Čuđenje u svijetu

Na današnji dan rođen A.B. Šimić: Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!

Kultura / Knjige | 18. 11. 2016. u 17:11 A.M.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan 1898. godine u Hercegovini je rođen jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika Antun Branko Šimić.

A.B. Šimić je svoje pjesništvo na tragu Antuna Gustava Matoša okrenuo najprije prema ekspresionizmu, a onda svojom zbirkom 'Preobraženja' unio jedan novi stil u svoje, ali i cjelokupno hrvatsko pjesništvo. Uz to, Šimić je bio i prevoditelj, esejist i veliki književni kritičar.

Pučku školu pohađa u rodnim Drinovcima. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega, upisao je četvrti razred gimnazije u Vinkovcima.

Školovanje je nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji. U osmom razredu, 1917. godine, napušta školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica u Zagrebu, a književni časopis Juriš pokreće 1919. godine pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis, Književnik.

Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

 

Antun Branko Šimić je kao vrlo mlad čovjek obolio od upale pluća. Odlazio je u Dubrovnik, pa na Cavtat kako bi se izliječio, ali uzalud. 1925. godine vratio se u Zagreb i na proljeće iste godine umro od tuberkuloze. Pokopan je na Mirogoju, zagrebačkom groblju.

Inače, Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine.  Kao pjesnik nastojao je sublimirati do maksimuma izraz, osloboditi ga suvišnog, slika i opisa, tražeći jezgru postojanja i kretanja, bez pjevanja i intoniranja. Sve je bez patosa, podignuta tona, euforije, sve je mirno, fatalistički pomireno. Spoznaja o vlastitoj tragici i taj ledeni mir čovjeka osuđenog na smrt u godinama kada se tek počinje ozbiljno živjeti i stvarati, svojevrstan je i samosvojan obračun ljudskoga duha sa smrću, njezinom neumitnošću.

Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman Dvostruko lice. Posmrtno su mu objavljena izabrana djela, sabrana djela, proza i poezija.

Danas se najznačajnijom ostavštinom Antuna Branka Šimića smatra njegova zbirka pjesama “Preobraženja”, objavljena 1920. godine. To je zbirka u kojoj je objavio samo 48 pjesama, među kojima su i neke njegove rane pjesme, ali ih je Šimić prije objavljivanja preradio. Ova zbirka pjesama uzrokovala je zaokret ne samo Šimićevog, već i cjelokupnog hrvatskog pjesništva u smjeru neoklasicizma.

Pjesnik tijela i siromaha, kako ga je nazvao Ivan Goran Kovačić, ostaje, bez dvojbe, prvo ime hrvatskog ekspresionizma te "čuđenje u svijetu".

Hercegovina

Ja koracam livadama plav od sutona
Na rubu livada je kuća parnog mlina
Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu
I štogod bliže stižem sve glasnije viču
nebrojene užarene opeke
Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu
Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
odmjereno udara
i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici
Noć i ja na brdu
Poda mnom načas izrone iz mraka
kuće stabla dvorišta i njive
I opet utonu u mraku
ko u svijesti
Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi.
Kopirati
Drag cursor here to close