Los Angeles gori, i toliko mnogo drugih gradova tinja, i čekaju na šmrk koji će izliti benzin preko uglja, i slušamo političare koji pokreću našu mržnju i uske poglede na svijet i govore nam kako je potrebno vratiti se osnovama dok oni sjede u svojim kućama na plaži i slušaju valove pa ne moraju slušati krike davljenika.
Dennis Lehane, Piće prije rata
Gostujući nedavno u emisiji "Kompas" Radiotelevizije Herceg-Bosne, Enver Kazaz je izrekao jednu rečenicu koju bi svi bošnjački političari, ako im je uistinu stalo do Bosne i Hercegovine, u koju se papagajski zaklinju već gotovo trideset godina, trebali uklesati na istaknuto mjesto, da im pogled svaki put kada se probude padne na nju. Ta jednostavna istina glasi: Bošnjačka politika koja uspije postići uravnotežen politički dogovor o ustroju Bosne i Hercegovine, mora biti spremna izgubiti naredne izbore.
A to se, na žalost, nikada neće dogoditi. Kazazove rečenice, što je jasno gotovo svakome u ovoj zemlji, tek su biblijski glas vapijućeg u pustinji koji nema tko čuti, a pogotovo ne "proeuropski" HDZ i republičkosrpska oporba, a da ne govorimo o Trojci i Elemdinu Konakoviću, njihovom neformalnom lideru, dok na bošnjačku političku oporbu, koja preko javne televizije godinama širi otvoreni govor mržnje, ne vrijedi trošiti riječi.
Sav apsurd današnje Bosne i Hercegovine da se iščitati iz harange koju protiv Kazaza provodi ovih dana "sarajevska medijska mahala" (Enver Kazaz) na čelu s notornim Draganom Bursaćem. Zar nije apsurdno da jedan bivši pripadnik Vojske Republike Srpske, nakon epskog obračuna s nepostojećim uskopaljskim "mlad-ustašama", ganja danas po Sarajevu bošnjačke "izdajnike" koji su, gle čuda, rat proveli u redovima Armije BiH?
Nisam slučajno kao današnji uvodni citat odabrao odlomak iz romana Denisa Lehanea, jednog od najvažnijih američkih romanopisaca današnjice, bez obzira što je riječ o žanrovskom autoru, vodećem predstavniku takozvanog američkog noira. Lehane je rođen i odrastao u sirotinjskoj irskoj bostonskoj četvrti Dorchester u kojoj se, uz Southie, drugu irsku četvrt, odvija radnja većine njegovih knjiga, a koje su bile poznate po rasizmu i visokoj stopi kriminala. Upravo su rasizam, odnosno, u našem slučaju, nacionalizam, i neodgovorne politike opsesivne Lehaneove teme koje su nama ovdje u Bosni i Hercegovini itekako razumljive.
(Uzgred, toplo bih preporučio "Male milosti", posljednji prevedeni roman Denisa Lehanea. Riječ je o remek-djelu američke književnosti u kojemu je Lehane rasizam uzročno-posljedično uokvirio u obrasce antičke tragedije, slično kao u nekim njegovim ranijim romanima. Dovoljno je, da bi shvatili svu snagu Lehaneova romana, jednostavnom analogijom rasizam promatrati iz perspektive naših nacionalizam, a sirotinjski Southie kao personifikaciju Bosne i Hercegovine. Mary Pat, glavna junakinja romana, najavljujući svoj samoubilački pohod, nakon što je izgubila oboje svoje djece, kaže: "Rekla sam vam, detektive Coyne, da čovjeku ne možete oduzeti 'sve'. Morate mu nešto ostaviti. Mrvicu. Nešto za što se može uhvatiti. Nešto što može zaštititi. Nešto za što može živjeti. Jer ako to ne učinite, čime ćete pregovarati?")
Elmedin Konaković, umjesto da se ozbiljnije pozabavi unutarnjim previranjima, hoda ovih dana po bijelom svijetu i "lobira za Bosnu i Hercegovinu". Za koju Bosnu i Hercegovinu? Konaković, umjesto da promovira usuglašenu politiku, kako lijepo stoji u Ustavu, promovira zapravo stranačku politiku, na sličan način na koji je to radila njegova prethodnica Bisera Turković.
Nedavno, na jednom diplomatskom forumu održanom u Turskoj, Konaković je u svojstvu ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine izjavio kako su "međunarodni partneri, uključujući EU, Veliku Britaniju, SAD, Tursku i Hrvatsku, ključni za posredovanje u procesima koji bi mogli dovesti do reforme Ustava BiH". "Bosna i Hercegovina je suverena zemlja, čije institucije moraju i trebaju donositi odluke. Ali u dejtonskom uređenju, u kojem svako može blokirati sve, veoma je važno imati ponekad i neke medijatore", izjavio je Konaković.
Na koju vrstu medijacije Konaković misli, nije naveo. Ako je mislio na zavrtanje ruku koje međunarodna zajednica bez uspjeha provodi već više od dva desetljeća, onda su slične inicijative unaprijed osuđene na propast, što je jasno, vjerujem, i samom Konakoviću. Riječ je o dodavanju ulja na vatru i produbljivanju konflikta, čime se, što je u svemu ovome najpogubnije, vežu ruke republičkosrpskoj oporbi u koju bošnjačka politika u ovom trenutku polaže sve nade.
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, s druge strane, sve je karte stavio na režim Aleksandra Vučića, što bi se za njega u doglednoj budućnosti moglo pokazati kobnim. Prije nekoliko dana podržao je na društvenim mrežama prorežimski skup u Beogradu: "Podržati predsjednika Aleksandra Vučića znači podržati jaku Srbiju. Hvala svim ljudima iz Republike Srpske što su jučer bili u Beogradu na velikom narodnom skupu 'Ne damo Srbiju'."
Bosanskohercegovački HDZ, kao i dosada, nastavlja s jalovom politikom nezamjeranja, predstavljajući se kao predvodnik na nepostojećem "europskom putu Bosne i Hercegovine", što možemo dovesti u istu ravan s probošnjačkim "patriotizmom".
Ono što je zajedničko HDZ-u i preostalim akterima bosanskohercegovačke farse je nepostojanje državotvorne svijesti. Prevladava kolonijalni mentalitet po kojemu će sve naše probleme riješiti drugi, Zagreb, Beograd ili Ankara, neformalni politički centri moći koji o Bosni i Hercegovini ne znaju gotovo ništa, što, da bi paradoks bio veći, i nije naš najveći problem. Glavni problem leži u činjenici kako današnja Bosna i Hercegovina ne zanima nikoga osim naše političke elite koje uporno, kao rješenje za gašenje požara, predlažu dodavanje benzina na užareni ugalj.
Francuski politolog Philippe Corcuff u svojoj studiji "Krimići, filozofija i društvena kritika", pozivajući se na francuskog autora krimića Jeana-Patricka Manchettea, začetnika takozvanoga francuskog "novog krimića" s početka sedamdesetih, američki noir naziva "velikom moralističkom književnošću našeg vremena" koja "kroz prizmu zločinačkog nasilja govori o stranputicama Zapada, o nekontroliranim mijenama industrijskih društava, njihovu moralnom rasulu, propadanju njihovih institucija, slomu vjerovanja – i o samoći čovjeka koji ostaje bez orijentira u svijetu koji su pravda i istina napustile", posebno apostrofirajući Dennisa Lehanea kao glavnog predstavnika ove struje.
U klasičnom, europskom krimiću, tvrdi Corcuff, zločin remeti pravni poredak, koji treba ponovo uspostaviti otkrivanjem krivca, dok američki noir polazi od potpuno drugačijih pretpostavki: "Drugim riječima Zlo povijesno gledano pobjeđuje. Dominacija zla društvena je i politička. Društvenu i političku vlast provode nitkovi."
Ključni element američkog noira, čiji svijet karakterizira opća pokvarenost, predstavlja etika, pri čemu su istražitelji svojevrsne moralne vertikale, što je izravno povezano sa smislom ljudske egzistencije, čega u našim podijeljenim društvima nema ni u naznakama, već se se sve svodi na glas vapijućeg u medijskoj pustinji.
