Od mita do besmisla

U prvim ratnim godinama besnelo se, progonilo, stradalo, svetilo, pevalo, rasipalo, bunilo, i sad je svemu došao kraj. Prazno, crno i gluvo, kao posle grada, vatre ili strašne terevenke. Svet, kao probuđen iz ružnog sna na ružniju javu, ide na prstima, dušu uvukao u se a oči oborio.

Ivo Andrić, Svadba

Kolektivna memorija Hrvata, Srba i Bošnjaka, ako je suditi po medijima, i danas je, više od trideset godina nakon rata, čvrsto ukopana u ratne narative, koja sa stvarnim događajima na terenu tokom rata gotovo da nema nikakvih dodirnih točaka. Tri su ključna događaja, pad Srebrenice, pad Vukovara i vojnoredarstvena operacija Oluja, koji zaokružuju tu mitsku sliku koja je u svakoj od nacionalnih skupina pretvorena u neupitnu dogmu oko koje se gradi kult žrtve.

Svatko na svoj način

Prvi čin ovog kolektivnog društvenog rašomona započinje u prvoj polovici srpnja, u Potočarima, gdje se na memorijalnom kompleksu obilježava obljetnica srebreničke tragedije, a završava u prvoj polovici kolovoza, u Kninu i u Staroj Gradišci, ili u Mrkonjić Gradu, kao ove godine, gdje Hrvati i Srbi, svatko na svoj način, obilježavaju obljetnicu operacije Oluja i egzodus srpskog stanovništva s područja takozvane Krajine.

"Na hrvatskoj strani se akcija Oluja slavi, na srpskoj se tuguje – i tako iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće", izjavio je povjesničar Milan St. Protić za beogradsku redakciju. "Iskreno govoreći, Hrvati imaju što slaviti. Oni su iz svega toga izašli s rezultatom koji su htjeli i koji im, povijesno gledano, i pripada. Prljave stvari su se događale s obje strane, to vam je rat. Nema čistih ratova, nema ratova iz partizanskih filmova. Ratovi su antičovječna stvar. Nitko iz toga ne može izaći čistih ruku i mirne savjesti."

"I sad se to, tko zna koji put, obilježava, što u Beogradu, što u Mrkonjić Gradu, sa svom tom lažnom patetikom, tim krokodilskim suzama. Naravno da je ta emocija lažna. Briga njih za ljude koji su postradali. Da ih je bilo briga, drukčiju bi politiku još onda vodili ili bi joj se suprotstavili. Ali, budući da je današnja vlast izravni nasljednik ondašnje vlasti, i opravdava i podupire sve što je Miloševićeva vlast radila, jasno vam je o čemu se radi. I oni su svi bili na vlasti kad su te nesretne kolone prognanih Srba dolazile ovamo", izjavio je Protić.

Marko i Marko

Međutim, Hrvati, mimo svake logike, operaciju Oluja proslavljaju kao da su frustrirana, poražena strana. Umjesto dostojanstvene proslave velike vojne pobjede, uz minimum empatije prema srpskom stanovništvu koje je doživjelo egzodus i svijesti o zločinima koji su se dogodili tokom operacije, iz godinu u godinu gledamo dvojicu ljudi, koji nakratko preuzmu medijski fokus i zasjene cijelu manifestaciju: Marka Skeju i Marka Perkovića Thomspona.

Jednoga dana, u sasvim doglednoj budućnosti, rekao bih, kad ljudi budu koristili umjetnu inteligenciju kao ekstenziju vlastitog, zakržljalog mozga, moguće je, zbog medijskih natpisa iz kojih umjetna inteligencija crpi odgovore, da na pitanje tko je oslobodio Hrvatsku u operaciji Oluja dobijete odgovor: Marko Perković Thompson i Marko Skejo, iako, možda, ni jedan ni drugi nisu sudjelovali u operaciji Oluja.

Okružno javno tužiteljstvo u Bijeljini formiralo je predmet u vezi s poslovanjem Memorijalnog centra u Srebrenici u kojem su pobrojane sve osobe koje će biti ispitane u svojstvu svjedoka, što je, ne slučajno, izišlo u javnost u vrijeme obilježavanja obljetnice pada Srebrenice. Iz tužiteljstva navode kako se "u okviru predmeta pod nadzorom postupajućeg tužitelja poduzimaju mjere i radnje u cilju vršenja provjera dostavljenih informacija i prijave, a u vezi postojanja osnova sumnje u izvršenje krivičnog djela utaja poreza i doprinosa – iz člana 264. Krivičnog zakonika Republike Srpske".

Nastavak genocida

Direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić negirao je navode tužiteljstva: "Da razjasnimo, Memorijalni centar Srebrenica posluje putem državnog trezora Bosne i Hercegovine. Ni teoretski nije moguće da utaji porez. Kao što rekoh, ovakva im je svaka istina. Jedini osnov za arbitrarno saslušanje je zakonit i transparentan profesionalni angažman u Memorijalnom centru Srebrenica. I to je poruka: ako imate veze s Memorijalnim centrom Srebrenica, imat ćete problem s policijom. Kad si Bošnjak u Srebrenici, to je dokaz da si građanin drugog reda."

U federalnim medijima pod bošnjačkom kontrolom nerijetko se može čuti izraz "nastavak genocida nad Bošnjacima", započetog u Srebrenici 1995. godine, bez obzira koliko povod bio banalan. Ne znam je li se to ponovilo i u ovom slučaju, a ne bi me začudilo da jeste. Nitko se ne pita jesu li navodi iz optužnice točni, a teško je povjerovati, bez obzira na sve, da su isisani iz malog prsta.

Prijava je zapravo podnesena iz samo jednog razloga, da srpski strana na ovaj način zasjeni obljetnicu u Srebrenici. Ne vjerujem da i jedno slično udruženje, bez obzira o kome je riječ, Hrvatima, Srbima ili Bošnjacima, radi striktno u skladu sa zakonom, samo što to Memorijalnom centru u Potočarima nije dozvoljeno u Republici Srpskoj, kao što to nije dozvoljeno udrugama sa "srpskim predznakom" u Federaciji BiH.

Viktimizacija Srebrenice

S druge strane, viktimizacija Srebrenice poprimila je bizarne razmjere. Nedavno mi je do ruku došao časopis Filozofskog fakulteta u Tuzli, gdje jedan od autora citira jednog tuzlanskog dramatičara koji pohod Omer-paše Latasa s polovice 19. stoljeća naziva "genocidom nad Bošnjacima".

Omer-paša Latas je od 1851. do 1853. slomio otpor lokalnih feudalaca koji su se protivili reformama Osmanskog Carstva koje su uključivale i davanje određenih prava kršćanskom stanovništvu. Dakle, Omer-paša Latas došao je iz Carigrada braniti, između ostalog, domicilno kršćansko stanovništvo od terora i nasilja domaćih feudalaca, i to netko 170 godina kasnije naziva genocidom, pojmom koji je definiran gotovo cijelo stoljeće nakon Omer-pašina pohoda, uspoređujući to sa Srebrenicom.

Izraelski pisac Amos Oz u svom eseju "Pozdrav fanaticima" govori i o prirodi zla, te kao ključni kriterij postavlja princip "komparacije zla", jer je neophodno uspostaviti razliku između zločina, genocida i holokausta, na primjer, jer ako toga nema, možemo govoriti o nekoj vrsti relativizacije zla.

Ako neki bošnjački političari svaki potez koji im ne odgovara, pa i vlastito kokošarenje, a sličnih primjera se tokom proteklih godina poprilično nakupilo, uspoređuju s tragedijom Srebrenice iz srpnja 1995., možemo govoriti o krajnjem stadiju relativizacije genocida u Srebrenici, odnosno o njegovu negiranju, zatvarajući na taj način začarani krug, dihotomiju koja balansira između mita i besmisla, odnosno između kokošarenja i "mučeništva", što se, na žalost, može pripisati svakoj od strana.