Pričalo se da je ukleta: Svaka druga kuća u Jugoslaviji imala je ovu sliku
Tko je odrastao u bivšoj Jugoslaviji vjerojatno se sjeća barem nekoliko detalja koji su se ponavljali iz stana u stan – velikih smeđih regala, šarenih tapeta, goblena, tranzistora, teških kauča i reprodukcija poznatih slika na zidovima.
Među njima se posebno izdvajao portret uplakanog dječaka, koji je desetljećima bio iznimno popularan i u brojnim drugim europskim zemljama.
Riječ je o radu talijanskog slikara Giovannija Bragolina, poznatog i pod pseudonimom Bruno Amadio. Njegove slike uplakane djece masovno su reproducirane tijekom druge polovice 20. stoljeća, a samo u Velikoj Britaniji prodani su deseci tisuća primjeraka.
S vremenom se, međutim, uz jednu od tih slika počela vezivati neobična urbana legenda – tvrdnja da je portret navodno uklet.
Tko je zapravo uplakani dječak?
Bragolin je tijekom karijere naslikao cijelu seriju portreta uplakane djece i siročadi. Prema jednoj od najpoznatijih verzija legende, dječak s jedne od slika zvao se Don Bonillo i navodno je kao dijete svjedočio smrti svojih roditelja u požaru.
Priča kaže da je slikaru jedan svećenik pokušao objasniti dječakovu tragičnu prošlost, ali Bragolin navodno nije ozbiljno shvatio upozorenje.
Upravo je iz toga kasnije izrasla priča o "prokletstvu" slike.
Veliki zamah legenda je dobila 1985. godine, kada je britanski tabloid The Sun objavio tekst o navodnom "prokletstvu uplakanog dječaka".
U članku se spominjao par čija je kuća izgorjela, dok je reprodukcija slike navodno ostala gotovo netaknuta. Nakon toga počele su se pojavljivati i druge priče ljudi koji su tvrdili da su u požarima izgubili gotovo sve, dok je upravo ta slika ostajala sačuvana.
Posebno je odjeknula tvrdnja jednog vatrogasca koji je navodno tijekom intervencija na više požarišta primijetio isti prizor – uništen interijer, ali sačuvanu sliku uplakanog dječaka.
Takve priče ubrzo su postale savršen materijal za urbane legende, pa su se počele širiti tvrdnje da je duh dječaka "zarobljen" u slici te da njegove suze štite platno od vatre.
Legenda se širila Europom
Priča se dodatno širila navodima o požarima u kućama, stanovima i ugostiteljskim objektima u kojima se nalazila ista reprodukcija.
U jednom slučaju govorilo se o kući koja je izgorjela nekoliko mjeseci nakon kupnje slike, u drugom o pizzeriji koju je progutala vatra, dok je portret navodno ostao sačuvan.
Širile su se i priče o ljudima koji su pokušali spaliti sliku, nakon čega su ih navodno zadesile nesreće.
Sve je to dodatno učvrstilo reputaciju portreta kao jednog od najpoznatijih "ukletih" predmeta moderne popularne kulture.
Kasniji pokušaji provjere priče ponudili su mnogo manje misteriozno objašnjenje. Istraživački novinar David Clarke detaljnije je proučavao slučaj i zaključio da nema pouzdanih dokaza za priču o dječaku koji je ostao bez roditelja u požaru.
Prema njegovim nalazima, dječak s portreta nije bio siroče s tragičnom prošlošću, nego model kojeg je slikar angažirao. Ni tvrdnje o natprirodnoj otpornosti slike na vatru nisu dobile čvrstu potvrdu.
Jedno od jednostavnijih objašnjenja zašto su neke reprodukcije mogle preživjeti požare povezano je s materijalima na kojima su bile tiskane i zaštitnim premazima, koji su ih mogli učiniti otpornijima od drugih predmeta u prostoriji.
Unatoč svemu, legenda je preživjela desetljećima. Za brojne ljude s prostora bivše Jugoslavije "uplakani dječak" danas zato nije samo stara reprodukcija s bakinog zida, nego i podsjetnik na jednu od najpoznatijih urbanih legendi koja se širila generacijama, prenosi Dnevno.
