Kralj je zarobljen kod Ključa, Kosača se povukao prema moru: Proljeće u kojem je Bosna nestala
Radivoj Ostojić već je jednom bio gotovo kralj Bosne. Tridesetak godina prije njezina pada oslanjao se upravo na Osmanlije, pridobio dio bosanske vlastele i ozbiljno ugrozio kralja Tvrtka II., koji je jedno vrijeme morao napustiti zemlju. Kasnije je pokušao osporiti krunu i vlastitom bratu Stjepanu Tomašu, da bi se naposljetku odrekao kraljevskih ambicija i pomirio s kućom kojoj je pripadao.
U proljeće 1463. Radivoj više nije išao prema prijestolju. Išao je uz svog nećaka, kralja Stjepana Tomaševića, cestama kojima se bosanski dvor povlačio pred vojskom Mehmeda II.
U tome ima gotovo okrutne povijesne ironije. Čovjek koji je nekada sultanovu pomoć koristio kako bi došao do bosanske krune sada je zajedno s posljednjim bosanskim kraljem pokušavao spasiti život pred istom silom koja je odlučila da joj bosanski kralj više nije potreban.
Pad Bobovca
Sultanov pohod nije stigao bez upozorenja. Tijekom prethodne dvije godine Stjepan Tomašević pokušavao je Bosnu čvršće povezati s papom, Ugarskom i drugim zapadnim državama, dok se Stjepan Vukčić Kosača nakon dugih sukoba pomirio s kraljem. Godine 1462. Tomašević je prestao plaćati danak Mehmedu II., oslanjajući se na obećanje pomoći iz Ugarske i na podršku koju je očekivao sa Zapada. Kada se pokazalo da će sultan na taj potez odgovoriti vojskom, postalo je jasno koliko vrijede diplomatska obećanja ako vojnici ne stignu na vrijeme.
Mehmed II. nije namjeravao voditi još jedan pogranični rat niti natjerati kralja da ponovno plaća danak. Cilj pohoda bio je mnogo veći.
U proljeće 1463. osmanska vojska krenula je prema Bosni. Koliko je ljudi sultan doveo, kojim su se točno pravcima kretale pojedine postrojbe i koliko je trajao otpor pojedinih utvrda, izvori ne dopuštaju uvijek precizno utvrditi. Ono u čemu se slažu jest brzina kojom je obrambeni sustav počeo popuštati. Mehmed je već imao dovoljno iskustva da zna kako se srednjovjekovna država ne mora osvojiti tako da se zauzme svako selo i svaka tvrđava. Trebalo je uzeti kraljevske gradove, uhvatiti kralja i prekinuti veze između onih koji bi još mogli organizirati otpor.
Jedan od prvih velikih ciljeva bio je Bobovac. Ta tvrđava nije bila tek još jedan grad. U Bobovcu su stolovali bosanski vladari, ondje su se čuvale kraljevske dragocjenosti i ondje su pokapani članovi dinastije Kotromanića. Njegov pad imao je zato vojno, ali i golem simbolički značaj.
Kasnija historiografija dugo je ponavljala priču prema kojoj je knez Radak predao Bobovac Osmanlijama očekujući nagradu, nakon čega ga je sultan dao pogubiti. Ta je priča postala gotovo sastavni dio legende o padu Bosne, ali suvremena istraživanja upozoravaju da se ne može jednostavno prihvatiti kao sigurna činjenica. Jednako tako nisu potpuno pouzdane ni kasnije priče o dugoj i krvavoj opsadi. Ono što možemo reći jest da Bobovac nije izdržao dugo koliko se očekivalo i da je njegov pad otvorio Osmanlijama put prema unutrašnjosti kraljevstva.
Kralj više nije bio u Bobovcu. Stjepan Tomašević povlačio se prema zapadu, a uz njega se nalazio i njegov stric Radivoj. Njih dvojica imali su neobičnu zajedničku prošlost. Radivoj je godinama bio suparnik kraljevoj obitelji, ali se odnos među njima do 1461. potpuno promijenio. Kada je Stjepan Tomašević postao kralj, u Bobovcu je Radivoju potvrdio njegove posjede i prava. Nekadašnji pretendent na krunu sada je pripadao najužem krugu posljednjega kralja.
S njima se prema zapadu kretala i mlada kraljica Mara, rođena Jelena Branković, kći srpskog despota Lazara Brankovića. Ni njezin život nije bio mnogo mirniji od života ljudi među kojima se našla. Kao djevojka je udana za Stjepana Tomaševića kako bi se preko njihova braka pokušalo povezati Bosnu i ostatke Srpske Despotovine. U Smederevu je 1459. gledala kako ta država nestaje pred Osmanlijama. Četiri godine poslije isto se događalo zemlji čija je postala kraljica.
Kraljevska skupina išla je prema području Jajca i dalje prema Ključu, tražeći put prema zapadu i prostor na kojem bi se još mogla organizirati obrana ili dočekati pomoć iz Ugarske.
Lov na kralja
Ali Osmanlije nisu išle samo za gradovima. Išle su za kraljem. Mehmed II. poslao je za njim Mahmuda-pašu Anđelovića, jednoga od najsposobnijih ljudi svoga dvora.
Mahmud je i sam bio čovjek balkanskog podrijetla, odveden kao dječak u osmanski sustav i izrastao u velikog vezira države koja je sada osvajala njegov rodni prostor. U njegovoj životnoj priči ima još jedne ironije karakteristične za to vrijeme: dok su se stare balkanske dinastije gasile, ljudi potekli iz istoga svijeta mogli su se na drugoj strani uspeti gotovo do vrha Osmanskog Carstva.
Potjera je završila kod Ključa na Sani. Tamo su se sklonili kralj, Radivoj i dio njihove pratnje. Osmanlije su opkolile tvrđavu, ali Mahmud-paša nije morao čekati dugu opsadu. Otvoreni su pregovori.
Osmanski izvori navode da je kralju obećano da će mu život biti pošteđen ako se preda i naredi predaju drugih gradova. Stjepan Tomašević prihvatio je dogovor. Koliko je u tom trenutku još imao izbora teško je procijeniti. Vojska koja ga je progonila bila je pred vratima, komunikacije prema jugu bile su presječene, a velika pomoć kojoj se nadao nije dolazila.
Prije nego što je Ključ pao, kraljica Mara uspjela je otići.
Jedna kasnija kronika navodi da ju je kralj iz Ključa poslao prema Ugarskoj s dijelom blaga. Današnja istraživanja smatraju takav slijed događaja mogućim i logičnim jer je put prema jugu i Jadranu već bio opasan zbog osmanskih snaga, dok se prema sjeveru preko Sane i Une još moglo pokušati izaći iz zemlje.
Mara je zato preživjela, a njezin muž nije.
Kralj i Radivoj pali su u osmanske ruke između kraja svibnja i početka lipnja 1463. godine. Stjepan Tomašević potom je izveden pred Mehmeda II. Predaja o dokumentu kojim mu je Mahmud-paša jamčio život pojavljuje se u više kasnijih prikaza, kao i objašnjenje da sultan nije smatrao da ga vezirevo obećanje obvezuje. Detalji kraljeva smaknuća razlikuju se među izvorima, ali završetak je siguran: posljednji bosanski kralj pogubljen je po Mehmedovoj naredbi.
Uz njega je stradao i Radivoj Ostojić.
Čovjek koji je trideset godina ranije uz osmansku podršku pokušavao postati bosanski kralj tako je svoj politički život završio kao zarobljenik Osmanlija, uz nećaka čiju je krunu nekadašnja njegova ambicija mogla ugroziti.
Bosna šaptom pade
Dok je Radivoj nestajao u bosanskoj katastrofi, njegova supruga Katarina Velička uspjela je pobjeći prema Dalmaciji. Već 22. srpnja 1463. nalazimo je u Šibeniku, gdje kao Radivojeva udovica pokušava naplatiti 460 zlatnih dukata koje su dalmatinski dužnici dugovali njezinu pokojnom mužu. Taj mali notarski zapis možda bolje od velikih kronika pokazuje što je pad države značio ljudima koji su ga preživjeli. Još nekoliko mjeseci ranije Katarina je bila supruga jednog od najmoćnijih članova dinastije Kotromanića. Sada je u drugoj zemlji pokušavala spasiti ono što se još moglo spasiti od obiteljskog imetka.
Slične su se priče ponavljale diljem Bosne. Vlastela koja je mogla pobjeći tražila je put prema Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji ili Dubrovniku. Drugi su pokušavali zadržati svoje zemlje prihvaćajući novu vlast. Neki su završavali u zarobljeništvu. Gradovi su se predavali jedan za drugim jer, nakon kraljeva zarobljavanja, više nije bilo središta iz kojeg bi se mogao organizirati zajednički otpor.
Osmanski kroničari taj pohod prikazuju kao brz i potpun uspjeh, dok kasniji zapadni pisci govore o desecima predanih gradova i gotovo nevjerojatnoj brzini sloma. Točne brojke teško je provjeriti, ali nije sporno da je Bosansko Kraljevstvo kao samostalna politička cjelina nestalo tijekom samo nekoliko tjedana.
Mehmed II. ipak nije završio posao onoga trenutka kada je pogubio kralja. Južno od zemlje koju je upravo osvojio još je postojao Stjepan Vukčić Kosača.
A Hercegovina ...
Herceg je izgubio saveznika, makar je taj savez nastao tek u posljednjim godinama. Propast kraljevstva ostavila je njegovu zemlju izravno izloženu Osmanlijama, bez države koja je još mogla stajati između njega i sultanove glavne vojske. Mehmed je zato nakon završetka pohoda u kraljevskoj Bosni dio snaga usmjerio prema Kosačinim oblastima, a osmanski izvori navode da je Mahmud-paša dobio zadatak nastaviti prema Hercegovini.
Stjepan nije pokušao braniti svaki pedalj zemlje. Povlačio se prema jugu i moru, prema svojim sigurnijim gradovima i području na kojem je još mogao računati na utvrde, veze s Dubrovnikom i mogućnost pomoći s Jadrana. Osmanski kroničari upravo tako opisuju njegovo povlačenje, navodeći da je pred njihovim napredovanjem otišao prema moru.
No Kosača nije bio Stjepan Tomašević. Nije dopustio da ga zatvore u jednu tvrđavu i prisile na predaju.
Njegova je zemlja bila drukčije oblikovana od kraljevstva koje je sjeverno od njega upravo propalo. Prostirala se kroz težak planinski prostor, imala niz jakih utvrda i izlaz na more, a herceg je desetljećima stjecao iskustvo preživljavajući ratove u kojima je često izgledalo da su protiv njega gotovo svi susjedi. Osmanlije su tijekom 1463. prodrle u njegove oblasti i nanijele im veliku štetu, ali ga nisu uništile.
Dok je bosanska kruna nestala, hercegov dvor nastavio je postojati.
I Dubrovnik je odmah morao živjeti s tom novom stvarnošću. Republika je preko svojih ljudi pokušavala doznati gdje se nalaze osmanske čete, kamo ide sultan i što se događa s hercegom. Granica svijeta kojim je Dubrovnik desetljećima trgovao počela se mijenjati pred njegovim vratima, a ljudi koji su nekoć dolazili kao izaslanici bosanskoga kralja sada su stizali kao bjegunci.
Kosača je, međutim, još imao što poslati u Dubrovnik i još je imao ljude koji su govorili u njegovo ime.
Među njima će ostati i gost Radin Butković, čovjek kojega smo posljednjih godina pratili na putovima između hercegova dvora i Republike. Pad Bosne nije završio ni njegovu službu ni priču Kosača. Radin će nastaviti pregovarati, premještati imovinu i pokušavati osigurati budućnost u svijetu čije su granice nakon 1463. izgledale potpuno drukčije.
Kraljica Mara nastavila je svoj put izvan Bosne. Katarina Velička tražila je u Dalmaciji novac pokojnog supruga. Radivoj je ostao mrtav uz dinastiju čiju je krunu nekoć želio za sebe. Stjepan Tomašević nije imao ni trideset godina kada je s njim ugašena samostalna bosanska kraljevska vlast.
A Stjepan Vukčić Kosača još je bio živ.
U ljeto 1463. njegova je zemlja bila ranjena, istok otvoren Osmanlijama, a Bosanskog Kraljevstva na sjeveru više nije bilo. Ipak, herceg je još držao gradove, ljude i put prema moru, pa se sultanov pohod koji je u nekoliko tjedana srušio jednu državu na njegovim granicama nije završio istim rezultatom.
To mu je kupilo taman toliko vremena da priča o zemlji hercega Stjepana ne završi 1463. zajedno s pričom o Bosanskom Kraljevstvu.
Sljedeći udar bit će usmjeren upravo na njega.
Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.
-webp.webp)
