Kad je palo Smederevo, Kosača je ostao bez štita: Osmanlije su stigle pred njegova vrata
Pad Smedereva u lipnju 1459. nije bio tek još jedan poraz neke susjedne države, nego događaj koji je izravno mijenjao položaj Stjepana Vukčića Kosače. Srpska Despotovina, koja je desetljećima stajala između osmanskog prostora i zemalja bosanskih velikaša, nestala je s političke karte, a Mehmed II. dobio je otvoreniji put prema Bosni, Podrinju i oblastima kojima je upravljao herceg Stjepan. Za čovjeka koji je cijelu karijeru proveo balansirajući između kraljeva, Dubrovnika, Mlečana, srpskih despota i Osmanlija, to je bio znak da se stari način politike raspada pred silom koja više nije dolazila samo po danak ili kao saveznik u tuđim ratovima.
Stjepan Vukčić dobro je poznavao Osmanlije i nije ih promatrao isključivo kao neprijatelje. Još 1448. priklonio im se u sukobu s bosanskim kraljem Stjepanom Tomašem, a njihova pomoć koristila mu je i tijekom rata s Dubrovnikom i vlastitim protivnicima početkom pedesetih godina. U takvom svijetu savezništva nisu bila trajna i nitko se nije previše čudio kada bi današnji neprijatelj već sutra postao koristan saveznik. Kosača je upravo u takvoj politici bio iznimno vješt, jer je desetljećima uspijevao zadržavati veliko područje pod svojom vlašću, iako je gotovo stalno bio u sukobu s nekim od susjeda.
Međutim, sredinom stoljeća promijenila se sama priroda osmanskog pritiska. Nakon osvajanja Carigrada 1453. Mehmed II. više nije bio samo jedan od moćnih čimbenika balkanske politike, nego vladar koji je sustavno uklanjao države između svojih granica i srednje Europe. Već 1455. osmanska vojska zauzela je Gornje Polimlje i dio Srednjeg Polimlja koji je pripadao Brankovićima, a zatim je tijekom 1459. i 1460. nastavila pustošiti Bosnu i prodirati u Kosačine oblasti. Marijan Premović u radu o hercegu Stjepanu i Polimlju navodi da je 18. studenoga 1459. spaljen manastir Mileševa, a nemir se proširio sve do područja prema dubrovačkoj granici.
Herceg od svetoga Save
Za Kosaču je taj udar morao imati i dodatnu simboliku. Od 1448. nosio je naslov ''hercega od svetoga Save'', a Mileševa je bila jedan od najvažnijih vjerskih i političkih centara prostora na kojem je taj naslov dobivao smisao. Kada osmanske čete pustoše upravo taj kraj, više se nije moglo govoriti o udaljenom sukobu na istočnim granicama Balkana. Rat je ušao u oblast koju je Stjepan smatrao svojim prostorom i u kojoj je imao mrežu utvrda, posada i prometnih pravaca koji su povezivali njegove zemlje.
To nije značilo da se njegova vlast raspala preko noći. Kosača je i dalje raspolagao snažnim utvrdama, vlastitim ljudima, trgovinskim vezama i područjem koje se protezalo prema Jadranu, a dubrovački dokumenti iz 1461. pokazuju da su njegovi važni centri i dalje bili Blagaj, Hum i Ključ. Upravo u tim mjestima Dubrovčani su očekivali pronaći hercega kada su mu slali diplomatske poslanike. Njegova država, ako se taj pojam uopće može koristiti u modernom smislu za tako složen feudalni prostor, još je funkcionirala, ali je njezin istočni rub postajao sve nesigurniji.
Pad Smedereva dodatno je pogoršao položaj Bosne. Stjepan Tomašević, sin bosanskog kralja Stjepana Tomaša, bio je posljednji srpski despot i u Smederevu je proveo svega nekoliko mjeseci prije nego što je grad predan Osmanlijama 20. lipnja 1459. godine. Time je propao pokušaj da se Bosna i ostaci Srpske Despotovine politički povežu pred osmanskim pritiskom. U isto vrijeme Osmanlije su već proširivale vlast u istočnoj Bosni, a do početka 1460. njihova kontrola zahvatila je i važne točke u Podrinju.
U takvom odnosu snaga nastavak starih unutarnjih sukoba postajao je sve opasniji. Stjepan Vukčić imao je iza sebe dugu i tešku povijest neprijateljstava s bosanskim kraljevima, a njegovi odnosi s vlastitom obitelji bili su jednako složeni, posebno sa sinom Vladislavom. Ipak, kako se osmanski pritisak povećavao, mogućnost da se svi ti sporovi nastave po starom postajala je sve manje održiva. Nakon smrti kralja Stjepana Tomaša 1461. i dolaska Stjepana Tomaševića na prijestolje, herceg se pomirio s novim kraljem.
Herceg se pomirio s novim kraljem
To pomirenje nije bilo znak nekakvog iznenadnog političkog sklada, nego prije rezultat vrlo jednostavne računice. I kralj i herceg sada su gledali prema istoku i znali da su njihovi međusobni sporovi postali manje važni od pitanja kako sačuvati zemlju pred silom koja je već pokazala što se događa državama koje ostanu same. Hrvatska enciklopedija upravo osmanske upade u Kosačine oblasti povezuje s njegovim približavanjem Stjepanu Tomaševiću.
Nova sloga ipak nije riješila osnovni problem. Bosna nije raspolagala vojnom snagom kojom bi sama mogla zaustaviti Mehmeda II., pa se Stjepan Tomašević odmah okrenuo prema Zapadu i tražio pomoć od pape, Ugarske i drugih kršćanskih vladara. Herceg Stjepan činio je ono što je znao najbolje: održavao je vlastite diplomatske veze, pregovarao i pokušavao sačuvati što više prostora za samostalno djelovanje. No okolnosti više nisu bile iste kao dvadeset godina ranije, kada je između sukobljenih sila mogao birati onu koja mu u određenom trenutku najviše odgovara.
Osmanski pritisak pritom se nije svodio samo na velike pohode. Krajiške i akindžijske skupine mogle su prodirati duboko u neprijateljski prostor, napadati sela, prometnice i manje utvrde, odnositi plijen i zarobljenike te stvarati nesigurnost koja je postupno iscrpljivala obranu. Takvi upadi bili su posebno opasni za Kosačine zemlje, čija je snaga počivala na kontroli velikog broja utvrđenih gradova, župa, trgovačkih putova i lokalnih vazala. Svaki opljačkani kraj značio je manje prihoda, manje sigurnosti i više razloga da se stanovništvo ili vlastela počnu priklanjati onome tko u tom trenutku izgleda snažnije.
Pljačkaški pohodi
Kosača je to razumio vrlo dobro, možda upravo zato što se cijeli život bavio takvom politikom. Nije mu nedostajalo iskustva ni diplomatske spretnosti, nego vrijeme i politički prostor. Srpska Despotovina više nije postojala, istočne bosanske zemlje bile su pod sve jačim pritiskom, a pomoć sa Zapada stizala je sporo i u mnogo manjem opsegu nego što su bosanski velikaši priželjkivali.
U ljeto 1461. Dubrovčani su još uvijek slali poslanike u njegove gradove i tražili ga u Blagaju, Humu ili Ključu, što pokazuje da je herceg i dalje bio moćan gospodar s kojim se ozbiljno pregovaralo. Ipak, politička karta oko njega već je bila drukčija nego samo nekoliko godina ranije. Smederevo je bilo osmansko, Mileševa je bila spaljena, područja uz Lim i Drinu postajala su nesigurna, a bosanski kralj i njegov nekadašnji protivnik sada su pokušavali naći zajednički odgovor na opasnost koja se više nije mogla zaobići.
Do konačnog osmanskog pohoda na Bosnu ostale su još dvije godine, a Kosačina vlast potrajat će i nakon pada Bosanskog Kraljevstva 1463. godine. Međutim, upravo razdoblje između 1459. i 1461. pokazuje trenutak kada je postalo jasno da njegova stara politika više ne može davati iste rezultate. Herceg je još imao gradove, vojsku, ugled i diplomatske veze, ali se prostor oko njega sužavao, a protivnik koji mu je desetljećima ponekad bio saveznik sada je postajao sila s kojom će se sukobiti do kraja života.
Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.
-webp-wm.webp)
