Igra prijestolja, bez zmajeva

Sasvim je jasno da je vrijeme globalnog mira gotovo i ulazimo u novo razdoblje antagonizmi. Možda je najpoznatija teorija 'četverostrukog skretanja' (oprostite mi ako sam loše preveo, radi se o generacijskoj teoriji Strauss-Howe), prema kojoj je svaki društveni stadij ljudskih civilizacija podijeljen u četiri osnovne faze: uspon, buđenje, konformizam i kriza. E pa, gledajući takve sociološke teorije, mi smo sada u fazi krize.

Idiocracy (2006.)

Krizu smo uočili već odavno, kada je još u vrijeme prošloga mandata došlo do prvog radikalnijeg sloma (slučaj Georgea Floyda), krenulo je s masovnim prosvjedima, a woke pokret se iskristalizirao, možda čak i previše radikalno. Uslijedilo je kratko primirje i pokušaj nekih reustroja Zapada, ali to je kratko trajalo, ponovno dolazi Donald Trump na vlast u Sjedinjenim Državama i sve odlazi kvragu.

Netko bi rekao da je to do Trumpa, da je on tako sklon sukobljavanjima i naglim promjenama mišljenja, no ja mislim da je Donnie zapravo odraz suvremenog američkog društva. Pazite, negdje tamo od 1980-ih godina američko društvo se na izlasku iz hladnoratovske krize 'opustilo' i pogubilo osnovne konce koji su ga držali na okupu. Ogromna količina novca koja je stizala u razdoblju svjetskog mira (ratovi na Balkanu označili su početak tog tzv. mirnog razdoblja) omogućila je da se živi opušteno, bez ozbiljnijih briga.

No, masa nije primijetila da je u tih skoro pa tri decenije jedan uski krug ljudi neprestano gomilao bogatstvo u vlastitim rukama, a čitav jedan povlašteni sloj međumenadžera je odgojio generaciju ljudi koje bismo u našem jeziku označili kao uhljebe, ljudi s dobrom pričom koji prodaju maglu. Oni su izravan rezultat digitalizacije i deindustrijalizacije pri prelasku u digitalnu ekonomiju.

Sada se možete smijati da jedna narančasta vreća smrdljivih pelena skoro svakodnevno izdaje nalog da se mijenjaju višestoljetna imena, ali to je dolazilo postupno i isprva je bilo smiješno, parodično, ali idiokracija je upravo nastupila.

Pjevušite vi odavno Eriku

Čitava je Europa kao zaprepaštena da su u jednoj njemačkoj pokrajini pobijedili konzervativci. Alternativa za Njemačku (AfD) u svojim redovima ima mnogo onih koji se poigravaju s nacizmom, ali zar mi nemamo razne Dabre u politici?! Isto je to, nemojte se sada iščuđavati. Problem iskreno nije u Alternativi niti kako je ona došla na vlast, ne možete ljudima spriječiti da glasuju, ukoliko to zabranite, samo će bijesni izići na ulice, a onda će glasovi biti mnogo bolniji.

Problem je ono na čemu je Njemačka godinama gradila svoje konformističko raspoloženje. Isti onaj prestanak hladnog rata donio je ujedinjenje dvije Njemačke, i sasvim logično, ona koju su Sovjeti muzli decenijama bila je na koljenima, siromašna i pokorna. Došli su bogati zapadni Nijemci, pokupovali tvornice, pokupovali stanove, kvartove, pokupovali srednja poduzeća i istočni Nijemac, ništa manje vrijedan od svojeg zapadnog brata, sada se našao u situaciji da se ujutro budi, ide raditi osam sati za zapadnog Nijemca, da bi poslijepodne kupovao potrepštine u zapadnog Nijemca i odlazio kući, provesti večer i noć u stanu u vlasništvu zapadnog Nijemca.

Na ovo ponižavanje vlastitog naroda upravo su demokršćani i socijaldemokrati već tri decenije gledali konformistički, ne talasaj, ne uznemiravaj poslodavce, liži im guzicu i uživaj u dobrom životu. Ali dobar život kad-tad prestane, jer jednostavno, ništa ne traje vječno, pa tako ni blagostanje.

Njemačka je decenijama već uživala bogaćenje izrabljivanjem, prvo vlastitog istočnog Nijemca, potom uvođenjem eura, koji uistinu nikad prije nije bio poželjan poput dolara, za razliku od epske njemačke marke. Ali upravo to, nešto manje poželjan euro dao je njemačkoj ekonomiji dodatnih desetak godina visokog leta, prije nego je realnost udarila. Realnost koje su Talijani i Grci već odavno svjesni.

U slučaju nužde, izvuci Ratka

A ta realnost je da ne može samo jedan dio civilizacije ići naprijed, na štetu drugih. Prvo je Amerika otkrila Kinu, prvo su zapadni Nijemci otkrili istočne, prvo je EU otkrila crnu rupu Balkan da pere svoje prljave poslove. Konačno, ostatak svijeta se budi, dolazi neka 'nova karta svijeta', ne samo u prenesenom značenju, nego evo zapravo pod blagoslovom UN-a, rezolucija A/80/L.104.

Zanemarimo svijet, koji sada ulazi u turbulentno razdoblje, koje ne želim prognozirati koliko će trajati jer je to krajnje nezahvalno, ali da će se svašta događati, kao što se već i događa, da će nastajati nove karte, kao što nastaju već, ne samo inicijativom UN-a nego i ratovima na istoku Europe, Bliskom Istoku, u Zaljevu, u srcu Afrike (gdje li će još?! Ne želim ni nagađati.).

Mi, ovdje na jugoistoku Europe nepravedno ocrnjenom međunarodnim pejorativom Zapadni Balkan, mi smo također jedna od tih neuralgičnih točaka prelaznog svijeta. Isto se događa kao u Sjedinjenim Američkim Državama, dok im pričaju o boljem životu, Ameri piju trulu vodu i jedu bakterijske spore u hrani. Dok Nijemcima pričaju o zlim imigrantima koji im otimaju poslove, zapadni brat je taj koji ih je ponizio.

Dok nama mažu oči Thompsonom ili Mladićem, jedan mali, uski krug ljudi se bogati, nekakvim ad-hoc smišljenim makroenergetskim projektima, nekakvim ad-hoc smišljenim data centrima, nekakvim ad-hoc divljim požarištima.

Nisu nama predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini i Srbiji donijele priče o četnicima i ustašama, o negiranju ratnih zločina... mi smo to stalno imali unutar nas. Samo se čekao neki rudnik litija, čekao se neki Gospić, čekali su se neki Gornji Horizonti, neke solarne elektrane, neka nadstrešnica... da se rezervni plan izvuče iz ladice.

A rezervni plan uvijek ima utkanu mržnju u sebi, svilenim, sjajnim nitima protkanim u koncu naših ukletih sudbina.