Nije bilo jedne velike bitke: Ovako su Osmanlije lomile Kosačinu Hercegovinu
Jutro nad nevesinjskim krajem počinje tiho. Na kamenom prijevoju nekoliko Kosačinih ljudi već je budno, oslonjeni su na koplja i lukove, a ispod njih put nestaje između stijena i niskog raslinja. Zrak je suh, zemlja tvrda od ljetne žege, a iza njih je još jedan put prema unutrašnjosti hercegove zemlje koji netko mora držati.
Prvo se ne vide ljudi, nego prašina. Diže se daleko niz cestu, polako, u dugoj svijetloj traci koja se širi između brda. Tek kada se sunce podigne malo više, iz nje počinju izlaziti obrisi konjanika. Ispred kolone kreću brži odredi, za njima dolaze drugi ljudi, pješaci i konji, a ono što se u daljini čini kao nekoliko desetaka ratnika postupno se pretvara u mnogo ozbiljniju silu.
Na uzvišenju iznad puta nema velikih govora ni zastava koje vijore kao u kasnijim slikama bitaka. Branitelji imaju vrlo jednostavan zadatak: procijeniti koliko je ljudi pred njima, usporiti ih ako mogu i javiti utvrdi iza sebe da Osmanlije dolaze.
Takvih je jutara u Hercegovini sredinom šezdesetih godina 15. stoljeća moralo biti mnogo.
Kada se danas govori o osmanskom osvajanju Hercegovine, lako je zamisliti jednu veliku vojsku koja je prešla granicu, razbila branitelje i zauzela zemlju. Stvarnost je bila mnogo složenija. Nakon pada Bosanskog Kraljevstva 1463. godine rat u zemljama Stjepana Vukčića Kosače pretvorio se u niz prodora, obrana tvrđava, zasjeda, povlačenja i protunapada, a teren Hercegovine često je bio jednako važan kao broj vojnika.
Osmanlije nisu u jednom naletu osvojile cijelu Kosačinu zemlju. Već tijekom ljeta 1463. vidi se da njegova vojska nije bila uništena. Dubrovački izvori bilježe da je Vlatko Hercegović ponovno zauzeo Ključ, dok je Vladislav Hercegović ubrzo javio da je povratio Ljubuški. To pokazuje kako je rat tada izgledao: osmanska vojska prođe, zauzme tvrđavu i nastavi dalje, a čim glavne snage odu, lokalni ljudi pokušavaju vratiti ono što je izgubljeno.
Ozbiljniji udar uslijedio je 1465. godine, kada Osmanlije počinju sustavnije lomiti unutrašnjost Kosačine zemlje. Pravci napredovanja išli su preko istočne Hercegovine, prema Foči, Nevesinju, Gacku, Bileći i dalje prema Trebinju, dok su drugi odredi pritiskali prostor Neretve i gradove koji su kontrolirali prilaze prema moru.
To nije bio rat velikih ravnica i uredno postrojenih vojski. Hercegovina je nudila nešto sasvim drugo: uske prolaze, kamene putove, strme padine, prijevoje i doline nad kojima su stajale utvrde. Tko je držao put ispod tvrđave, često je kontrolirao čitav kraj.
Zato su mjesta poput Blagaja, Ljubuškog, Ključa i Počitelja bila toliko važna. Blagaj nije bio samo grad, nego jedno od glavnih Kosačinih sjedišta, dok je Počitelj kontrolirao donju Neretvu i pristup prema moru. Kada su Osmanlije 1465. udarile na Počitelj, ondje su se branitelji uspjeli održati, uz pomoć saveznika i dodatno utvrđivanje grada.
Kosačina vojska nije bila velika stalna vojska kakvu danas zamišljamo. Jezgru su činili ljudi velikaša, njihove pratnje, lokalni ratnici, posade utvrda i pješaci okupljeni iz župa. Bolje opremljeni ratnici imali su kacige, verižne košulje, mačeve i štitove, dok je velik dio običnih ljudi nosio koplja, lukove i jednostavniju zaštitu.
Na mnogim mjestima nije bilo tisuća vojnika, nego desetci ili stotine ljudi koji su branili prolaz, cestu ili tvrđavu. Upravo zbog toga nemamo pouzdane brojke za većinu sukoba. Izvori rijetko navode koliko je ljudi bilo na jednoj ili drugoj strani, pa bi svaka precizna brojka bila više nagađanje nego povijest.
Osmanlije su imale veliku prednost u pokretljivosti. Njihova laka konjica, posebno akindžije, mogla je brzo ulaziti duboko u neprijateljski prostor, napadati sela, uzimati stoku, zarobljavati ljude i prekidati veze između gradova. Nisu morali osvojiti svaku tvrđavu da bi slomili čitavu oblast. Dovoljno je bilo učiniti prostor između utvrda nesigurnim.
U praksi je to značilo da bi branitelji na nekom prijevoju mogli pustiti nekoliko salvi strijela, pokušati usporiti prvi val konjanika, a zatim se povući prema sljedećem položaju ili utvrdi. Ako bi ih Osmanlije zaobišle drugim putem, položaj bi gubio smisao i branitelji bi ostajali odsječeni.
Druga vrsta borbe vodila se neposredno oko utvrda. Tamo konjica više nije imala istu prednost. Branitelji su držali vrata, prilaze i zidine, dok su napadači pokušavali probiti ulaz, prići zidovima ili natjerati posadu na predaju. Ako bi grad ostao s malom osmanskom posadom, Kosačini ljudi mogli su se vratiti nakon nekoliko dana ili tjedana i pokušati ga ponovno zauzeti, što se 1463. i događalo.
Najgori dio rata osjećalo je stanovništvo. Akindžijski upadi kroz sela nisu izgledali kao velika bitka, ali su imali možda i veći učinak. Paljenje kuća, pljačka stoke, odvođenje ljudi i uništavanje zaliha značili su da tvrđave ubrzo ostaju bez ljudi, hrane i sigurnih komunikacija. Tako se Kosačina zemlja lomila. Ne jednom velikom bitkom, nego postupno.
Godine 1465. Osmanlije su osvojile velik dio unutrašnjosti, uključujući Blagaj i prostore istočne Hercegovine, dok se obrana duže održavala prema donjoj Neretvi i obali. Stjepan Vukčić i njegovi sinovi nisu nestali preko noći, ali je prostor kojim su upravljali postajao sve uži.
Na jednoj strani bili su gradovi koje je još trebalo braniti, na drugoj osmanski odredi koji su svakim novim prodorom ulazili dublje, a između njih sela, ceste i ljudi koji su pokušavali preživjeti rat u kojem više nije bilo sigurne pozadine.
Upravo zato pad Kosačine Hercegovine nije izgledao kao pad Bobovca 1463. godine. Nije bilo jednog dana nakon kojeg je sve bilo gotovo. Bio je to rat koji je trajao, pomicao se od prijevoja do tvrđave i iz doline u dolinu, sve dok prostor koji je Stjepan Vukčić desetljećima držao pod svojom vlašću nije počeo nestajati dio po dio.
Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.
