Bilo je toga još. Cijeli život nešto smo zvali jednim imenom, a onda se to preko noći promijeni. Crno postane bijelo, ili tako nekako. Govoriš bijelo, a misliš na crno. Kao da sam sebi prevodiš riječi sa stranog jezika. (...) Čovjek jedan dan misli jedno, sutra drugo.
Josip Mlakić, Mrtve ribe plivaju na leđima
Europski sud za ljudska prava izrekao je pravosnažnu presudu u tužbi "Kovačević protiv Bosne i Hercegovine" koju je podnio Slaven Kovačević. Ono što je trebala biti samo jedna besmislena presuda u nizu ranije donesenih, kojima se nastojala razgraditi dejtonska arhitektura Bosne i Hercegovine, pretvorilo se u konačnici u poraz jedne sulude, utopijske ideje koja je dovela Bosnu i Hercegovinu na sami rub opstanka.
Kovačević je u svojoj apelaciji tužio Bosnu i Hercegovinu jer nije mogao na izborima za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvo BiH, kao Ostalac, glasati za kandidate po vlastitom izboru. Drugim riječima, da bi se zaštitila prava građanina Slavena Kovačevića, Bosna i Hercegovina bi morala postati jedna izborna jedinica, odnosno morala bi biti ukinuta Republika Srpska.
Međutim, ispostavilo se da Kovačević nije samo Ostalac, već, s oproštenjem, i Hrvat, što je bio formalni razlog zbog kojega je preinačena prvostupanjska presuda. Sličan princip mogao je biti primijenjen i u prvostupanjskoj presudi u ovom predmetu, a u određenoj mjeri i u svim drugim slučajevima tužbi pred Europskim sudom, jer je svima za cilj bila eliminacija konsocijacijskih elemenata ugrađenih u dejtonski Ustav BiH, u čemu su bošnjački nacionalisti svih ovih godina imali presudnu potporu međunarodne zajednice, uključujući i Europski sud.
Što se dogodilo između dvije potpuno suprotne presude? Zbog čega 1+1+1 nisu više jedan, kao u ranijim slučajevima, već tri, kako je to propisano u Daytonu? Glavni razlog je drugi predsjednički mandat Donalda Trumpa, nakon čega je Bosna i Hercegovina postala zadnja rupa na svirali, uključujući i Europsku uniju i njezine logičke i geopolitičke vratolomije.
Na drugostupanjskom ročištu presudnu ulogu odigrala je Republika Hrvatska čiji se predstavnik pojavio na Sudu da bi "zaštitio prava" svog državljanina Slavena Kovačevića koji je, pored toga što je Ostalac, i Hrvat. (Ne bi me začudile teorije zavjere po kojima su Kovačević i Željko Komšić, njegov šef, hrvatski trojanski konji u "zdravom", građanskom tkivu Bosne i Hercegovine, koji su svojom tužbom zauvijek pokopali ideju "građanske" Bosne i Hercegovine. To je jedna od dvije mogućnosti, druga je da je riječ o običnim budalašima, odnosno ublehašima kojima je rakija popila svu pamet.)
U svom pismenom očitovanju i usmenom izlaganju na ročištu zastupnica Republike Hrvatske pred Europskim sudom istaknula je da zahtjev podnositelja predstavlja "actio popularis" (kolektivna, pučka tužba koja predstavlja opći interes svih građana, a ne samo jednog pojedinca), te pozvala Sud da prepozna pravu motivaciju za podnošenje apelacije, a to je promicanje političkih ciljeva jedne političke stranke, Demokratske fronte, usmjerenih na restrukturiranje ustavnog okvira BiH, te "smanjenje ili potencijalno eliminiranje pojma 'konstitutivnih naroda' u izbornom sustavu, a ne zaštita ljudskih prava podnositelja". Upozorila je, također, da bi potvrđivanje presude vijeća imalo dalekosežne posljedice za druge konsocijacijske modele u Europi, poput onog u Belgiji ili Švicarskoj.
Dakle, sve što je navela predstavnica Hrvatske pred Sudom, bilo je poznato i ranije, što pokazuje da sve dosadašnje slične presude Europskog suda nisu bile pravne, već isključivo političke prirode. Međutim, jednu takvu notornu činjenicu još uvijek nisu shvatili u Sarajevu, gdje traju međusobna optuživanja za pravosudni krah "građanske" ideje.
Najprije je notorni Željko Komšić optužio stranke Trojke, na što mu je žestoko na svom Facebook profilu odgovorio Elmedin Konaković. "Sjedne grupa ublehaša negdje na pivu i skonta foru kako da se nastavi priča o građanskoj državi koju su u njihovim peticijama podržali i Paja Patak, Alberto Tomba, Alan Ford, John Lenon i drugi istaknuti nepostojeći likovi. Ta priča je pitka, mnogo nas živi za građansku BiH i na tome se dobiju glasovi. (...) U vatru gurnu Komšićevog savjetnika Slavena Kovačevića i obrate se Europskom sudu za ljudska prava. Prvostupanjska presuda se desi u vremenu kad je Trojka na vlasti, al’ tad ublehaši naravno ne vide nikakvu vezu vlasti i presude, zaslužni su samo oni. Odlučujući po žalbi Europski sud u konačnici odbacuje zahtjev Kovačevića. Tad je ublehašima naravno kriva Trojka", napisao je Konaković.
Konaković je u svom postu naznačio i elemente neke moguće teorije zavjere koju sam spomenuo, po kojoj su za sve krivi Hrvati, odnosno "Hrvati", koji su svjesno, u dogovoru sa Zagrebom i svemoćnim Draganom Čovićem kojemu je Milorad Dodik cijelo vrijeme pridržavao ljestve, minirali "građansku" ideju: "Europski sud utvrdi da Slaven Kovačević ima državljanstvo Hrvatske i to otvori prostor da se Hrvatska uključi u proces i 'zaštiti' svog državljanina. Kovačević se ranije izjašnjavao kao Hrvat, a u njegova vjerska uvjerenje ne ulazim. Dakle, ublehaši napišu apelaciju za državljanina Hrvatske (i BiH) koji se ranije izjašnjavao kao Hrvat da se žali Europskom sudu za ljudska prava jer su mu sad kad je Ostali ugrožena prava. Preskoče sve domaće institucije pa Evropski sud i to navede kao propust. Ublehaši su naravno konzultirali svoje šefove minderaše i dobili su suglasnost da u sve ovo krenu."
Jedina vrijednost Konakovićeva posta sastoji se u tome što je na sjajan način definirao bošnjačku političku scenu, podijelivši je na "ublehaše" i "minderaše". Jedina razlika, po Konakoviću, između "ublehaša" i "minderaša" sastoji se u tome što "minderaši", za razliku od "ublehaša", ne konzumiraju javno alkohol.
Međutim, Konaković nije razjasnio gdje spadaju stranke Trojke, u "minderaše" ili u "ublehaše", ili za njih treba konstruirati novu kategoriju. Iz Konakovićeva posta treba posebno izdvojiti jednu rečenicu: "Ta priča je pitka, mnogo nas živi za građansku BiH i na tome se dobiju glasovi." Konaković je neizravno priznao da je cijela priča oko građanske, odnosno unitarne Bosne i Hercegovine, populistička prevara kojom se "dobijaju glasovi", od čega stranke Trojke, izgleda, ne žele odustati.
Po svemu sudeći, stranke Trojke će nastaviti cijediti "građansku" ideju, kao Marko Kraljević vodu iz suhe drenovine, trasirajući treći put: minderaško-ublehašku opciju. Prije mjesec-dva, Enver Kazaz je u intervjuu za Radioteleviziju Herceg-Bosne izjavio kako bošnjačke stranke, ako uistinu žele riješiti političku krizu u zemlji, moraju biti spremne izgubiti naredne izbore. Stranke Trojke, sudeći po Konakovićevu postu, to definitivno nisu.
"Neznalice, amateri, ublehaši i minderaši su još jednom pokazali da je prioritet zadržati ili vratiti fotelje po svaku cijenu koristeći narative koji kod naših ljudi probude emocije, al’ državi i institucijama BiH tako nanose štetu na svakom koraku. Sa njima tako nesposobnim i mrljavim Zagreb i Beograd se igraju mačke i miša godinama", napisao je također Konaković u svom postu, ne navodeći kako se Zagreb i Beograd uklapaju u antologiju bošnjačke političke gluposti. S autogolom Željka Komšića i Slavena Kovačevića, da se poslužim nogometnom analogijom, Zagreb i Beograd nemaju nikakve veze. I centaršut i autogol došli su s iste strane, po onoj narodnoj Sam pao, sam se ubio. Centaršut Bakira Izetbegovića i Zlatka Lagumdžije, bošnjačkih topalovića, spremno su dočekali "vatreni" Željko Komšić i Slaven Kovačević, koji su maniri rasnih strijelaca zatresli vlastitu mrežu.
