Klizna situacija

Programi: Između ničega i ništa

Svekoliko građanstvo će, nakon što se iskuka, vlastitoj, kontinuiranoj propasti osigurati demokratski legitimitet
Kolumna / Kolumne | 08. 07. 2022. u 09:02 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ovako se slaže i piše - i ovako izgleda ozbiljan program ozbiljne stranke u ozbiljna, krizna, kokuzna i predizborna vremena:

-Suspenzija akciza za gorivo dok se prosječna cijena u maloprodaji ne vrati na 2.20 KM;

-Obračun PDV-a na cijenu goriva od 2 KM;

-Uvođenje nulte porezne stope na osnovne prehrambene proizvode;

-Smanjenje i ograničenje stope marži na lijekove, prehrambene proizvode, dječiju opremu, pomagala za invalide, pogonska goriva i građevinski materijal;

-Izmjena Zakona o platama: razdvojiti parlamentarce, ministre i ostale čija primanja su veća od 2,5 puta od prosječne neto plate;

-Linearno povećanje plata svima kojima je plata manja od 2,5 puta od prosječne neto plate za minimalno iznos godišnje inflacije;

-Linearno povećanje penzija i invalidnina za minimalno iznos godišnje inflacije;

-Uvođenje naknade porodiljama u cijeloj državi u visini od 1.000 KM;

-Smanjenje stope doprinosa na plate, te povećanje neoporezivog dijela dohotka na iznos od 1.000 KM;

-Povećanje dječijeg doplatka u BiH na minimalni iznos od 100 KM;

-Povećanje minimalne plate na 1.300 KM u neto iznosu;

-Povećanje naknade za demobilisane borce na 20 KM po mjesecu ratnog staža;

-Adekvatno liječenje djece iz autističnog spektra tj. tim ljekara od neuropedijatra do genetičara ili da se snose troškovi liječenja u drugim zemljama;

-Dopunu člana 69. Zakona o radu FBiH tj. da se precizira naknada plate u iznosu 100 posto.

Problem sa ovim programom nije, na opću žalost, u tome što je dijelom nerealan, već u tome što ovo uopće nije program neke stranke koja želi osvojiti vlast u ozbiljna, krizna i kokuzna vremena.

Sve navedeno, kao i ponešto izostavljeno – jer je baš nemušto – djelo je nezadovoljnih građana koji su se, udu hvala, sjetili pobuniti protiv entitetskog i državnog aparata koji, otkako je svijet krenuo propadati pred našim očima, radi u leru.

U zemlji sa najvećom inflacijom u regiji, pa zatim u zemlji u kojoj je standard građana u slobodnom padu, onda u zemlji u kojoj su dvije prosječne plate dovoljne za normalan život od oko deset dana, ma u zemlji u kojoj se ne živi loše jer se živi grozno, političke organizacije dopisuju historiju a građani ispisuju mjere koje bi im trebale pomoći da ne skapaju do nastavka pregovora o Izbornom zakonu, Ustavnom sudu, ovlastima entiteta i prvih kiša.

Manje od stotinu dana do izbora, političke organizacije u Bosni i Hercegovini se bave... A, eto, bave se koječime.

Stranka demokratske akcije pokušava zadržati moć, preživjeti svog kilavog predsjednika i ostati na pozicijama koje će im omogućiti da sve ostane navlas isto. Poslije će, ne puno poslije, pet dana od prvih rezultata, mirno i dostojanstveno na džumu.

Hrvatskoj demokratskoj zajednici je važno da ne izgubi kontrolu u Domu naroda i da dobije, a hoće, predsjedavajućeg Vijeća ministara. Dovoljno je to, računaju, da zadrže pozicije koje će im omogućiti da sve ostane navlas isto. Poslije će, ne puno poslije, osmi dana od prvih neslužbenih rezultata, mirno i dostojanstveno na misu.

Savez nezavisnih socijaldemokrata, kako se inače naziva najodanija publika Milorada Dodika, računa na dva predsjednička mjesta – predsjednika Republike Srpske i članice Predsjedništva BiH – te dovoljno zastupničkih ruku koje će im omogućiti da sve ostane navlas isto. Poslije će - ne puno poslije, sat od prvih rezultata – biti razloga da se Mile uhvati mikrofona i krene sa setom ultimativnih hitova o majkama i kerovima.

Opozicija koja podržava Denisa Bećirovića očekuje da on, Bećirović, bude Bakir umjesto Izetbegovića i da ovladaju Kantonom Sarajevo. Poslije će, znaju, izvan te regije sve ostati isto, u njoj će biti njima bolje, a dočekat će, nadaju se, i da inflacija padne, poskupljenja stanu i gorivo samo od sebe dođe na dvije marke.

Srpska demokratska stranka i njeni koalicijski partneri imaju jedan, sveti cilj: demontirati SNSD-ov gang u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Parlamentarnoj skupštini BiH i svim predsjedničkim uredima. Poslije će, nadaju se, Mirko Šarović nešto smisliti.

Hrvatska republikanska stranka Slavena Raguža Hrvatima je ono što je Narod i pravda Dine Konakovića Bošnjacima: isto kao HDZ, odnosno SDA, samo bez afera, koruptivnih krakova, klijentelističkog biznisa i... I eto.

Demokratska fronta Željka Komšića ovisi isključivo o tome hoće li on, Komšić, plandovati još četiri godine i održavati se čistom trgovinom sa, prije svega, Strankom demokratske akcije, podilazeći masi nerazumnoj velikim riječima do podne i kurenjem svircu do ponoći.

To što u Bosni i Hercegovini postoji problem sa izbornim zakonodavstvom, potencijalnim separatizmom, entitetskim ovlastima i samim, višestruko diskriminatornim Ustavom; što je, na kraju i početku, konstrukt iz Daytona takav da, kako je rekao veliki srpski pisac Svetislav Basara, država ne može da funkcionira ni na papiru, a kamoli u praksi, ne znači kako konstitutivni narodi, građani, seljaci, napredna inteligencija i svi ostali, nemaju i druge, velike probleme. Da im, u prevodu, plate nisu male, cijene ogromne, da inflacija ždere svaku marku, dok rad vrijedi toliko da je isplativije biti gladan, nego gladan i umoran.  

Nevjerovatna odrođenost političke kaste od stvarnosti – u kojoj gotovo da nema razlike između pozicije i opozicije, vladajućih koalicija i onih što to tek trebaju postati – rezultira paradoksom u kojem borba za nacionalne, državne, kakve li god kolektivne interese, dovodi do izuzetnog uspješnog propadanja naroda, građana, entiteta i države čije pražnjenje ne prestaje. Što je bitka duža – a duga je decenijama – to su oni za koje se, kao, brine hiljade pretendenata na razna, lijepo plaćena mjesta, malobrojniji i siromašniji. Tako bi, u nekom hipotetskom raspletu, ostvarivanje velikih ciljeva moglo skončati time da više neće biti nikoga ko će vijesti o pregovaračkim uspjesima naših, nekih naših, čuti na bosanskohercegovačkoj adresi.

Pokojni srpski premijer Zoran Đinđić je o problemima sa kojim su se trebali suočiti i on Srbija govorio koristeći se metaforom sa žabama. Parafrazirano: ako se već moraju gutati žabe, najbolje je odmah krenuti sa najvećim, pa će poslije lakše ići sa manjim.

U Bosni i Hercegovini, valjda smo shvatili, najveće su žabe daleko veće od usta koja ih trebaju progutati, što ne znači da nema manjih, samo što se njima, kako vidimo, ne bave oni što će se u drugog oktobra na glasačkim mjestima uslikati u pratnji bračnih partnera i sutra sjesti u službene automobile sa rezervoarom napunjenim gorivom plaćenim, normalno, iz budžeta. Ipak, ne treba ih kriviti: niko, naime, ne može samog sebe dovesti do moći, kao što niko, ali niko, neće preći izborni prag baveći se najprije linearnim povećanjem plata, penzija i invalidnina, dječijim doplatkom i naknadom za porodilje, rastom neoporezivog dijela dohotka i Zakonom o radu. To je hobi za svekoliko građanstvo koje će, nakon što se ispuca i iskuka, iskoristiti prvu zgodu da vlastitoj, kontinuiranoj propasti, osigura demokratski legitimitet.

Sjajni novinar Petar Luković jednom je rekao da pripada narodu koji je „retko glup“. Svaki, ali svaki Bošnjak, Srbin i Hrvat u Bosni i Hercegovini kojem stranačko članstvo nije zanimanje slobodno može dodati: i ja isto.  

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close