Imao je 19 godina i jedan protutenkovski top: Kako je mladi njemački vojnik zaustavio britanske tenkove kod El Alameina
U rano jutro 22. srpnja 1942. godine, kroz oblake prašine u egipatskoj pustinji počele su se nazirati siluete britanskih tenkova. Njihove gusjenice podizale su pijesak dok su se približavali njemačkim položajima na bojištu kod El Alameina. Iza jednog protutenkovskog topa, ukopanog u pustinjsko tlo, nalazio se Günter Halm, devetnaestogodišnji njemački vojnik koji je tek nekoliko mjeseci ranije stigao u sjevernu Afriku.
Pred njim se nalazila jedna od najtežih zadaća koje su mogle zadesiti protutenkovsku posadu: zaustaviti nadiranje britanskih oklopnih snaga prije nego što probiju obrambenu liniju. U sljedećih nekoliko minuta Halm će sudjelovati u uništavanju više neprijateljskih tenkova, a njegov će podvig postati dio njemačke ratne propagande.
Samo tjedan dana kasnije dobit će jedno od najviših vojnih odlikovanja nacističke Njemačke. Njegova priča, međutim, nije samo priča o neobičnoj borbi jednog mladog vojnika nego i o pustinjskoj kampanji u kojoj su pogrešne zapovijedi, loša koordinacija i protutenkovski topovi odlučivali o sudbini čitavih oklopnih postrojbi.
Od njemačkog šegrta do Rommelove Afrike
Günter Halm rođen je 27. kolovoza 1922. godine u njemačkom mjestu Elze. Prije dolaska u vojsku školovao se za strojarsko zanimanje, a u listopadu 1941. dobrovoljno je pristupio njemačkim oružanim snagama.
Nakon vojne obuke raspoređen je u protutenkovsku postrojbu 104. pukovnije, koja je djelovala u sastavu njemačkog Afričkog korpusa pod zapovjedništvom Erwina Rommela.
Njegova postrojba nije raspolagala samo njemačkim oružjem. Zbog velikih potreba na bojištu Wehrmacht je koristio i zarobljenu opremu, uključujući sovjetske topove kalibra 76,2 milimetra. Jedan takav top, preinačen za njemačku uporabu i označen kao PaK 36(r), postao je oružje po kojem će Halm ostati zapamćen.
Bio je to snažan protutenkovski top koji je mogao ozbiljno ugroziti britanska oklopna vozila. No njegova učinkovitost ovisila je o dobro postavljenom položaju, osposobljenoj posadi i mogućnosti da prvi otvori preciznu vatru.
Halm je već tijekom borbi kod Bir Hakeima stekao iskustvo u borbi protiv tenkova. U srpnju 1942. odlikovan je Željeznim križem drugog stupnja, a pred njim se nalazila bitka koja će mu obilježiti život.
Jutro kada je 104 britanska tenka krenulo u napad
U srpnju 1942. britanska Osma armija, kojom je zapovijedao general Claude Auchinleck, pokušavala je zaustaviti Rommelove snage i istodobno prijeći u protunapad. Nijemci su bili iscrpljeni dugotrajnim napredovanjem kroz Libiju i Egipat, imali su ozbiljnih problema s opskrbom, a broj njihovih operativnih tenkova neprestano se smanjivao.
Britanci su 21. srpnja pokrenuli novu ofenzivu, čiji je jedan od najvažnijih ciljeva bio prodor preko područja Ruweisat i El Mreir. U napad je uključena i 23. oklopna brigada, nedavno pristigla iz Velike Britanije, čiji su tenkisti imali malo iskustva s pustinjskim ratovanjem.
Ujutro 22. srpnja približno 104 tenka Valentine krenula su prema njemačkim položajima. Britanski plan imao je ozbiljne nedostatke. Pješaštvo, inženjerija i oklopne snage nisu djelovali dovoljno usklađeno, a dio puta prema cilju prolazio je kroz njemačka minska polja.
Posade njemačkih protutenkovskih topova imale su vremena pripremiti se za dolazak neprijatelja.
Među njima se nalazio i Halm, raspoređen iza topa kojim je zapovijedao dočasnik Jabeck. Položaj je bio prikriven, a posada je čekala da britanski tenkovi priđu dovoljno blizu za precizno gađanje.
Prema prikazima ove bitke, vidljivost je bila otežana prašinom, eksplozijama i dimom. Kada su se britanski tenkovi napokon pojavili, Nijemci su otvorili vatru.
Prvi pogođeni tenkovi zaustavili su se u pustinji, ali ostali su nastavili napredovati. U takvim okolnostima protutenkovska posada nije imala mnogo vremena za promatranje rezultata pojedinog pogotka. Svaka sekunda između ispaljivanja i ponovnog punjenja topa mogla je odlučivati o njezinu opstanku.
Pogodak u top i nastavak borbe
Halmova posada ubrzo se našla pod britanskom vatrom. Prema kasnijim opisima bitke, jedan pogodak oštetio je zaštitni štit topa i ranio članove posade, dok je drugi oštetio nišansku napravu.
Unatoč tome top je ostao u funkciji.
Halm i preostali članovi posade nastavili su djelovati protiv tenkova koji su se približavali. U pojedinim prikazima navodi se da je mladi vojnik, i sam potresen eksplozijama, nastavio rukovati topom i održavati vatru sve dok britanski napad nije izgubio zamah.
Koliko je tenkova njegova posada uistinu pogodila, nije potpuno razjašnjeno.
Jedan dio izvora navodi sedam uništenih britanskih tenkova, među kojima i zapovjedno vozilo. Drugi njemački izvori, kao i istraživanje francuskog vojnog povjesničara Benoîta Rondeaua, spominju devet uništenih i još šest onesposobljenih tenkova, odnosno ukupno petnaest vozila izbačenih iz borbe.
Razlika je važna jer povijesni izvori često ne razlikuju dovoljno precizno tenkove koji su potpuno uništeni od onih koji su samo privremeno onesposobljeni.
Ono što je mnogo izvjesnije jest da je britanska 23. oklopna brigada tog jutra doživjela težak poraz. Od približno stotinu tenkova koji su sudjelovali u napadu, golema većina nije se uspjela vratiti na početne položaje. Dio vozila stradao je na minama, dio pod protutenkovskom vatrom, dok su druga pogođena tijekom povlačenja.
Halmova posada bila je samo jedan dio znatno šire njemačke obrane. Stoga popularnu tvrdnju da je devetnaestogodišnjak sam zaustavio čitavu britansku brigadu treba promatrati kao pojednostavljeni, ratnom propagandom oblikovan prikaz stvarnog događaja.
Rommel mu osobno uručio odlikovanje
Njemačko zapovjedništvo brzo je prepoznalo propagandnu vrijednost priče o mladom vojniku koji je protutenkovskim topom sudjelovao u odbijanju snažnog britanskog napada.
Halm je već 23. srpnja odlikovan Željeznim križem prvog stupnja, a 29. srpnja dodijeljen mu je Viteški križ Željeznog križa, jedno od najviših njemačkih vojnih odlikovanja.
Odlikovanje mu je početkom kolovoza osobno uručio feldmaršal Erwin Rommel. Halm je sa samo 19 godina postao najmlađi dobitnik Viteškog križa u Afričkom korpusu.
Njegovo ime pojavilo se u njemačkim ratnim izvještajima, a ceremonija dodjele odlikovanja zabilježena je i filmskom kamerom njemačke propagandne službe.
Priča je imala sve elemente koje je nacistička propaganda nastojala istaknuti: mladog vojnika, naizgled nepobjedivog neprijatelja, uspješnu obranu i osobno priznanje jednog od najpoznatijih njemačkih zapovjednika.
Iza takve slike nalazila se, međutim, mnogo složenija vojna stvarnost. Njemačke i talijanske snage tog su ljeta trpjele velike gubitke, a Rommelova vojska sve je teže održavala svoje položaje.
Zašto je bitka kod El Alameina bila toliko važna?
Sukob u kojem je sudjelovao Halm dogodio se tijekom Prve bitke kod El Alameina, vođene od 1. do 27. srpnja 1942. godine.
Nakon pobjeda kod Gazale i osvajanja Tobruka, Rommelove snage prodrle su duboko u Egipat. Njihov daljnji napredak predstavljao je ozbiljnu prijetnju Aleksandriji i britanskim položajima prema Sueskom kanalu.
Britanci su obranu organizirali na području gdje je Sredozemno more na sjeveru i teško prohodna depresija Qattara na jugu ograničavala mogućnosti njemačkog obuhvatnog manevra.
Iako su Nijemci 22. srpnja nanijeli velike gubitke britanskim oklopnim snagama, nisu uspjeli ostvariti odlučujuću pobjedu u cijeloj kampanji.
Naprotiv, upravo je kod El Alameina zaustavljeno njihovo napredovanje prema istoku. Nekoliko mjeseci kasnije, u listopadu i studenome 1942., britanska Osma armija, tada pod zapovjedništvom Bernarda Montgomeryja, ostvarila je pobjedu u Drugoj bitki kod El Alameina.
Bila je to jedna od prekretnica rata u sjevernoj Africi.
Preživio Afriku, ali je rat za njega završio u zarobljeništvu
Halm nije poginuo u pustinjskim borbama. Nakon zdravstvenih problema i ranjavanja napustio je sjevernoafričko bojište, čime je izbjegao konačni slom njemačkih snaga u Tunisu u svibnju 1943. godine.
Kasnije je raspoređen u Francusku, gdje je ponovno služio u oklopnim postrojbama Wehrmachta. Tijekom savezničkih operacija u Normandiji 1944. godine zarobljen je, a ostatak rata proveo je u savezničkom zarobljeništvu.
U razgovoru iz 2015. godine, čiji je dio britanski vojni časopis ''Soldier'' ponovno objavio 2025., Halm se prisjetio završetka rata u zarobljeničkom logoru u američkoj saveznoj državi Arkansas.
Govorio je o razočaranju njemačkih zarobljenika nakon vijesti o kapitulaciji i o povratku u razorenu Njemačku. Posebno je pamtio Hildesheim, grad u kojem je odrastao i koji je zatekao teško razoren.
Halm je umro 26. rujna 2017., u 95. godini života.
Njegov život ostao je povezan s jednim srpanjskim jutrom 1942. godine, kada se kao devetnaestogodišnji topnik našao pred britanskom oklopnom kolonom. Povijesna vrijednost te priče nije samo u broju pogođenih tenkova nego i u tome što pokazuje koliko su u pustinjskom ratovanju tehnika, položaj oružja, iskustvo posada i pogrešne zapovjedne odluke mogli biti važniji od brojčane nadmoći.
A ujedno podsjeća i na način na koji ratna propaganda od jednog dramatičnog događaja stvara legendu koja nadživi sam rat.
Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.
