Paučina i promaja

U planini mrkoj nek mi bude hum...

Mjesto radnje je Vukovar, odnosno obilježavanje vukovarske tragedije, koje pada na 18. studeni, kada je nakon višemjesečnog herojskog otpora vukovarskih branitelja grad pao u srpske ruke.
Kolumna / Kolumne | 21. 11. 2023. u 09:16 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Od svih onih očekivanja i optimizma bez pokrića kojima je anestezirana bosanskohercegovačka javnost odmah nakon što je na najvišoj razini uspostavljena koalicija u kojoj su se našli Trojka, HDZ i SNSD, u međuvremenu nije ostalo ništa. Sve kao da je jednim potezom gumice vraćeno na početne postavke.

Sve je, kao i stotinu puta dosada, zapelo na Miloradu Dodiku, na ispraznim i beskrajnim prepucavanjima, uglavnom na relaciji Sarajevo - Banja Luka, koja su se kao i toliko puta dosad pretvorila u dobrodošlu izliku, podjednako za političko Sarajevo i Banja Luku i međunarodnu zajednicu. Može se zapravo govoriti i o tome koliko ovakva jalova sučeljavanja odgovaraju vladajućim nomenklaturama: svaka kritika koja dolazi iz Sarajeva, Dodika samo dodatno jača, i nisam baš uvjeren da bošnjački političari, bez obzira dolaze li iz vladajuće Trojke ili iz SDA, nisu ovoga svjesni. Nekome očito treba "jak" Dodik? Kome, procijenite sami.

Svađalačka retorika

Kao povod za tu svađalačku retoriku često je dosada znala poslužiti neka od obljetničkih komemoracija ratnim žrtvama. Posljednji takav primjer ima "međunarodni karakter". Mjesto radnje je Vukovar, odnosno obilježavanje vukovarske tragedije, koje pada na 18. studeni, kada je nakon višemjesečnog herojskog otpora vukovarskih branitelja grad pao u srpske ruke.

Kada se prije dvije godine, na zaprepaštenje prije svega bosanskohercegovačkih Hrvata, na komemoraciji ukazao notorni Šefik Džaferović, to je kod mnogih otvorilo cijeli niz pitanja. Odakle na vukovarskoj komemoraciji čovjek kojega su mediji u BiH više puta dovodili u vezu s ratnim zločinima počinjenih prema Srbima i Hrvatima? Je li Džaferović došao u Vukovar na poziv Plenkovićeve Vlade ili u vlastitoj režiji? Marko Milić, glasnogovornik Vlade, u medijima se obrušio na sve one koji su postavljali neugodna pitanja u vezi Džaferovićeve posjete, ustvrdivši da Vlada nema ništa s njom.

Da se, ipak, radi o nekoj vrsti politike, pokazalo se ove godine, kada se na ceremoniji ukazao Denis Bećirović, bošnjački član Predsjedništva BiH. Ni ovaj put nije objavljeno u kojem se svojstvu Bećirović našao u Vukovaru i je li tu došao na poziv hrvatske Vlade.

Bećirović u Vukovaru

"U kapacitetu člana Predsjedništva BiH, ali i uime ogromne većine dobronamjernih građana BiH, danas sam došao u Vukovar iskazati duboko poštovanje nevinim žrtvama i braniteljima Vukovara. Smatram da u cijeloj regiji moramo imati više državnika, a manje politikanata", izjavio je Bećirović za Fenu.

Bećirović je, izgleda, pod politikantima mislio na druge, dok sebe očito smatra "državnikom". Kada govorimo o Bećiroviću, govorimo zapravo o notornom nacionalističkom tribunu koji, za razliku od svih ranijih slučajeva, dolazi iz bosanskohercegovačkog SDP-a, o čovjeku koji je ovu stranku ogadio, izgleda, čak i onoj SDP-ovoj multi-kulti bižuteriji, koja je u posljednje vrijeme gotovo potpuno nestala iz javnosti, iako je svojevremeno, da se poslužim rječnikom notornog Stipe Mesića,  iskakala iz svake paštete. (Osim "neuništivog" Saše Magazinovića.)

Ne laje pas zbog sela, već zbog sebe. Ta narodna poslovica primjenjiva je i na Bećiroviću posjetu Vukovaru: "Smatram da je Vukovar velika opomena i za međunarodnu zajednicu. Ovdje se pokazuje što se dogodi kada se zlo ne sasiječe u korijenu. Oni koji su 1991. godine ubijali nevine građane Vukovara, Dubrovnika i drugih hrvatskih gradova, nastavili su od 1992. godine ubijati nevine građane Bijeljine, Zvornika, Vlasenice, Žepe, Višegrada, Goražda, Foče, Sarajeva, Prijedora, Bihaća i brojnih drugih bosanskohercegovačkih gradova. Ta zločinačka politika imala je kulminaciju 1995. godine kada je u i oko Srebrenice počinjen jedini genocid u Europi nakon Drugog svjetskog rata, genocid nad Bošnjacima", izjavio je Bećirović.

Da  je ostao samo na ovome, to bi se donekle moglo i pravdati. Međutim, Bećirović ni ovaj put nije mogao bez Dodika, iako ga nije izrijekom naveo: "Zato moramo svjedočiti istinu i zato je, kako je dodao, veoma opasno kada imamo izjave pojedinih dužnosnika kao što su to izjave čelnika bosanskohercegovačkog entiteta RS u kojima on ponovo priziva zločinački projekt velike Srbije."

Bez obzira je li Bećirovićeva izjavi utemeljena ili ne, ona nema što tražiti u istoj priči u kojoj se spominje Vukovar ili neka od stratišta u Bosni i Hercegovini, što kod promatrača sa strane može izazvati samo prezir. Iz pijeteta prema mrtvima, politika napokon mora ostaviti mrtve na miru, što se vjerojatno neće dogoditi za naših života.

Glup i neprihvatljiv odgovor

Nije dugo trebalo čekati na Dodikov odgovor, podjednako glup i neprihvatljiv, kao i Bećirovićevo dnevno-političko pozivanje na žrtve: "Denis Bećirović na pokvaren način nam poručuje danas da su Srbi oni koji su činili zločine, a da su više od 30.000 Srba samo u BiH pobile nevladine organizacije. Održavanjem priče o jednom krivcu, pokušava se zatrpati činjenica da su FBiH i Hrvatska etnički očišćene od Srba. Kad god kom netalentiranom junoši političaru padne na pamet da se isprsi, on ne zna ništa drugo nego za veliku Srbiju."

Igrom slučaja, na dan vukovarske komemoracije zatekao sam se u selu Žepa, koje je Bećirović spomenuo u svojoj izjavi, koje je srce ratne Žepačke enklave, jednog prostora čija je tragedija usporediva s onom srebreničkom. (Išli smo posjetiti čuveni most s kraja sedamnaestog stoljeća, čiju izgradnju opisuje Ivo  Andrić u svoj priči "Most na žepi", jednoj od najljepših priča velikog pisca, koji je 1967. godine zbog izgradnje akumulacije na rijeci Drini, da bi ga se zaštitilo, premješten s originalne lokacije na kojoj je izgrađen, s ušća Žepe u Drinu, na drugu lokaciju: par stotina metara dalje od sela Žepe, u divlji i negostoljubivi kanjon zapjenjene planinske rijeke.)

Pronaći danas put koji iz Han Pijeska, grada smještenog na rijeci Žepi, u srcu Romanije, jedne od najljepših bosanskohercegovačkih planina, vodi prema Žepi, gotovo je nemoguće. Ne postoje uz glavni put nikakvi putokazi. Putovi kojima vas vodi navigacija na tren vam se učine pogrešnim. S propale asfaltne ceste, kojom se vozite nekih dvadesetak kilometara, pređete na uski asfaltni put kojim nastavljate desetak kilometara dalje, cestom na kojoj se ne mogu mimoići dva vozila, osim na rijetkim proširenjima napravljenim u tu namjenu.

Pijetet prema mrtvima

Pet-šest kilometara iznad sela Žepe, na lokalitetu Budućin potok, nalazi se asketski uređeno spomen područje smješteno duboko u šumi. Središnji dio tog memorijala je velika nadgrobna ploča na kojoj su uklesana imena točno osamdesetorice pripadnika žepačke brigade Armije BiH, koji su poginuli u srpnju 1995. godine, u vrijeme pada Žepačke enklave.

Pri samom pogledu na taj memorijal, osjetite istovremenu duboku tjeskobu i pijetet prema mrtvima, jedan osjećaj koji je vrlo teško opisati. Duboka i sakralna tišina oko vas, koju je narušavao tek šum četinarskog drveća prekrivenog prvim snijegom koji neodoljivo podsjeća na plač, kao u jednoj antologijskoj pjesmi Viktora Vide, jedne od najtragičnijoj figura hrvatskog pjesništva 20. stoljeća, koja govori o Blajburškom polju i četinarskim šumama koje okružuju taj memorijal.

"U planini mrkoj nek mi bude hum", pjevao je tragično nastradali hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić. Tragičnom igrom sudbine, u njegovu slučaju sve se odigralo kao u toj pjesmi. Kovačić kao da je već tada imao na umu novovjeke barbare, makijaveliste poput Denisa Bećirovića, kojima su žrtve tek sredstvo puke političke propagande, u čemu se, na žalost, ne razlikuje mnogo od većine političara s ovih prostora.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close