Pisac

46 godina od smrti nobelovca Ive Andrića

Bio je četvrtak, 13. ožujka 1975, i bio je to kraj duge agonije koja je, bez nade u oporavak, potrajala od prosinca protekle godine.
Kultura / Knjige | 13. 03. 2021. u 20:26 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ivo Andrić umro je u jedan sat po ponoći. Bio je četvrtak, 13. ožujka 1975, i bio je to kraj duge agonije koja je, bez nade u oporavak, potrajala od prosinca protekle godine. U službenim kalendarima Andrićeva smrt susrela se sa smrću Veljka Vlahovića, političara, narodnog heroja i revolucionara, koji je šest dana ranije umro u Ženevi.

Beogradom se širila glasina, ružna i indiskretna, kakve su Andrića pratile cijeloga života, pa ga prate i svih ovih četrdeset godina koliko ga nema, kako je umro još u petak, istoga dana kad i Veljko Vlahović, ali su ga držali u hladnjaku mrtvačnice sve dok Jugoslavija nije oplakala i pokopala crnogorskog heroja. Ta je laž bila potrebna jer se osjećalo koliko bi Andriću bilo neugodno kada bi za nju znao.

Mudrost je rulje da za svakim pošalje trač u kojemu se žrtva otiskuje i prepozaje kao lice mrtvaca u posmrtnoj maski.

Bio je prosinac 1944, Jugoslavija je još bila u ratu s Madžarskom, kad su na Dunavu naši presreli teretni brod koji je prevozio tabake knjiškog papira. Dragocjeni teret je zaplijenjen, a prije nego što je i dopremljen u Beograd već se raspravljalo za što će biti upotrijebljen.

Prije nego što započne izgradnja socijalizma bilo je potrebno izdati Knjigu. Koju, to se još nije znalo. Marxov Kapital, Lenjina, Staljina, Ustav nove Jugoslavije... Marko Ristić, nestor srpskoga nadrealizma, Krležin prijatelj, pretekao je ratne komesare, njemu je na kraju dopao sav madžarski papir. Na tom je papiru u ožujku 1945. tiskana “Na Drini ćuprija”, prvo izdanje jednoga od tri Andrićeva romana napisana u okupiranom Beogradu.

Ristić je bio i Andrićev prijatelj, premda ih je dijelio sav ponor nadrealizma.

Život deputata u Bosni

Tokom ljeta i jeseni 1945. u Sarajevu i Beogradu objavljeni su “Travnička hronika” i “Gospođica”. Ivo Andrić u to vrijeme već živi u sarajevskom hotelu Evropa kao bosanskohercegovački narodni deputat.

Ulaz u hotel stotinjak je koraka od stare Andrića kuće, koja se nalazi ispred Bučukovog antikvarijata. Godinama kasnije kuća će biti srušena da bi u ulici bilo više svjetla.

Njega nije briga. Uvijek se trudio da za sobom zamete sve privatne tragove, naročito one koji su se ticali obiteljskog porijekla. Ali ta kuća, koje odavno nema i čije je prazno mjesto Miroslav Karaulac snimio u jednoj od epizoda sjajne dokumentarne serije o Andriću (režirao Goran Marković, koji se upravo bio vratio iz Praga, s akademije), bila je poprište nenapisane sage o Pamukovićima, čiji se torzo da nagovijestiti iz nekoliko pripovijetki. To je jedna od njegovih nedovršenih ili nenapisanih knjiga.

Najdalje je otišao s romanom o posljednjim desetljećima turskoga Sarajeva, tom svojevrsnom “Sarajevskom hronikom”, koju su nakon njegove smrti urednici konstruirali i objavili pod naslovom "Omer paša Latas".

Postoje tematski i stilski motivi i razlozi za te nikada ostvarene knjige. Andrić se još od mladih dana i od pripovijetke “Put Alije Đerzeleza” spremao za roman o Sarajevu, i u tim mu je pripremama minuo život.

Od nekih je doba, možda i pod utjecajem Thomasa Manna, započinjao roman o katoličkoj sarajevskoj porodici Pamukovića.

Govorio je kako bi napisao, samo kad bi bilo vremena i snage, roman o Ali paši Rizvanbegoviću, ali ta se knjiga ne naslućuje, osim što Ali pašu srećemo u epizodi “Omera paše Latasa”, piše Jutarnji.

Pisati kao netko drugi

Razlozi stila ponešto su mutniji. Pišući “Kuću na osami”, kao i neke druge, izdvojene pripovijetke, pokušavao je biti drukčiji pisac: zasanjan, razmaštan, oslobođen potrebe za dokumentarnom vjerodostojnošću, razigran u konstruiranju i dekonstruiranju priče. Jesu li mu smetali prigovori, ako ih je uopće čuo, da je tradicionalan, starinski pripovjedač, realist na prijelazu vjekova? To je malo vjerojatno.

Osim što takve primjedbe nisu izgovarali, a još manje ih zapisivali, ozbiljni čitatelji i književni kritičari, one za Andrićeva života nisu odjekivale javnim prostorom. Ali on je, ipak, žudio da bude drukčiji, da piše kao što su pisali oni europski pisci koje je cijenio.

Bosna je bila njegovo tematsko polje. O tome su ispisane mnoge rečenice, čija sentimentalnost zasmeta svakome tko bi da o tome nešto kaže. Zato je, možda, najbolje tako: Bosna je bila Andrićevo tematsko polje. Bio je pisac “cijele Bosne”, koji nije bio određen njenim nacionalnim i vjerskim partikularitetima. Je li takav bio zato što je po svome trajnom uvjerenju bio Jugoslaven, i što je do kraja života odbijao partikularizirati svoju pripadnost, ili su njegova politička uvjerenja, dijelom, posljedica njegova osjećaja i interesa za “cijelom Bosnom”, ili jedno s drugim nema nikakve veze?

Svoj jezik Ivo Andrić nazivao je srpskohrvatskim imenom, te bi ga se tako i danas trebalo zvati. Nije on veći dio svoga vijeka pisao srpskim, a samo je rane radove napisao na hrvatskom, kao što se danas voli reći, nego je otpočetka pisao - srpskohrvatskim. Osim imena, takav je bio i njegov doživljaj jezika: pripadale su mu sve riječi, cjelokupni leksik, bez obzira na zemljopisno-jezično, kulturološko ili nacionalno porijeklo. I u pitanjima jezika, kao i oko nacionalnog samoodređenja, Ivo Andrić bio je vrlo dosljedan i nedvosmislen.

U vjerskom smislu do 1942. pisao se kao katolik, da bi se onda u nekakvom internom popisu stanovništva u Nedićevoj Srbiji izjasnio da je “bez vere”.

Svjedoci tvrde da je to učinio iz protesta zbog zločina nad Srbima u NDH, te zbog odnosa Katoličke crkve prema ustašama i njihovom djelovanju. Pedesetih godina postaje član Saveza komunista Jugoslavije, ali ne i borbeni ateist.

Osim što je odavno minulo doba njegove borbenosti, on ateistom nije ni bio. Bio je vjernik bez vjere.

Andrićeve građanske okolnosti su za njegova života bile predmet beskrajnih ogovaranja. Nakon Andrićeve smrti predmetom ogovaranja postala je i njegova književnost.

Tako postoji trač o pripovijetki “Pismo iz 1920.” koji govori da je Bosna zemlja vajkadašnje mržnje. Ili kolosalni trač, koji se već pomalo ugradio u konstituciju bošnjačkoga nacionalnog identiteta, o Andriću kao “mrzitelju Bosne” i “mrzitelju muslimana”, koji u svojim romanima i pripovijetkama “dehumanizira muslimanske likove”.

Četrdeset godina nakon njegove smrti Andrića se ogovara po tabloidima, u zabavnim televizijskim emisijama i na simpozijima društava pisaca. I kako to već išće ovaj naš najrašireniji usmeni žanr, trač raste od usta do usta, balon se napuhava, ali nikako da pukne.

Trač o Andriću najveći je trač južnoslavenskih društava uz, možda, onaj da Tito nije bio Hrvat, nego je bio Rus, ali taj trač je sitan, gotovo i nedostojan objekta ogovaranja, i tiče se samo urođeničkog zazora pred strancima, dok je trač o Andriću, doista, kolosalan, i tiče se njegova književnog djela i životopisa, svega što je u životu bio i svega što u životu nije bio.

Trač kao posmrtno slovo

Trač je žanrovski vrlo stroga forma. Kao u pravom pornografskom filmu tu se mora vidjeti baš sve, pa i ono što po prirodi stvari i shodno tački očišta čovjeku mora ostati nevidljivo. Oko trača nije ljudsko oko, oko je trača svevideće. Tako je i moglo proniknuti u tajnu Andrićeve književne i kulturne pripadnosti.

Naravno, tajna ne postoji, jer Andrić je, rekli smo, bio jugoslavenski pisac, srpskohrvatskog jezika, rođenjem, porijeklom i književnim interesom iz Bosne.

Ali kako Jugoslavije više nema, a nema, kažu, ni jezika srpskohrvatskog, tako bi Andrić u ostavinskoj raspravi nekome trebao pripasti. Zašto bi trebao? Pa ako su mrtvi i on i Jugoslavija, zar ne bi bilo prirodno da mrtvo mrtvome i pripadne. Knjige ionako pripadaju samo kulturi onih koji knjige čitaju.

Kopirati
Drag cursor here to close