Sretna sam što je moja književnost ta koja se sama probila

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Za vrijeme jedne književne radionice u Kreševu, na marginama dodjele književne nagrade Fra Grge Martića, upoznao sam kolegicu Marinu Šur Puhlovski. Tamo usred planina, gdje mirišu borovi i gdje ljudi pomalo podsjećaju na likove iz bajke koja još nije napisana, književnica Marinu Šur Puhlovski definirala je na neki način sve nas koji tragamo za izgubljenim vremenom. Nakon toga, poneki virtualni kontakt, poneka knjiga i riječi kojima ispraćamo svijet u neizvjesnu budućnost. A onda se dogodilo nešto što je izravna posljedica Marinina talenta, strpljivosti i upornosti - nagrada V. B. Z.- za najbolji neobjavljeni roman. Sve ostalo bilo je lako; dogovorili smo intervju i doista je vrijedilo truda. Sve nabrojano.

Bljesak.info: Dobitnicom ste V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman. Predsjednik ocjenjivačkog suda za dodjelu V.B.Z. nagrade, književnik Zoran Ferić, kazao je kako je Vaš roman "Divljakuša" knjiga 'o životu koji curi kroz prste'. Kako autorica sama (ukratko) predstavlja svoju "Divljakušu"?

ŠUR PUHLOVSKI: Pa, kao roman o rađanju nove žene, one koja više ne živi kao privjesak muškarca i ne pristaje na ulogu vječne žrtve. To je metaforički nivo romana, a jasno, da bi uopće došla do svijesti o sebi, o svojoj osobnosti i svojem mjestu u svijetu, morala je iskusiti taj život koji „curi kroz prste“, izgradila se kroz nesreću. Sreća bi je samo uspavala… To ja zovem „san forme“. Žena je sve negdje do polovice 20. stoljeća živjele u tom „snu forme“, onda se je počela buditi... A tko joj je u tome pomogao? Muškarac, znanstvenim i tehničkim dostignućima, koji ju je oslobodio ropskog rada s desetoro djece…. Moj roman je smješten u 70-e godine prošlog stoljeća, a u ovih pola stoljeća do danas – za ženu su se dogodila čuda. Nije više ni Pepeljuga, ni Trnoružica, ni Snjeguljica, završeno je s bajkama, s prinčevima i princezama…. Ali neki problemi su žilavi, još nisu riješeni…

Bljesak.info: Je li ljubav i u Vašim ranijim djelima čest motiv, inspiracija i ono o čemu dajete neke vrijednosne sudove. Koliko je ljubav danas, u suvremenom društvu, ''drugačija'' nego u vremenu istinske mladosti?

ŠUR PUHLOVSKI: Ljubav je motiv samo u jednoj mojoj knjizi od njih osamnaest dosad  objavljenih, jer imam ih još, u romanu „Ljubav“. Ostali romani, priče, eseji, razne proze, imaju druge preokupacije. U romanu „Ništarija“, bavim se metafizičkim problemom „mjesta u svijetu“zatiranjem čovjeka društvenim formama, u „Trojanskoj kobili“ poviješću, u „Nesanici“ i „Igraču“ svime  time i ulogom obitelji, a ni „Divljakuša“ nije roman o ljubavi nego o zaljubljenosti, što se sadržaja tiče. Ljubav je uvijek ista, prije tisuću godina i danas ljudi se jednako zaljubljuju i vole, samo danas ljubav žene prema muškarcu više ne podrazumijeva podčinjenost i žrtvu. Majka Sofije Kralj, moje junakinje u zadnja četiri romana, tipična je žrtva, i to je predala i svojoj kćeri. Pa se i kćer žrtvuje za svog muškarca do jednog trenutka – kad „podivlja“ i  kaže dosta! Dakle, u „Divljakuši“ to je proces, to je bilo vrijeme tranzicije... Danas je taj proces gotovo završen, nova žena je oformljena, partnerstva su sve ravnopravnija... Ali, čujem od mladih da se muškarci danas teže upuštaju u veze, da se klone čak i seksa… Nova uloga im očito ne prija…

Bljesak.info: U kojoj mjeri se promijeni status i način života jedne spisateljice nakon što osvoji jednu ovako značajnu nagradu?

ŠUR PUHLOVSKI: Pišem pola stoljeća, pa i više, jer počela sam u djetinjstvu – i isto toliko vremena sam gotovo marginalizirana… Za mene jedva da je tko čuo čak i u mom rodnom gradu, u Zagrebu. Nisam se uklopila u trendove postmodernizma, išla sam svojim putem, ali uvijek sam znala tko sam i što radim, pa sam izdržala… Čak imam i knjigu o tome, zove se „Dnevnik izdržljivosti“. Uporno sam i dalje pisala, jer je za mene pisanje isto što i disanje.  I evo, dočekala svojih „pet minuta slave“, koja mi je, moram reći, naporna. Sve ima svoju dobru i lošu stranu. Umjesto da radim na novom romanu dajem intervjue i idem okolo predstavljati svoje knjige. Drago  mi je što mi s proširio krug čitatelja, što sam nešto i zaradila, jer danas se samo novac cijeni, ali razmišljam kako sam sretna što se to nije dogodilo ranije. Sad sam prestara da se iskvarim, da mi „slava“ lupi u glavu… I „jedva čekam da sve to završi da mogu i dalje biti nesretna“, da parafraziram Kafku. Jer onda sam najsretnija…

Bljesak.info: Kazali ste jednom ranije kako ste disciplinirani, volite pisati i puno pišete. Osim što puno i uspješno piše, što još radi književnica Marina ŠurPuhlovski?

ŠUR PUHLOVSKI: Radim što i svaka žena u braku, nabavljam namirnice, kuham, perem suđe… bavim se kućom. Nisam aktivist, ni u kom pogledu, nemam za to ni smisla, ni vremena. I družim se s ljudima oko književnosti, naročito sa ženama… Imam svoj krug prijateljica. Podržavam književnu scenu odlascima na promocije i slične događaje, imam kontakte s književnicima iz regije preko interneta…

Bljesak.info: U jednom ranijem intervjuu kazali ste: "Do 37. godine imala sam napisanih devet knjiga, nijednu objavljenu". Znači li to da je doista teško postati etabliranim piscem?

ŠUR PUHLOVSKI: Nije teško ako se uklopite u trendove, kako sam već rekla. Ako dišete sa svojom generacijom i uspostavljate dobre veze. Ako ste na položaju da vas trebaju – na fakultetu, u medijima… Ali, ako ste izvan svega toga,  i imate svoju ideju što je književnost, a što nije, i ciljate na sud književne povijesti, a ne trenutka, ako vas brine što bi Goethe rekao o vašem pisanju, a ne književni kritičar – onda nemate nikakve šanse. Ja sam imala sreće što sam dovoljno dugo živjela – mogla sam i umrijeti nepriznata. Što bi se i dogodilo, da sada, sa sedamdeset godina nisam naišla na urednika koji me je „vidio“, pa se to promijenilo. I sretna sam što je moja književnost ta koja se sama probila, a ne da sam se ja probijala kompromisima, podilaženjem i vezama. Ili možda još gorim načinima…

Bljesak.info: Kako danas funkcioniraju književne zajednice, književna društva, ali i književnici pojedinačno u Hrvatskoj?

ŠUR PUHLOVSKI: Književne zajednice i društva, a onda i književnici, pretežno funkcioniraju sektaški, klanovski. U sve se uplela i politika, što je najgore.  Važnije je kako politički dišete – nego kako pišete. I ponavljam, da imate trendovsku temu….Da pjevate zborno. Jer kad ste svoj – ne znaju što će s vama. Ne pašete ni u jednu ladicu. A da vam priznaju da ste možda preveliki za njihove ladice – to tek ne dolazi u obzir. I još ako ste žena pogotovo… To im ruši cijelu konformističku i uhljebničku koncepciju. Vidite, ja sam , istina, dobila nagradu za eseje o književnosti, ali za književnost, priče, romane – nikada. I ovu sam nagradu dobila jer je bila anonimna. I roman „Nesanica“, koji je moje ključno djelo, najbolje što sam napisala, i prošle godine objavljen „Igrač“ bili su u užem izboru za nagradu V-B.Z.- , dakle, kao anonimni došli su do vrha, ali kad su objavljeni pod mojim imenom  – nisu dobili ništa.  Jedan srpski pisac (Saša Stojanović Čarli) napisao je da je „Nesanica“ najprešućeniji roman na Balkanu. Što mislite zašto je prešućen?

Bljesak.info: Pripadate generaciji iskusnih književnih stvaratelja koji su živjeli i opstajali u dva suprotstavljena politička sistema za koje mi, građani, sve rjeđe možemo utvrditi gdje započinje jedan, a gdje završava drugi. Jesu li po Vašem sudu i književna djela, odnosno njihovi autori, u neku ruku ''udvojena'' bića koja čas tragaju za prošlošću, čas se nadaju budućnosti – preskačući sadašnjost?

ŠUR PUHLOVSKI: Rekao je Thomas Mann da se književnost bavi onim starim, onim što je prošlo…. Ne možete promišljati ni domišljati sadašnjost koja je u tijeku... Ona skriva svoj smisao, može se shvatiti tek naknadno. Ono najsuvremenije, ono u modi, odmah će se i potrošiti. I nestati. Za par godina za te knjige, koje se bave našom suvremenošću,ili nedavnim događajima, nitko neće ni znati… Pa ja još promišljam Drugi svjetski rat, u čijoj sjeni sam odrasla. I bivši sistem, a ne ovaj u kojem živim, ili recimo, Domovinski rat.  To će moći tek budući naraštaji. Jer književnost nije prepričavanje stvarnosti, nego dosizanje istine stvarnosti. Ili nije ništa.   

Bljesak.info: Mnogi intelektualci koji su se školovali i stjecali socijalni i društveni profil u ranijem socijalističkom (komunističkom) društvu, bili su ateističkog svjetonazora, ali su u novome sistemu ''naglo'' otkrili kako su zapravo oni veliki vjernici i ''odnekud'' znadu sve o vjeri. Kako Vi gledate na potrebu čovjeka da traži taj viši smisao i komunikaciju sa Stvoriteljem? Je li to refleksija straha od smrti i prolaznosti ili je čovjek ipak ''po prirodi'' povezan s Bogom, bez obzira kako pojam Boga tumačili i doživljavali?

ŠUR PUHLOVSKI: Čovjek prirodno traži viši smisao svog postojana od trenutka kad otkrije da je prolazan. Da će umrijeti. Pa se logično pita – a zašto živim kad moram umrijeti? Kakav smisao ima moj život? Čemu sav taj trud? Stoji li nešto drugo iza toga? Što će sa mnom biti kad umrem? Na ta metafizička pitanja pokušava mu odgovoriti religija, filozofija, književnost kao umjetnost. To naglašavam jer se danas nametnula žanrovska književnost koja se ne bavi metafizičkim pitanjima, nego samo hoće zabavljati. Prvo se, kao dijete, susreće s religijom ili njezinom protivnošću – ateizmom. Zatim stižu kompliciraniji odgovori – ukoliko ih uopće traži. Mnogi ih ni ne traže, zadovolje se kućnom ideologijom. Mene su odgojili kao ateista, ali čitanje, pisanje, razmišljanje – pretvorili su me u religioznu osobu. Još sam bila mlada i na djelu je bio socijalistički sistem. Pronašla sam se indijskoj duhovnosti, u Budinom razmišljanju, ne znam ima li Boga ili nema, ali vjerujem da se stalno ponovo rađamo u novim tijelima i da je svrha mog života učenje kroz te mnoge  živote, u jednom od kojih ću se možda prosvijetliti, kad će se taj ciklus završiti. Na konvertite koji su postali religiozni iz koristoljublja  ne bih trošila riječi…

Bljesak.info: Jedno pitanje često postavljam kolegicama na književnoj sceni: Hrvatska književnost kroz povijest ima nekoliko žena lučonoša: Ana Katarina Zrinski, Ivana Brlić-Mažuranić, Marija Jurić Zagorka, Vesna Parun, Dubravka Ugrešić, JozefinaDautbegović, Julijana Matanović... Biti žena i biti književnica – je li to u modernome dobu uopće neka posebnost?

ŠUR PUHLOVSKI: Posebnost je utoliko što je ženi i dalje teže probiti se, a teže joj je izboriti se i za vrijeme za pisanje…. Od žene se i dalje očekuje da bude supruga i majka, a ne da traći vrijeme na pisanje – jer to je, kao, za muškarce. Oni ne mogu rađati djecu, ali mogu stvarati umjetnost i tu se potvrđivati. I to se društveno više cijeni od bavljenja djecom i kućom. Žena koja ima obitelj, pa još i radi – a htjela bi i pisati, jer je na to tjera talent,  i danas je herojski lik. Većina književnica koje ste nabrojali nisu imale djecu, ni obitelj, ili su imale samo supruga. Ja nisam morala raditi, i imala sam mamu koja je kuhala i pazila kćer dok nije odrasla, kad je ipak postalo lakše… Osobito za pisanje romana, koji traži cjelodnevnu dugotrajnu koncentraciju. Ako je ne možete imati – pišete manje prozne forme, , priče, zapise…. U „Antipojmovniku“ sam napisala: „Pisanje piscu mora biti najvažnije zato jer je od pisanja uvijek sve važnije“. Jasno, ako si žena-pisac…..

Bljesak.info: Za kraj, što nakon ovoga, nakon ove nagrade koja znači plasman u službenu književnu elitu – na čemu radite i što planirate dalje u književnosti?

ŠUR PUHLOVSKI: Planiram dva nova romana, jedan sam već započela …Glavna junakinja će opet biti Sofija Kralj, ali u drugim životnim okolnostima i odnosima. Moj svijet Zagreba i njegovih likova još nije  ispisan… A što će nadoći dok to budem pisala, tko zna. I koliko mi je preostalo vremena.