Andrijica Šimić – hajduk kojeg su se vlasti bojale, a narod pretvorio u legendu
Noć se spustila nad Runoviće, a siječanjska hladnoća uvukla se među kamene kuće Imotske krajine. Andrijica Šimić te je noći vjerovao da je među ljudima kod kojih može mirno sklopiti oči.
Dvanaest godina živio je drukčije.
Proljeća, ljeta i jeseni provodio je po hercegovačkim i dalmatinskim brdima, sklanjajući se od potjera, a zime kod jataka. Za njim su išle vlasti, žandari i priče. Jedni su ga smatrali razbojnikom, drugi zaštitnikom sirotinje. Njegovo ime već je bilo dovoljno da se o njemu govori od Hercegovine do dalmatinskog zaleđa.
Ali u zoru 14. siječnja 1871. nije ga svladala potjera. Svladala ga je izdaja.
Prema zapisima o njegovu životu, Šimić je noć proveo kod Ante Garca. Dok je spavao, sedmorica Garaca uspjela su ga svezati i predati vlastima. Prema predaji, tada je izrekao kletvu: ''Moje noge nad vašim glavama bile.'' Svezanog Andrijicu Šimića odveli su u Imotski i predali vlastima. Tako je završilo dvanaest godina hajdukovanja čovjeka koji će desetljećima poslije smrti ostati jednom od najvećih legendi hercegovačkog i dalmatinskog krša.
Od Alagovca do hajdučke čete
Andrijica, odnosno Andrija Šimić, rođen je 22. studenoga 1833. u Alagovcu u župi Ružići, na području današnje općine Grude. Potjecao je iz siromašne obitelji, a upravo će društvene prilike u tadašnjoj Hercegovini snažno odrediti njegov život.
U hajduke odlazi 1859. godine. U izvorima i predaji kao jedan od ključnih razloga navode se osmanski zulum, nepravda prema siromašnom stanovništvu i njegov sukob s poretkom u kojem su kmetovi bili izloženi samovolji moćnijih.
Tada počinje život zbog kojeg će Andrijica prerasti povijesnu osobu i postati lik narodnih pjesama i predaja.
Hajdukovao je dvanaest godina. Sa svojom družinom kretao se Hercegovinom i Dalmacijom, presretao karavane i napadao imućne. No slika Šimića nije jednostavna. Bio je odmetnik koji je živio izvan zakona i sudjelovao u pljačkama, ali predaja i dio literature posebno ističu njegov odnos prema siromašnima i obespravljenima. Pripisuje mu se zaštita sirotinje i žena te dijeljenje pomoći potrebitima.
Upravo je na toj granici između povijesti i legende nastao Andrijica kakvog je narod zapamtio – čovjek koji uzima od moćnih, ne dopušta ponižavanje slabijih i priznaje neki vlastiti, hajdučki zakon pravde.
Čovjek kojeg je narod čekao pred sudom
Nakon zarobljavanja odveden je u Split. Njegov dolazak i suđenje izazvali su veliko zanimanje. Prema zapisima, ljudi su se okupljali kako bi vidjeli okovane hajduke koje su žandari vodili od zatvora prema sudu.
Šimić je osuđen na doživotnu robiju. Slijedilo je ono što možda najbolje pokazuje koliko je njegova životna priča nevjerojatna: u zatvoru u Kopru proveo je oko tri desetljeća.
Slobodu je ponovno ugledao tek 1901. godine, nakon carske odluke o pomilovanju. Kada se vratio, nije se vratio kao zaboravljeni starac. Vratio se kao legenda.
Na splitskoj rivi čekalo ga je mnoštvo ljudi, a potom su ga dočekivali i u drugim mjestima Dalmacije te Bosne i Hercegovine. Čovjek koji je desetljećima bio iza zatvorskih zidova otkrio je da narod još uvijek pamti njegovo ime.
I tada se dogodilo nešto možda važnije od svih priča o njegovoj fizičkoj snazi. Nije se osvetio ljudima koji su ga izdali.
Posljednje poglavlje kao da je napisala narodna pjesma
Andrijica Šimić umro je 5. veljače 1905. u Runovićima. Ante Garac, čovjek koji se u predaji i zapisima navodi kao glavni organizator njegove izdaje, umro je samo nekoliko dana prije njega. Šimić je pokopan na groblju u Runovićima, neposredno uz Garčev grob. Položaj grobova kasnije je postao dijelom lokalne predaje – Šimićeve noge našle su se iznad glave čovjeka koji ga je izdao.
Bio je to gotovo savršen završetak priče kakvu narod pamti.
Ali Andrijica nije nestao s posljednjim hajdučkim vremenima. O njemu su nastajale pjesme, priče i knjige, a njegovo ime ostalo je prisutno u Hercegovini i Imotskoj krajini više od stoljeća nakon smrti. Postoji i dugogodišnja predaja koja Andrijicu Šimića povezuje s izborom imena splitskog Hajduka; znanstveni rad Marka Dragića upravo razmatra tu vezu i Šimićeve vrline kao nadahnuće za ime kluba osnovanog šest godina nakon njegove smrti.
Možda je upravo u tome odgovor na pitanje zašto je Andrijica Šimić preživio vlastito vrijeme.
Povijesni Andrijica bio je čovjek od krvi i mesa, odmetnik i harambaša koji je živio nasilan i opasan život. Narodni Andrijica postao je nešto drugo – simbol prkosa čovjeka koji nije htio pognuti glavu pred nepravdom.
A takve priče hercegovački kamen dugo pamti.
