Ne kaže se soccer

Konačno je došlo vrijeme da i ja mogu pisati o nogometu, tj. o fudbalu. Znam da ja o kolektivnim sportovima ne bih trebao pisati, ne jer imam dvije lijeve noge (jednako i ruke), nego jer jednostavno ne pratim klupske sportove pa sam najčešće slabo upućen u to tko je odlučujuće ime u kojim okolnostima. Ali ni ja vama ne prigovaram zbog nepoznavanja Formule 1 ili Endurancea ili Nascara ili Indy Cara. No, postoje ti rituali koji su čak i onima koji ne prate klupska natjecanja zanimljivi, tako recimo, mnogi od nas uredno pratimo Olimpijske igre. U tu istu kategoriju spada i Mundijal, to više nije klupski nogomet.

Nekad su u pitanju bili amateri i poluprofesionalci, to dok sam ja odrastao, ali i danas je to ad hoc sastavljen tim profesionalaca, koji tek povremeno igraju zajedno, i uvijek je osvježavajuće iskustvo gledati što je koja zemlja pripremila za veliko natjecanje.

I zato, nemojte prigovarati što mi koji nismo 'u sportu' pratimo i komentiramo, da, mi smo svakako posljednjih mjeseci dovoljno pratili i spremali gradivo, i možemo izići na ispit jednako kao i vi. Baš kao na fakultetu, jednako ispitu pristupaju i kampanjci i ovi redoviti (m)učenici.

Miris djetinjstva

Zanemarimo to što moja žena prati razne sportove, zbog čega i imamo Arenu. A ja, kad ona već gleda, nije da nemam oči i uši. No mene zanima nešto drugo.

Kako se određeno društvo reflektira na nogometni stil igre, na pristup sportu, na navijanje, na suze i smijeh. Počnimo od osnovnoga. Mi se svi osjećamo uvrijeđeno što su Amerikanci de facto unijeli četiri četvrtine, ovim svojim dehidracijskim pauzama, mada meni nije jasno kakva je potreba za istim u Kanadi ljeti, taman fino vrijeme kao u nas u ožujku. Također, na dosta utakmica čak sam vidio da kiša pada sve do par sati prije utakmice, a u tom slučaju vrućina nije problem, možda malo sparina. Ali takvi su uvjeti u Francuskoj i Njemačkoj čitavo ljeto.

Uglavnom, Amerikanci su tamo 1994. zadnji put imali Mundijal. Zanimljivo, dobro se sjećam noćnih utakmica, kao i činjenice da nije bilo ovih... Imao sam Philips televizor u sobi, tamo negdje s početka 1980-ih, u boji, ali su se kanali, njih 12 ukupno, namještali polugicama u ladici, i morao si imati prilično mirne prste za potrefiti idealnu sliku. I to je tako gorilo svu noć, smanjeno dokle se moglo smanjiti, a da roditeljima u susjednoj sobi ne smeta. Škola je upravo bila gotova i kud ćeš većeg zadovoljstva nego svu noć gledati TV. Obično bih ja zaspao u neka doba, jer također su utakmice bile u najgore moguće doba, ali dobro se sjećam Brazila kako je razvaljivao.

Sjećam se da je tada Mundijal bio prilično 'normalan', Ameri su bili blago zbunjeni oko svega, očito je cilj bio popularizacija nogometa.

Danas su stvari sasvim drukčije.

Danas ljudi imadu te internete

Danas realno, svijet jest jedno veliko selo, za razliku od prošlog američkog Mundijala. Tada je Internet bio misaona imenica, danas se ratovi praktično prenose uživo, čak i ako ste napaćeni Palestinci u Gazi... signal ne poznaje granicu. Sve se vidi, sve se čuje, sve se zna.

Najbolji primjer za globalizaciju jest da se ja sjećam i albuma sa samoljepljivim sličicama gdje su bile dvije glave na jednoj, vodoravnoj sličici. Nama je to bio oblik komercijalizacije. Ako se ne varam, te 1994. na dvostrukoj sličici je bila Bolivija, ali se sjećam i nekih također 'malih' nogometnih nacija koje su ostavile traga.

Kao 1990. čupavi Valderrama i šareni Higuita, 1994. junak je bio Roger Milla. Upečatljivog izgleda, muževan, staromodan, s onim epskim brkom i zaliscima koji su čelo uokvirivali u katastarsku česticu, ali je jurcao Roger. Kamerun je epski ispao iz grupe, jedva s jednim bodom protiv Švedske, ali je upravo Roger Milla bio heroj kad je Rusima zabio, spasivši obraz nacije.

Danas to sve izgleda nemoguće. Evo recimo, ti Nijemci što su napravili gol spektakl protiv Curacao (Kursao kažu Nizozemci, ako to pomaže). Tim otočkim mladićima nemaš što zamjeriti, oni su Nijemcima dali čak dva gola, istina, jedan iz ofsajda, ali to je to – otočki nogomet, kao s ekipom, petkom poslije škole ili poslije posla, na lokalnom loptalištu, ma koliko primitivno izgledalo.

Taj duh danas kao da smo zaboravili, duh zabave i nula obrane, duh amaterstva i užitka. Trčanje, ples... Ono zbog čega nogomet jest postao tako planetarno popularan sport.

Otočki duh

Upravo otočke nacije nam vraćaju taj duh. Zelenortska ostrva, (Capo Verde kažu Portugalci) recimo, napravila su spektakl izvlačeći egal sa nogometnom supernacijom. Haiti su sačuvali obraz protiv Škota, makar izgubili. Kako već rekoh, Curacao je priredio sjajnu zabavu, makar su izgubili, i makar sam proklinjao svaki njemački gol, zabavio sam se tu večer. To je ono što nam treba, duh uličnog nogometa, duh zajedništva, a ne (de)hidracijska pauza kojom je praktično sport s okvirnim vremenom igranja oko dva puta po 45 minuta sada pretvoren u reklamni superbowl od četiri četvrtine. Fuj.

I mnogo je toga još fuj ove godine, primjerice ponašanje organizatora prema sucima i timovima iz zemalja koje im se nisu svidjele. Iran, Južnoafrička Republika, Senegal. E kad spominjem Americi mrske zemlje, Iran je priredio moralnu pobjedu, izjednačeno unatoč maltretiranju tima nekakvim vozanjem, vizama... Pa kad se igrala Olimpijada u Njemačkoj, Hitler crncima i židovima nije branio da dolaze, makar je svojima branio nastupe. Dakle, Trump je ispao najgori domaćin velikog sportskog natjecanja u povijesti modernog Olimpijskog pokreta.

Otočke nacije nam vraćaju ipak taj dobri duh. Japan. Njihovi navijači su vedri, divni, čisti, uredni. Ali ne samo to. Hajime Moriyasu, ikona nogometa kao takvog. Gospodin s bilježnicom. U sjećanju ima dane kada nitko nije znao što je to nogomet tamo u dalekoj zemlji izlazećeg sunca. Nakon sjajnog otvaranja, gospodin Moriyasu se zahvalio nizozemskoj naciji, jer je upravo on učio od tih ljudi kako igrati, potom kako voditi tim, da bi danas svoju naciju s ponosom predstavio međunarodnoj javnosti. Možda najljepša priča ovog Mundijala.

Igra po modelu porijekla

No, teška je bitka za najljepšu priču mundijala. Vozinha, neprobojni zid Vozinha, već je ušao u legendu. A do jučer je malo tko znao za njega. Osim vas koji pratite klupska natjecanja.

Ali upratite te najljepše priče. Meni je čitav Mundijal jedna lijepa velika priča.

Južnoamerikanci, logično, oni su izmislili nogomet. Točnije, je li, loptanje su izmislili u drevnom Meksiku i proširilo se američkim starim svijetom, njihova antička poveznica. Mi u Europi, naši su antički preci izmislili kockanje. I stoga smo mi dobri u ovim firmama koje nose bet u nazivu. Ali južnoamerikanci igraju zabavan, živ nogomet, dočekuju loptu glavom i prsima, pucaju iza sebe, driblaju (još uvijek). Kao da im je nebitan rezultat, nego sama igra.

Europa je prigrlila nogomet i formirala moderna pravila, je li, mi od svega napravimo međunarodnu organizaciju. Tako je naš nogomet kompliciran, pun bedema obrane, tvrd, zatvoren, lopta ide od A do B potom do C pa natrag do A i sve je precizno i sistematizirano, nema sportaša koji bi uzeo loptu od golmana, pretrčao sam čitavi teren i pucao na protivnički gol. To u Europi više nikada nećete vidjeti. Jednostavno, mi smo razvili sustav i godinama nam je išlo sjajno.

Ali danas imamo Internet, i svijet je jedno veliko selo. I do jučer male nacije znaju za te bedeme i organizaciju od A do B i C... Danas jednako dobru utakmicu mogu pružiti i Egipat i Iran i Senegal. Kako je lijepo gledati tvrdi Senegal protiv dojučerašnjih kolonizatora, kako se nose snažno i moćno. Unatoč činjenici da im i danas kolonizator (pokradenim) novcem otima najtalentiranije igrače. Duh je ipak jači od novca. I na Senegalu protiv Francuske to se vidjelo.

Ostalo je još malo kremena

Kažem, makar su na ovom Mundijalu okolnosti najčudnije ikad, primjerice, tri organizatora se mogu kao rogovi u vreći. Ili, stadioni su nerijetko betonski, samo prekriveni umjetnom travom. To nije nešto na čemu su svi ostali naučili igrati. Onda te blesave reklame, Fox Sports objašnjenja što to znači crveni karton, da imaju IGRAČA MANJE. Ili ovo silovanje imenom nacije, kroz međunarodnu oznaku, svima nama jasno da je SUI Švicarska, ali prosječnom gledatelju Fox Sportsa moraš objašnjavati... i onda to i mene stalno zbunjuje kod pola zemalja koje imaju jednu oznaku, a drukčije se zovu na engleskom. Ono, ne znam, KSA da je Saudi Arabia. Zašto to oboje mora pisati na ekranu, o zašto?

Ali opet, kažem, pored tih besmislenih pokušaja da Amerikanci unište nogomet i naprave od njega novčani spektakl, pa samo pogledajte cijene ulaznica, bljak, kao da je koncert Taylor Swift. Pola istinskih navijača iz zemalja daleko siromašnijih od SAD-a ne može ni ući na stadion. Pored svega toga, još ima duh zajedništva, i prkosa i zabave i igre. A to je razlog zašto sam nogomet pratio kao klinac, i zašto sam i danas uz velika natjecanja. Makar me ni najmanje ne zanimaju ligaška natjecanja i pretakanja novca iz šupljeg u prazno.

Nogomet je ipak zabava za kvart, par kamenja, jedna šipka za klofač, i (najčešće) paran broj ljudskih bića, jedni protiv drugih, u igri, zabavi, smijehu i izbijanju negativne energije iz tijela.