Malo prije katastrofe: Kosača i kralj konačno zajedno i dvije godine u kojima je Bosna čekala pomoć sa Zapada

Sredinom ožujka 1461. gost Radin Butković ponovno je bio na putu prema Dubrovniku. Stjepan Vukčić Kosača poslao ga je zajedno s Jurjem Čemerovićem da u Republici obavi poslove za koje nije birao slučajne ljude. Radin je godinama pripadao najužem krugu hercegovih pouzdanika, bio je jedan od najuglednijih ljudi Crkve bosanske, ali istodobno i diplomat koji je znao kako se razgovara s Dubrovčanima, kako se prenosi hercegova volja i kako se iz dugih vijećanja izvuče ono što njegov gospodar želi.

Dubrovčani su dobro znali tko im dolazi. Vijeće umoljenih 14. ožujka raspravljalo je o odgovoru Kosačinim izaslanicima, a pred vijećnicima se našao i prijedlog da se Radinu i njegovu suputniku uruči dar od stotinu perpera u tkaninama. Takvi darovi nisu bili tek izraz gostoprimstva. Dubrovnik je desetljećima njegovao odnose s ljudima koji su imali pristup moćnim gospodarima u zaleđu, a Radin je bio upravo takav čovjek – netko tko se nakon razgovora u Dubrovniku vraćao Stjepanu Vukčiću i stajao pred njim s odgovorima Republike.

U proljeće te godine Kosačina zemlja još je bila velika, a njegov položaj dovoljno snažan da ga se na Jadranu nije moglo zaobići. Dubrovčani su znali da hercega mogu tražiti u Blagaju, Humu ili Ključu, u njegovim gradovima iz kojih je upravljao područjem što se protezalo od unutrašnjosti Bosne i Polimlja prema Neretvi i moru. Ipak, iza diplomatske svakodnevice sve se jasnije osjećala promjena koja se više nije mogla zaustaviti pregovorima o carinama, dugovima ili trgovačkim povlasticama.

Smederevo je palo dvije godine ranije, Srpska Despotovina nestala je kao država, a Osmanlije su sve otvorenije ulazile u krajeve koji su nekada činili sigurniju istočnu periferiju Kosačine oblasti. Mileševa je već bila poharana, prometni pravci prema istoku više nisu bili ono što su bili prije samo nekoliko godina, a vijesti o novim osmanskim prodorima stizale su sve bliže hercegovim glavnim posjedima.

Radin se iz Dubrovnika vraćao upravo u takvu zemlju.

Iste 1461. godine umro je bosanski kralj Stjepan Tomaš, čovjek s kojim je Kosača proveo velik dio života u složenom odnosu neprijateljstva, kratkih pomirenja i novih sukoba. Na prijestolje je došao njegov sin Stjepan Tomašević, posljednji srpski despot, koji je na vlastitoj koži već iskusio koliko brzo jedna država može nestati kada Mehmed II. odluči da je došlo njezino vrijeme.

Za Kosaču je novi kralj bio čovjek iz kuće s kojom se godinama borio, ali okolnosti više nisu dopuštale nastavak stare politike. Osmanlije koje su nekada mogle poslužiti kao saveznik protiv bosanskog kralja sada su pritiskale i hercegove zemlje. Kralju, sa druge strane, slabljenje Kosače više nije moglo odgovarati jer bi svaki grad izgubljen na jugu ili istoku samo približavao osmansku vojsku središtu njegova kraljevstva. 

Dogovor

Stari protivnici zato su se pomirili.

Nije to bilo veliko pomirenje ljudi koji su odjednom zaboravili sve što su jedni drugima činili, niti znak da je Bosna preko noći postala politički jedinstvena. Bio je to dogovor ljudi koji su napokon imali neprijatelja dovoljno snažnog da njihove međusobne sukobe učini opasnima za sve.

Stjepan Tomašević istodobno se okrenuo Rimu. Od pape Pija II. tražio je priznanje i pomoć, pokušavajući Bosnu čvršće povezati sa zapadnim kršćanskim državama. U studenome 1461. okrunjen je krunom koju mu je poslao papa. Svečanost je kralju davala politički legitimitet i pokazivala kojem se svijetu želi prikloniti, ali nijedna kruna nije mogla riješiti ono najvažnije pitanje: tko će poslati vojsku ako Mehmed II. doista krene na Bosnu.

U Rimu se govorilo o obrani kršćanstva i velikom pohodu protiv Osmanlija. U Budimu je kralj Matija Korvin imao vlastite planove i nije se lako mirio s bosanskim pokušajem da preko pape učvrsti neovisnost od ugarske krune. Venecija je pomno računala što bi otvoreni sukob s Mehmedom mogao značiti za njezinu trgovinu i posjede, dok su talijanski vladari svoje diplomatske poruke prema Bosni i Kosači uvijek uspoređivali s problemima koje su imali kod kuće.

U takvim okolnostima gost Radin ponovno se početkom veljače 1462. pojavio u Dubrovniku, ovaj put na čelu Kosačina poslanstva. Osam mjeseci prije nego što će bosanski kralj povući potez koji će odnose sa sultanom dovesti do točke pucanja, Radin je sjedio pred dubrovačkim vlastima i pregovarao o vrlo konkretnom pitanju – prodaji drijevske carine.

To možda na prvi pogled izgleda sitno u usporedbi s događajima koji su se približavali, ali upravo takvi dokumenti najbolje pokazuju kako povijest doista izgleda iznutra. Dok se nad Bosnom skupljala najveća opasnost u njezinoj dotadašnjoj povijesti, države i velikaši nisu prestali brojati prihode, pregovarati o carinama, određivati vrijednost tkanine i pokušavati izvući bolji dogovor od susjeda.

Dubrovčani su 9. veljače Radina i druge Kosačine izaslanike darovali tkaninama vrijednim šezdeset perpera. Željeli su ih pridobiti da kod hercega zagovaraju dubrovačke interese. Pregovori o drijevskoj carini ipak su se otegnuli, a Radin se nakon završenih razgovora vraćao gospodaru s dubrovačkim stavovima koje je trebao prenijeti, objasniti i uklopiti u sve ono što se u Kosačinoj zemlji događalo.

Dok se Radin kretao između hercegova dvora i Dubrovnika, Stjepan Tomašević pokušavao je riješiti puno opasnije pitanje. Odnosi s Matijom Korvinom konačno su popravljeni tijekom proljeća 1462. Bosanski kralj priznao je ugarsku vrhovnu vlast, učinio određene ustupke i zauzvrat dobio ono što mu je bilo najvažnije – obećanje pomoći u slučaju osmanskog napada. Na toj je pomoći počivala odluka koja će odrediti ono što slijedi.

Danak

U lipnju 1462. Stjepan Tomašević odbio je nastaviti plaćati danak Mehmedu II. Bio je to puno ozbiljniji potez od običnog neplaćenog novca. Bosanski kraljevi godinama su kroz danak kupovali prostor za opstanak, koliko god taj odnos bio ponižavajući i nesiguran. Kada je Tomašević odbio poslati novac, poručio je sultanu da više ne prihvaća odnos u kojem Bosna priznaje osmansku nadmoć i da se sada oslanja na drugi politički blok.

Papa Pio II. ostavio je zapis prema kojem je kralj osmanskom izaslaniku pokazao novac pripremljen za danak, ali ga nije predao. U drugim izvorima pojedinosti te epizode razlikuju se, no suština događaja nije sporna: Tomašević je 1462. prekinuo plaćanje i odlučio da će sredstva sačuvati za vlastitu obranu.

U isto vrijeme Bosna je pokušavala dobiti pomoć sa svih strana. Papinski ljudi boravili su na kraljevskom dvoru, kralj se oslanjao na Matiju Korvina, razgovaralo se o mogućnosti dolaska drugih kršćanskih snaga, pa čak i o pomoći Skenderbega iz Albanije. Venecija je znala za opasnost, Dubrovnik ju je osjećao neposredno iza svojih granica, a u Napulju, Milanu i drugim talijanskim središtima diplomatski su se pratili događaji na Balkanu.

Ipak, između obećanja i vojske koja stvarno dolazi postoji velika razlika.

Kosača je to znao iz desetljeća vlastitih ratova. Zato se ni 1462. nije oslanjao samo na kraljevu politiku. Održavao je svoje veze prema Dubrovniku i Italiji, slao ljude poput Radina Butkovića tamo gdje su se mogli dobiti novac, politička podrška ili barem informacija o tome što drugi namjeravaju. U istom trenutku u njegovoj se obitelji ponovno otvarao stari sukob sa sinom Vladislavom, koji će uskoro postati još jedna pukotina kroz koju će Osmanlije ulaziti u Kosačine poslove.

Gost Radin tako se našao u samom središtu jednog svijeta koji se još ponašao po starim pravilima dok su se ta pravila već raspadala. U Dubrovnik je dolazio kao izaslanik moćnog gospodara, vijećnici su mu davali darove i pažljivo birali riječi koje će ponijeti natrag, trgovalo se, pregovaralo i sklapalo dogovore kao desetljećima ranije. Ali kada bi se vratio preko granice u hercegovu zemlju, više nije ulazio u isti politički prostor iz kojeg je krenuo. Na istoku su Osmanlije bile sve bliže, bosanski kralj već je prekinuo plaćanje danka, a pomoć Zapada još se nije pretvarala u vojsku koja bi mogla stati na put Mehmedu II.

Poruka

Krajem 1462. položaj Bosne bio je zato opasniji nego ikada prije. Kralj je učinio ono što su od njega očekivali u Rimu i Budimu, jasno se svrstao protiv sultana i pokušao pripremiti zemlju za rat. Kosača je nakon godina sukoba stao uz kralja i istodobno nastavio održavati vlastitu diplomatsku mrežu. Dubrovnik je oprezno promatrao što se događa u njegovu zaleđu, a zapadni vladari i dalje su govorili o pomoći.

S druge strane nalazio se Mehmed II., čovjek koji je u manje od deset godina osvojio Carigrad, uklonio Srpsku Despotovinu i pomaknuo granice svoga carstva duboko prema Bosni.

Do proljeća 1463. Stjepan Tomašević pokušat će još jednom upozoriti Veneciju da Osmanlije ne dolaze samo po njegovu kraljevinu, nego da će nakon Bosne put prema dalmatinskim gradovima biti mnogo otvoreniji. Njegova poruka više neće biti diplomatsko upozorenje o mogućoj opasnosti, nego vapaj čovjeka koji zna da se vojska već priprema.

Radin Butković u tom trenutku još je ostajao u Kosačinoj službi. Još će nositi njegove poslove, pregovarati i prolaziti istim cestama kojima je godinama putovao između hercegovih gradova i Dubrovnika.

Samo što će već sljedeće godine tim cestama početi dolaziti izbjeglice iz kraljevstva koje više neće postojati.