea, prebje- g Sovjetima, instruktor komunističke Jugoslavije, bjegunac u Italiju i kapetan sirijskog zrakoplovstva.

Dukovac se zato može promatrati kao iznimno sposoban pilot, ali ne i izvan političkog i moralnog konteksta vojski kojima je služio. Njegovih 40 ili 44 pobjede govore o letačkoj vještini, dok njegova dva prebjega i služba pod više zastava otvaraju složenije pitanje: je li njime prvenstveno upravljalo političko uvjerenje ili instinkt čovjeka koji je, bez obzira na promjenu država i režima, želio nastaviti letjeti i preživjeti.