Serija zračnih sukoba između njemačkog Luftwaffea i britanskog Royal Air Forcea iznad britanskog otočja i La Manchea, poznata pod nazivom Bitka za Britaniju, započela je 1940.
Nakon kapitulacije Francuske mnogi u svijetu su držali da je Njemačka stekla povoljnu poziciju u kojoj dalji rat nema smisla, odnosno da je jedina alternativa prihvatiti njemačku ''velikodušnu'' ponudu za mir i tako sačuvati onoliko Britanskog Imperija koliko se može.
Kada je Churchillova vlada sve te ponude odbila, Hitler je zapovjedio da se započne planiranje invazije koja je dobila kodno ime Operacija Morski Lav. Invazija je međutim ocijenjena pretjerano riskantnom ako se potpuno ne slomi britanski otpor pa je na scenu stupio Göringov Luftwaffe.
Njemačke zračne snage prema Göringovim tvrdnjama bile su više nego sposobne zračnim udarima slomiti britanski otpor prije samog iskrcavanja. Jedina prepreka planovima bio je RAF, pa je njegovo uništenje navedeno kao ključan preduvjet za izdavanje zapovijedi za invaziju.
Luftwaffe je u bitci za Britaniju koristio tri zračne flote s 963 lovačka aviona, 998 bombardera i 315 bombardera za obrušavanje (''štuke'') dok su Britanci, uz snažnu protuzračnu obranu, raspolagali s ne više od 800 lovačkih zrakoplova.
Borba je počela njemačkim pokušajima osvajanja neba iznad kanala La Manche no, usprkos brojnoj nadmoći, od samog početka bilo je vidljivo kako je Göring zagrizao u pretvrd orah. Njemačka strategija u bitci bili su napadi na RAF-ove instalacije u južnoj Engleskoj, odnosno uvlačenje RAF-ovih jedinica u iscrpljujući okršaj u kojem bi do izražaja došla njemačka tehnička i brojčana premoć.
Ono što planeri Luftwaffea nisu imali u vidu bio je niz prednosti na strani RAF-a - postojanje radara, veliki broj suvremenih lovačkih zrakoplova tipa Hurricane i Spitfire sposobnih da se nose s njemačkim Me-109, mogućnost ponovnog korištenja pilota oborenih nad vlastitim tlom kao i izvrsna organizacija industrije koja je nove lovačke avione proizvodila brže od njemačke.
Kako se bitka intenzivirala tijekom kolovoza, tako su do izražaja počele dolaziti i neke velike slabosti Luftwaffea. Ispostavilo se da Me-109 ima prekratak dolet pa su njemački bombarderi van južne Engleske bili lak plijen britanskih lovaca.
Iako je RAF povremeno bio u krizi - više zbog nedostatka iskusnih pilota, nego zrakoplova - uspjele su svo vrijeme očuvati svoju borbenu sposobnost. Do 15. rujna - dana koji je postavljen kao početak invazije - postalo je više nego jasno da Luftwaffe nije ispunio svoj zadatak. S približavanjem jeseni i kvarenjem vremena u La Mancheu, kod Hitlera su nestale sve iluzije o izvedivosti iskrcavanja, pa je ono otkazano.
Svoj prvi poraz Nijemci su nastojali sakriti nastavkom žestokog bombardiranja britanskih gradova i industrijskih resursa no Britaniju na kraju nikada nisu slomili, uvelike zbog junačkog otpora koji su u bitci za svoj otok pokazali piloti RAF-a.
