Kult sličnosti

Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš.

Evanđelje po Mateju 7, 1-3

U Haagu je 27. kolovoza, u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu, umro Ratko Mladić, ratni zapovjednik Vojske Republike Srpske, koji je izdržavao doživotnu zatvorsku kaznu zbog zločina koje je počinila njegova vojska tokom rata iz devedesetih. Iz mora reakcija koje su se pojavile u medijima nakon Mladićeve smrti izdvojio bih jednu, koju bi potpisao do zadnjeg slova, onu Petera Galbraitha, prvog američkog veleposlanika u neovisnoj Hrvatskoj, koji je na svom Facebook profilu napisao: "Nadam se da postoji pakao."

Loš vojnik

Uz Mladićevo ime u srpskim medijima obavezno se na prvo mjesto stavlja njegov generalski čin, kao važan element njegove glorifikacije, iako se nitko ne sjeća nijedne njegove važne vojne pobjede, ako ne računamo krvave "pobjede" nad civilima i zarobljenim vojnicima. Hrvatski general Rahim Ademi, čije su jedinice kod Šibenika žestoko porazile srpske snage pod zapovjedništvom Ratka Mladića, tvrdi kako je Mladić bio loš vojnik. Navodi, također, kako nikada nije upoznao Mladića, ali da o njemu kao čovjeku i časniku misli sve najgore:

"Mogu reći da on nije bio nikakav vojnik. On svoje vojničke vještine ratovanja nikada nije pokazao, on je pokazao 'hrabrost' samo na nedužnim civilima, ubijajući civile i ljude koji su bili nenaoružani. A što se tiče bitaka, tu je uvijek bio veliki gubitnik, a njegova se osoba najbolje vidi u Škabrnji što je napravio - tamo je ubijao civile - i u Srebrenici. To je njegova najveća sramota, načinio je ratni zločin na civilima, i to ne jedan nego više. On je tu bio zapovjednik, najodgovorniji i jedino je znao da tuče po civilima, a kad je naišao na Hrvatsku vojsku, uvijek se povlačio - gdje je osjetio da su civili, nenaoružan narod, tu je poslao tenkove i činio zločine, a gdje je naišao na otpor Hrvatske vojske uvijek se povlačio, tako da je doživio poraze od Hrvatske vojske dok god je bio ovdje."

Za Mladićevim "pobjedama" vukao se trag masovnih grobnica, od Škabrnje preko Prijedora pa sve do Srebrenice. O njegovu vojnom umijeću, što je ujedno i potvrda Ademijevih riječi, na svoj način govori i raspad Vojske Republike Srpske tokom združenih operacija Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, tokom kojih je oslobođeno Jajce, koje su prethodile vojno-redarstvenoj operaciji Oluja.

Kult ličnosti

Ministar pravde Srbije Nenad Vujić izjavio je nakon smrti Ratka Mladića na jednom bosanskohercegovačkom portalu kako će biti ispoštovan zvanični zakonski protokol pri sahrani osoba s generalskim činom. Međutim, taj stav još uvijek nije zvaničan, ali, kako stoje stvari u ovom trenutku, čini se kako je sasvim izvjestan, čime, ako se potvrdi, Srbija i formalno prihvaća odgovornost za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.

Bez obzira kako će se postaviti Vlada Srbije, odnosno Aleksandar Vučić, u Srbiji je posljednjih godina građen kult ličnosti Ratka Mladića, čiji su zločini negirani, umanjivani, pa čak i veličani. U ulici dr Dragiše Mišovića u beogradskom naselju Kotež dugo već stoji mural s likovima Ratka Mladića i četničkog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića. Mural se nalazi na fasadi stambene zgrade i pod zaštitom je institucija Vlade Srbije, a ovih dana je i obnovljen.

"Istina" o Srebrenici, koja je u Srbiji već sada poluozvanična, brani se svim sredstvima. Nedavno je, uoči obljetnice srebreničke tragedije, pretučen književnik Vladimir Arsenijević dok je čistio prostor ispod Brankovog mosta, na kojem se trebao održati komemorativni skup. Grupa huligana brutalno je napala Arsenijevića i oduzela mu telefon, nakon čega je komemorativni skup otkazan.

Oštre reakcije

Mit o "nepobjedivom" srpskom Generalu, bez obzira na odluku Srbije o Mladićevoj sahrani, već je sada dobio svoj konačni oblik, o čemu svjedoče kolone građana Republike Srpske koji se dolaze pokloniti i zapaliti svijeću pred Mladićevom fotografijom, kao da je riječ o sakraliziranoj ikoni.

Reakcije koje dolaze s bošnjačke strane očekivano su oštre. U javnosti je najjače odjeknula reakcija notornog ministra obrane Zukana Heleza koji je na društvenim mrežama objavio poruku pod naslovom "Krep'o je ratni zločinac". "Krep'o je Ratko Mladić. Osuđeni genocidaš, doživotni robijaš i jedan od najzloglasnijih ratnih zločinaca koje je Europa vidjela nakon Drugog svjetskog rata", napisao je Helez.

"Smrću ne dolazi oprost. Ne brišu se masovne grobnice. Ne vraćaju se ubijena djeca. Ne vraćaju se očevi, majke, braća i sestre. Ostaje samo sramota, presuda i krvavi trag zločina", napisao je Helez. Postavlja se pitanje vrijede li ove riječi za političko i vojno vodstvo Bugojna tokom rata, odakle potječe Zukan Helez, gdje su, u udruženom zločinačkom pothvatu vojnih i političkih struktura, po gotovo identičnom scenariju, koji kao da je napisao Ratko Mladić, odvođeni i ubijani zarobljeni pripadnici Hrvatskog vijeća obrane. U Bugojnu nisu samo ubijani Hrvati, već i svjedoci koji su nakon rata bili spremni otkriti mjesta na kojima su sahranjeni ubijeni vojnici HVO-a.

Bez obzira na Helezovu ulogu tokom rata, niti on niti bilo tko drugi iz bugojanskih vojnih i političkih struktura nema pravo govoriti o Srebrenici, jer na taj način vrijeđaju uspomenu na biblijsku tragediju grada, sve dok ne otkriju gdje su sahranjeni pobijeni Hrvati i dok odgovorni za taj zločin ne budu kažnjeni, ili, kako kaže Evanđelje, dok ne izvade brvno iz vlastitog oka.

Uzaludan posao

U nagrađivanom filmu "Otac na službenom putu" Emira Kusturice, glavni lik filma, Mehmed Meša Malkoč (Predrag Miki Manojlović), završi na Golom otoku jer je, tokom sukoba Josipa Broza Tita i Staljina 1948. godine, posprdno komentirao karikaturu objavljenu u dnevnim novinama, koja na sjajan način opisuje kult ličnosti izgrađen oko lika Josifa Visarionoviča Staljina. Na karikaturi je prikazan Karl Marx koji sjedi za pisaćim stolom, dok na zidu iza njegovih leđa visi Staljinov portret.

Moralni lik ljudi poput Zukana Heleza, bez obzira na nacionalnost, koji skaču na stražnje noge na tuđe zločine, dok vlastite slave kao vojne pobjede, možda je najbolje prikazati na način iz Kusturičina filma, karikaturom na kojoj Zukan Helez sjedi iza pisaćeg stola, dok na zidu iza njegovih leđa visi portret Ratka Mladića.

Graditi kult ličnosti danas, u vrijeme društvenih mreža i sveprisutne umjetne inteligencije, što podjednako vrijedi za Zukana Heleza i za srpsku stranu kada je riječ o Ratku Mladiću, pomalo je uzaludan posao. Uvijek će se naći netko tko će se, s razlogom ili bez njega, posrati na lik i (ne)djelo nesuđenog heroja. Međutim, ono što živi i traje su moralna ljudska bijeda i primitivizam iz kojih se rađa kult (s)ličnosti.