Što psu znači crveni karton?!

Svi smo mi sad u noći s ponedjeljka na utorak navijali za Belgiju. Amerikanci su nas sve razbjesnili, običaje i prava omiljenog sporta su poništili u svom poslovičnom neznanju. No, s američke strane to izgleda nešto drukčije. Ta zemlja je naučila da ruši ustaljena pravila, da 13 kolonija prije 250 godina nije razbilo uvriježeno uređenje svijeta razdijeljenog na carstva, mi bismo i danas bili u nekom čvrstom okovu, što Turaka, što Austro-ugarske.

Pa ipak, posljednjih godina Sjedinjene Države ruše i temelje koje su oni postavili u svijetu, nakon Drugog Svjetskog Rata. Okreću se blago fašistoidnom uređenju samodostatnosti, smatraju da su najbolji ljudi, iako svi znamo da posljednjih godina jedino useljeništvo i jednaki uvjeti za napredak svih – ili kako to zovemo 'američki san' donose to bogatstvo i znanje i inovacije u velesilu Novog Svijeta.

Upravo u tom maniru samodostatnosti, potpuno populistički, Donald Trump, koji se, usput budi rečeno, bavio nogometom, mada kratko, tijekom jedne sezone 1963./'64. založio da se njihovom igraču ukine 'crveni karton'. Pitate se kako onda nije znao što je to crveni karton?! Opravdano pitanje, no sustav žutog i crvenog kartona izumljen je zbog jezične barijere međunarodnog suđenja, na Svjetskom prvenstvu 1970. godine u Meksiku.

Prije toga nogomet nije bio manje fer, nego su kazne bile usmene i razumljivo je da je to znalo uzrokovati poteškoće na međunarodnim događajima.

No, bilo kako bilo, makar su i Donald Trump i Sjedinjene Američke Države danas izolirani u svojem vlastitom balonu samozaljubljenosti i na trenutke fašizma, on je bar pokušao učiniti nešto pozitivno za svoju zemlju, teatralan i nakaradan kakav jeste. A čime mi da se pohvalimo?!

Ako nema fešte, ima svađe

Nismo stigli čestito se ni spakirati kući sa Mundijala, ovi naši mlatimudani su se već bili posvađali. Pritom mislim na mlatimudane tu u našoj Bosni i Hercegovini, kao i ove u Hrvatskoj. U dan razlike, baš kako smo se koji i oprostili od Mundijala i još jednog sna da ćemo podići zlatni kipić na kojem zajedničkim snagama podižu svijet.

U nas su zadnjih dana atraktivne te liste, tko je koga ponudio, ali osim kakvog imena na zapećku, nekog nužnog popunjavanja kojekakvih kvota i onih što su se greškom upetljali u politiku, sve te liste izgledaju gotovo identično onim posljednjim. Malo je listi s novim, svježim imenima. Dakle, vrlo je teško očekivati bilo kakav zaokret od dosadašnjeg.

A dosadašnji tijek stvari vrlo je kratko i jasno opisao Aleksandar Vučić, u svojim rijetkim izljevima inteligencije: naime, on je posljednjih dana naglasio kako ne očekuje skoriji ulazak Srbije u Europsku Uniju, baš kao ni njezinih susjeda. Razlog što je to tako jest činjenica da su zemlje Zapadnog Balkana još uvijek 'proklete' zajedničkom prošlošću, koja se reflektira u dubokim presijecanjima ideja i nadležnosti, ali istodobno i dubokom mržnjom zaostalom nakon vala posljednjih sukoba.

I doista, nije da ga pravdam, kao ni Donalda za crveni karton, ali to jeste definicija našeg današnjeg stanja. Mi ne vjerujemo jedni drugima. Pa samo pogledajte sramotnu izjavu vijećnika Socijaldemokratske Partije BiH u GVM, stranke dakle koja bi nazivno trebala biti anacionalna, da se pretovar otpada ravnomjerno optereti na Hrvate, kako je on naglasio konkretno Hrvate Rodoča. A ja se pitam, je li, kao Hrvat iz Rodoča, ponosan na rodno mjesto svoje majke i mjesto gdje ću vjerojatno dočekati starost, zar Hrvati, a jednako i svi ostali u Rodoču, nisu redovito zaboravljeni, barem kada su u pitanju komunalije, otpadne vode, piralen, požari, uništena cestovna infrastruktura... trebam li još nabrajati?! Eto, gospodine vijećniče, neću da prljam usta Vašim imenom, jer riječ je o uvaženom mostarskom prezimenu, fino vi taj otpad sebi rasporedite niz Bulevar Narodne Revolucije, gdje ste se međusobno trali i klali, gdje ste dizali spomenike u zrak i svak svoju stranu ulice renovirao, sve dok jaz nacionalnih šovinističkih asfalata nije ono jedne godine rodio paklenim grotlom u sred raskrižja, pa smo mjesecima imali portal do Šejtana, da me anacionalni gospodin ateist razumije.

Jesmi vidjo za ono?

Naše su institucije opterećene glupostima, samo se u ovoj populističkoj vukojebini Narodna Skupština Republike Srpske saziva oko imenovanja članova Komisije za nacionalne spomenike BiH. Tom tijelu je u prirodi naziva i osnivačke ideje da upravlja tako banalnim stvarima, da se ne krče poslovni prostori i kojekakve mastodontske graditeljske rugobe na mjestima od povijesnog/historijskog/istorijskog značaja, što ja znam, po Počitelju, u Kastelu, na i oko sarajevske Vijećnice... uglavnom, shvaćate bit. Da ne uništavamo našu povijest, kao pripadnici ISIS-a što su svojedobno uništili na stotine spomenika kulture, svjetske baštine, neprocjenjivih dragulja našeg postojanja, ostavštine koja će svjedočiti o nama i za 60 milijuna godina, kada nas ne bude, kao ni dinosaura danas s nama.

Povremeno, kako se proteklih dana mnogo govorilo i pametovalo o visokom predstavniku, i kako se Amerika i Europa ne mogu dogovorit aberkogaće... nekako mislim da je nama itekako potreban visoki predstavnik, ma čiji on bio, kome god naklonjen, Briselu ili Washingtonu. Nama naše institucije nisu potrebne, jer nas samo koče. Kaže nedavno Kaja Kallas da smo mi ostvarili snažan napredak do 2024. godine, da smo pokazali lice na koje su svi zaboravili, kako smo imali tamo 2000-ih, ali da smo ponovno (karikiram) 'učmala, napola suha bara, puna krokodila i cijanobakterije', ne zamjerite što ne kažem da smo ljigavi i da smrdimo, i da nas svi izbjegavaju.

Ne zamjerite mi ni što ću vas podsjetiti, dok će se naši nositelji listi vjerojatno u narednom razdoblju opet baviti pitanjima 'neposlušnih podstanara koji prave probleme', naše vijesti su svakoga dana iste već godinama: ubijena ili počelo suđenje za smrt supruge/djevojke, požar prijeti naseljima tim i tim, požar jede stoljetnu šumu, pitanje upravljanja otpadom i otpadnim vodama, građanima prijeti zaraza...

Pazite, makar vi imali kakvo god mišljenje o Recepu Erdoğanu, ta zemlja je bila na rubu ponora prije par godina, i opet se drži iznad površine, uglavnom zbog neortodoksnih ideja, počesto populističkih, ali koje su Tursku postavile u središte međunarodnih politike i ekonomije. Pa sjetite se samo uspjeha Bayraktara u Ukrajini, jedan jedini jezičac koji je presudio da danas svi mi opet ne živimo pod carstvom, ovog puta ruskim.

Znate, onaj Donald Trump, makar je nakaradan, teatralan, prilično tupav i senilan, ali on bar nešto čini. Običnom psu poput nas, koji vidi tek u spektru iznad zelene boje, ionako ništa ne znači još jedan crveni, pardon, sivi karton. Ali kakva barem koska bi pomogla.