Paučina i promaja

Bosna i Hercegovina kao prokleta avlija

Za bosanskohercegovačku društvenu patologiju mnogo veću krivicu snose one kojima nije "suđeno jesti hleb u zatvoru" od ljudi poput Kordića i Mahmuljina.
Kolumna / Kolumne | 20. 06. 2023. u 09:05 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Posljednjih tjedan-dva bosanskohercegovačka javnost se usijala zbog godinu dana starog video-snimka u kojem haaški osuđenik Dario Kordić govori o svojoj ratnoj prošlosti. Jesmo li iz te snimke saznali išta što od ranije nismo znali? Nismo.

Odnos gotovo svih osuđenika prema vlastitoj krivici, bilo da se radi o onima presuđenim pred Haaškim tribunalom ili pred domaćim sudovima, je gotovo identičan: negiranje.

Jedna od najtragičnijih figura

Iznimka je Milan Babić, ratni gradonačelnik Knina i predsjednik Republike Srpske Krajine, paradržavne tvorevine pobunjenih hrvatskih Srba, koji je na suđenju izrekao i sljedeće: "Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećanjem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati a ne Srbi. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojim moram živjeti ostatak života. Molim moju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kojemu sam i sam sudjelovao."

Babić je jedna od najtragičnijih figura ratova iz devedesetih na ovim prostorima, kojega je Haaški sud 2004. godine optužio za ratne zločine na 13 godina zatvora, nakon što je priznao krivnju  "za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti počinjen protiv civila na okupiranim područjima Hrvatske". Dvije godine nakon izricanja presude, 2006., Milan Babić je u zatvoru izvršio samoubojstvo.

Ovde nema nevinih

To nije slučaj samo s osuđenicima za ratne zločine, već se može primijeniti i kao univerzalno pravilo: "Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je. Samo to ne. Jer ovde nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao prag ove Avlije, nije on nevin. Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo. Svaki, dabogme, kaže da nije kriv, ali za toliko godina koliko sam ovde, ja još nisam našao da je neko bez razloga i bez neke krivice doveden", kaže dijabolični Andrićev Latifaga Karađoz, upravitelj istambulske "proklete avlije".

Cijelu tu besprizornu farsu na najbolji je način ogolio Faris Šahović, sarajevski društveno-politički aktivista koji je Kordića usporedio sa Sakibom Mahmuljinom, ratnim zapovjednikom Trećeg korpusa Armije BiH koji je pred domaćim sudom pravosnažno osuđen zbog ratnih zločina počinjenih u njegovoj zoni odgovornosti.

Svojim bijegom u Tursku, koji su mu, pretpostavljam, omogućili upravo oni koji su se najviše "zgražali" nad Kordićevim riječima, Mahmuljin je na neki način negirao vlastitu krivnju, svrstavajući se na taj način u onu Karađozovu nepreglednu masu "nevinih". Zbog čega bi nešto, pogotovo te licemjerne moralne pridike kojih smo se naslušali proteklih dana, vrijedilo za Darija, a ne vrijedi za Sakiba?

Svi "njihovi" zločinci, a svi naši "heroji"

Ovo, također, vrijedi i za one čiji ratni zločini nisu presuđeni, pogotovo zločini počinjeni prema Hrvatima od strane Armije BiH. Stoga možda nije slučajno da je snimka stara gotovo godinu dana objavljena točno na obljetnicu monstruoznog zločina u Vitezu, kada je od granate Armije BiH ubijeno osmero djece. I ovdje možemo "pozvati u pomoć" Latifagu Karađoza: "Ali ima ih na hiljade krivih koji nisu ovde i nikad neće ni doći, jer kad bi svi krivi dospeli ovamo, ova bi Avlija morala biti od mora do mora. Ja ljude znam, krivi su svi, samo nije svakom pisano da ovde hleb jede."

Za bosanskohercegovačku društvenu patologiju mnogo veću krivicu snose one kojima nije "suđeno jesti hleb u zatvoru" od ljudi poput Kordića i Mahmuljina. Upravo je ovo načelo, po kojemu su svi "njihovi" zločinci, a svi naši "heroji", dovelo Bosnu i Hercegovinu na razinu predpolitičkog i gotovo postapokaliptičnog društva, društva u kojemu jedna javna televizija već godinama širi međunacionalnu mržnju, i to ne na račun "nacije", već za račun svojih političkih favorita, predajući ono šekspirijansko kraljevstvo u ruke besprizornih konja, u jednoj otužnoj simbiozi koja je gotovo nepovratno podijelila stanovništvo po nacionalnim šavovima, zatrovavši ga mržnjom.

Moralna ucjena

"Slučaj Kordić" je tipičan primjer tih medijskih strategija, koje neodoljivo podsjećaju na praksu Karadžićeva medijskog imperija iz vremena rata. Međutim, ovaj slučaj je po mnogo čemu poseban. Ne radi se tu niti o Dariju Kordiću niti onom "antifašističkom" nametanju kolektivne krivnje, već isključivo o moralnoj ucjeni upućenoj Trojci od strane besprizorne medijske mašinerije koja braneći izborne gubitnike, SDA i DF, brani zapravo vlastitu poziciju, u čemu ima poprilično i one "poetske pravde", jer su pripadnici Trojke aktivno, i to godinama, sudjelovali u kreiranju tog medijskog frankenštajna - čiji su čelnici zajedno sa SDA-ovim i DF-ovim sudjelovali u marševima kvazigrađanskih falangi - koji se, što je gotovo pa nepisano pravilu, uvijek na kraju okomi na vlastitog tvorca, što se dogodilo i u ovom slučaju.

Ako se već nisu oglašavali u brojnim drugim slučajevima, u kojima su na tapetu bili zločini Armije BiH, nisu se smjeli oglašavati ni u ovome. Ili su, što se na žalost u ovom slučaju nije dogodilo, morali konkretizirati cijeli slučaj, odnosno "podučiti" medijske siledžije da ono što vrijedi za Kordića, vrijedi i za Mahmuljina, te da je prikrivanje ili minoriziranje zločina Armije BiH, također zločin, te da takav način razmišljanja čini Bosnu i Hercegovinu nemogućom, odnosno točno onakvom kakva je ona danas.

Ipak, umjerena izjava Nermina Nikšića, premijera Federacije BiH, koji je progovorio o "slučaju Kordić", ulijeva izvjesnu dozu optimizma, ali samo ako na trenutak zaboravimo da premijer nikada ranije nije reagirao na slične "ispade" od strane "bošnjačkih patriota", a bilo ih je, ni sam ne znam koliko.

Okamenjena politička praksa

"Dario Kordić je osuđeni ratni zločinac, odgovoran za ubistvo 116 osoba, a među njima i 11 djece. To je zločin koji nema opravdanje, kao i svi drugi ratni zločini. Njegova izjava koja se pojavila u javnosti dokazuje da je veličanje, branjenje i negiranje ratnih zločina neprihvatljivo u bilo kojem obliku. Ratni zločinci su najgora vrsta ljudi. To su oni koji ratni vihor koriste za iživljavanje na nejači, ženama, starcima, civilima uopće. Oni su dakle i najveće kukavice ratova", izjavio je premijer. Ovoj izjavi, da bi bila potpuna, samo je nedostala jedna rečenica: "Isto to vrijedi i za Sakiba Mahmuljina."

Dakle, i u naizgled umjerenim i u moralnom smislu besprijekornim reakcijama naših političara, poput ove Nikšićeve, ima poprilična doza patologije, koja nije samo rezultat moralne ucjene, već je neka vrsta okamenjene političke prakse, barem za one koje još uvijek koliko-toliko služi pamćenje, po kojoj su jedino važne "naše žrtve", i to kao neka vrsta zloćudnog političkog kapitala.

Svu tu patologiju, koja svako malo ispliva na površinu, na najbolji način je, gotovo podsvjesno, ispoljio Aleksandar Stanković, neka vrsta hrvatskog medijskog pretorijanca bosanskohercegovačkih komšićoida, koji je u razgovoru sa svojim gostom Neletom Karajlićem, u HRT-ovu "Nedjeljom u dva", indirektno izrekao jednu pomalo zastrašujuću konstataciju: da su ubijena sarajevska djeca "vrjednija" od one dobojske, a tragom te logike vjerojatno i od one viteške.

Medijski punktovi

Naravno, nije mi ni u primisli "pakirati" Stankoviću nešto slično: on je, valjda, samo želio natjerati svog gosta da se pred kamerama posipa pepelom koji su mu velikodušno, na veliko, ponudili gosti iz priloga emisije. Što bi se dogodilo da je nešto slično izjavio primjerice neki "desničar", a ne "ljevičar", poput Stankovića? Ili da je netko poput Kordića izjavio da su ubijena hrvatska djeca "vrjednija" od one bošnjačke?

Na žalost, Stankovićevu konstataciju nitko gotovo nije ni primijetio, što je najbolji pokazatelj bolesti današnjeg društva, ne samo bosanskohercegovačkog, koja proizlazi upravo iz tog dubokopatološkog diskursa po kojemu je "našim jupiterima" sve dozvoljeno.

Sve dok je tako, dok se ne uruše medijski punktovi koji s visoka propovijedaju, bilo direktno ili indirektno, sličan "moral", Bosna i Hercegovina će ostati "prokleta avlija" u kojoj nema ni nevinih ni krivih, u kojoj su izjednačeni sveci i demoni, ovisno od "nacionalne" točke gledišta, o čemu bi, da se vratim na dnevno-politički teren, trebali ponajprije razmisliti čelnici Trojke, ukoliko žele otpraviti u povijest SDA i DF, što je nužni preduvjet održivosti kakve-takve Bosne i Hercegovine.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close