Paučina i promaja

Spremte se spremte, antifašisti

U romanu "Zovem se crvena" Orhana Pamuka, jedan od likova, neka istambulska varijanta Safeta Oručevića, objašnjava zbog čega je slikarstvo u islamskoj kulturi zabranjeno.
Kolumna / Kolumne | 06. 02. 2024. u 09:05 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Po procjenama Hrvatske udruge poslodavaca, do 2030. godine Hrvatska bi mogla imati između 400 i 500 tisuća stranih radnika. U 2023. izdano je oko 180 tisuća radnih dozvola za boravak i rad u Republici Hrvatskoj. Veliki postotak tih stranih radnika radi u sektoru graditeljstva i turizma, gdje već duži niz godina nedostaje domaće radne snage, a najveći broj njih dolaze iz Nepala i Filipina.

U posljednje vrijeme u Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu, učestali su napadi na strane radnike. Pored verbalnih zlostavljanja, zabilježeni su i slučajevi fizičkih napada zbog kojih su pojedini radnici završavali u bolnici s višestrukim ozljedama.

Kolektivna paranoja

Nije trebalo dugo čekati na to da strani radnici u Hrvatskoj postanu i predmet kolektivne paranoje. To se dogodilo prilikom ovogodišnjih karnevalskih manifestacija, na kojima se već duži niz godina ponavljaju svojevrsne inkvizitorske inscenacije: od simboličkog "spaljivanja" gay osoba pa do novinara.

Prilikom ovogodišnje manifestacije u Čavlima, mjestu pored "crvene" Rijeke, obješen je lik migranta "Škuribanda Fureštića", koji je potom zamijenjen "Novinarkom Škandalićem". U Velom Brgudu, mjestu koje se nalazi u Primorsko-goranskoj županiji, koje se diči svojom karnevalskom tradicijom, obješen je "Nepalko", dok je u obližnjim Trinajstićima obješen "Nepalko Čvorić".

Povod za vješanje "Škuribunda Fureštića" bila je lažna informacija koja se pojavila na društvenim mrežama, o otmici "bijelog" dječaka na Grobniku koju su izvršila četvorica stranih radnika indijskog porijekla. Bez obzira što je policija utvrdila da je riječ o lažnoj informaciji, nesretni "Škuribundo Fureštić" završio je na vješalama, dok je druga "žrtva", "Novinarka Škandalić", stradala zbog toga što je pisala o tom događaju kao o otvorenoj manifestaciji rasizma.

Tupavi antifašizam

Goran Mavrinac iz udruge Čavjanske maškare tvrdi kako tu nije riječ o rasizmu. Njegova udruga je, kako tvrdi, "skup kreativaca raznih naroda i narodnosti" te da su se "njihove bake i djedovi borili protiv fašizma" za koji ih se sada optužuje: "Kod nas nije problem boja kože, kod nas ćete vidjeti Albanca, Srbina, Hrvata i muslimana zajedno, oni nisu jedni protiv drugih. Naši korijeni su antifašistički, naši su preci živote dali da mi danas možemo artikulirati različite stavove i mišljenja, a da zbog toga ne moramo jedni druge osuđivati, ni prozivati zbog fašizma."

Ova isprazna ideološka samoidentifikacija, kakva se na ovim prostorima može čuti na svakom koraku, a koja je ujedno i izlika za svaku učinjenu svinjariju, tipična je i za Bosnu i Hercegovinu, i to pomnožena s tri, kao i sve drugo. Koliko puta smo mi ovdje čuli sličnu, obranašku priču, gdje netko za sebe tvrdi kako nije nacionalist, što je ovdje često sinonim za fašist, jer su fašisti uvijek oni drugi, bez obzira što je netom prije toga spominjao nečiju srpsko-hrvatsko-bošnjačku majku. Ja imam dosta prijatelja Hrvata, Srba ili Bošnjaka, pa kako ja onda mogu biti nacionalist, odnosno fašist, rekao bi prosječan bosanskohercegovački "antifašist".

Taj tupavi antifašizam, koji je negacija antifašizma i njegova karikatura ujedno, na najbolji način opisuju stihovi iz jedne od najglupavijih pjesama snimljenih u bivšoj državi: "Hitlerovom sinu sada griješ pitu / Bacila si moju od zumbula kitu / Postala si dama crnog kupleraja / A ja ću da hladim Trumanova jaja / Fa-fa-fašista nemoj biti ti / Jerbo ću te ja draga ubiti..."

Ono što je zajedničko stihovima iz pjesme Plavog orkestra i onome što se da iščitati iz izjave Gorana Mavrinca je to da su fašizam, odnosno antifašizam nasljedni. Po toj logici, svi su Nijemci "Hitlerovi sinovi", odnosno fašisti, a potomci baka i djedova koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu na strani partizana, a koji sada uglavnom češkaju "Trumanova jaja" po kladionicama, autentični su antifašisti.

Mostarski plakat

Ipak, za razliku od Hrvatske, "antifašizam" kakav se baštini u Bosni i Hercegovini pretvorio se i u neku vrstu biznisa i političke strategije. Mi ovdje imamo i SABNOR (Savez antifašističkih boraca narodnooslobodilačkog rata), da spomenem samo jedan primjer "institucionalnog antifašizma", čiji je veliki broj članova rođen nakon Drugog svjetskog rata. Riječ je o organizaciji koja je autentična i vjerodostojna otprilike kao Društvo za zaštitu pingvina u Ekvatorijalnoj Gvineji (DZZP).

Prije nekoliko godina, gornjevakufski "antifašisti" snimili su dokumentarni film o devastaciji spomenika iz Drugog svjetskog rata, s unaprijed pripremljenom scenografijom, kada su po ostacima srušenog spomenika na Makljenu bojom (zelenom) prije toga iscrtali kukaste križeve, o čemu sam svojevremeno i pisao. Ovaj opskurni uradak su, onda, "antifašisti" s BHTV-a prikazali na svojoj televiziji. Cilj ovog filma bio je samo jedan, uputiti poruku "komšijama Hrvatima" koja bi se u najkraćim crtama mogla opisati refrenom iz spomenute pjesme Plavog orkestra: "Fa-fa-fašista nemoj biti ti / Jerbo ću te ja draga ubiti..."

Ili najnoviji primjer, a riječ je o "skandalu" s plakatom koji su izradili studenti Sveučilišta u Mostaru, na kojem se iza vizure Starog mosta ne vidi nijedna džamija. Vijest se pojavila na portalu Klix.ba, portalu koji je prvenstveno orijentiran na povijest umjetnosti, na kojem onda tankoćutne, estetske duše ostavljaju na tisuće komentara. A prenijeli su je i neki portali iz Hrvatske, sličnog usmjerenja kao i Multi-kulti Klix (MKK).

Poznati bosanskohercegovački povjesničar umjetnosti Safet Oručević tim je povodom izjavio za Dnevni avaz: "To potpuno ne odgovara činjenicama, ne odgovara istoriji ni odnosu prema mostu kakav bi trebalo da dolazi iz tih krugova. Zato je ovo pitanje za neuropsihijatriju, ovo više nije pitanje za normalne ljude." Tko je ovdje normalan, a tko za neuropsihijatriju, procijenite sami.

Slikarstvo i islam

(Uzgred, na stranicama Galerija.ba prodaje se poster akvarela na kojem je prikazan Stari most. Na tom posteru vidi se tek jedna džamija, i to u daljini, ispod luka mosta. U romanu "Zovem se crvena" Orhana Pamuka, jedan od likova, neka istambulska varijanta Safeta Oručevića, objašnjava zbog čega je slikarstvo u islamskoj kulturi zabranjeno. Kaže kako korištenjem određene perspektive možete nacrtati psa na taj način da bude viši od džamije u pozadini, kao što je to slučaj na spomenutom posteru, gdje je džamija znatno niža od donje linije luka mosta.)

(I opet uzgred, ovdje se ponovo ponavlja ona stara priča o Jupiteru i volu, koja je ujedno i temeljna matrica tupavog bošnjačkog nacionalizma, po kojoj ono što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno običnom volu, ili u prijevodu: Ono što je dozvoljeno Muji, nije dozvoljeno Anti. A možete u ovu jednadžbu, da bi stvari bile do kraja jasne, slobodno ubaciti i Željka i Željku: Ono što je dozvoljeno Željku, nije dozvoljeno Željki.)

S nestrpljenjem se očekuje pravorijek visokog predstavnika Christiana Schmidta, koji bi morao, koristeći Bonske ovlasti, definirati koliki je minimalan broj džamija koje se moraju prikazati po jednoj panorami Mostara. Mađarski slikar Tivadar Kosztka Csontvary, rođen 1853. godine, čije se neke slike danas prodaju za više od milijun eura, na svojoj slici Starog mosta, koja je nastala 1903. godine, prikazao je čak dvije džamije: Schmidtu na znanje i ravnanje. Ili da domaći političari naprave bolni kompromis u tom smislu, koji je, uzgred, gotovo nemoguće postići: Anti je previše i jedna, a Muji je malo i njih deset.

Lijevi fašizam

"Ingeniozno predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma i preko toga u novoj ljevici prevladavajućom jezičkom igrom poslijeratno­ga vremena - s dugoročnim djelovanjem koje se može vidjeti sve do današ­njeg dana kod disidentskih subkultura Zapada, naročito u Francuskoj i Ita­liji. Nije pretjerano ako kažemo da je bijeg radikalne ljevice u 'antifašizam' najuspješniji manevar jezičke politike 20. stoljeća", napisao je Peter Sloterdijk ("Hitlerov sin"), njemački filozof, TV voditelj i esejist, u svom eseju "Žargon antifašizma". 

Taj titovsko-staljinistički tip antifašizma, koji je u socijalističkim zemljama bio dominantan, čiji su gore opisani slučajevi svojevrsni recidiv, a kojega Sloterdijk naziva "lijevim fašizmom", britanski povjesničar Tony Judt također ne smatra antifašizmom. On polazi da od toga da borba Staljinove Rusije u Drugom svjetskom ratu nije bila motivirana antifašizmom, već prvenstveno Staljinovim imperijalnim ambicijama. Da se povijest ponavlja, pokazala je i agresija Putinove Rusije na Ukrajinu, koja je u početku prikazivana kao borba protiv "ukrajinskih fašista".

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close