Rat (nas) majmuna

Svojedobno sam vjerovao da ćemo mi u Bosni i Hercegovini, oslobođeni prevaziđenog i krutog socijalističkog uređenja, krenuti naprijed. Već je u mojem djetinjstvu to socijalističko uređenje prilično popuštalo pod zapadnim trendovima. Imali smo već i prve poslovne prostore u privatnom vlasništvu, moda je ulazila sa svjetskih pisti, glazba je bila progresivna i moderna, činilo se da je to to. Sve što se odigralo u međuvremenu, demantiralo me.

Posljednjih dana umro je jedan od tih prevaziđenih i krutih temelja prošle države, Ratko. I sad bi čovjek zaključio da bi tu i završilo, malo drame i šuškanja po jutarnjim kavama, kao onomad zbog teatarske smrti Slobodanove. I onda očekuješ da nastaviš tiho voditi svoj život. Imaš dovoljno svojih briga i bez tih relikta prevaziđene ideologije.

Ali ne.

Ratko i nije bio baš neki Ratko

Iz nekog razloga srpski je živalj u svim zapadnobalkanskim zemljama danas uvjeren da je Mladić bio veliki vojskovođa, ali za razliku od, ne znam, evo Stepe Stepanovića, kojeg pamtimo po džentlmenskim, humanim gestima u sukobu s Bugarima, iza Ratka nema takve ostavštine. Zapravo, sve ozbiljne bitke označilo je njegovo povlačenje, od Škabrnje gdje je izgubio od tada šačice sirotinje naoružane tandžarama i kalašima, pokojim uvezenim, mrvicu modernijim poluatomatikom. Pola njih je trčalo u poderanim sivim, plavim, zelenim majicama, ponekad sa starkama na nogama, kažem, mi smo pratili trendove tih kasnih 80-ih, nismo znali da će se u trendovskoj odjeći i ratovati.

Ali evo i da nije izgubio tu bitku, on je već tu posijao sjeme mržnje, ubijajući nemoćne na koje bi naišao. Samo međunarodna zajednica može odgovoriti zašto se ti njegovi prvi zločini nisu tretirali jednako strogo kao Srebrenica. Jer, realno, svaki masovni ubojica je odnekud počeo, od mačke kojoj je iskopao oči, od psa kojem je ugasio cigaretu na butki.

Mi sad znamo da je rat u Bosni i Hercegovini naprasno prekinut, kao malo koji, bez razumnog protivnika, jer se međunarodna zajednica (opravdano?!) plašila da će se ponoviti deset Srebrenica ukoliko udružene postrojbe Bošnjaka i sada već pristojno naoružanih Hrvata krenu stupati kroz sela bosanskih Srba, prema Drini. Ali to ne čini Ratka boljim vojskovođom, samo mu je dalo manje prilika da se prilikom povlačenja njegov crni trag zapečati novim enklavama u kojima bi ubio tisuće (točnije 8372).

Masovna mizoratkija

Ono što mene zapanjuje je histerija kojom smo dočekali njegovu smrt. Kad mi je žena ujutro uz kavu pročitala tu vijest, samo sam promrsio kroz zube: "Neka je, odnio ga đavo."

Ja konkretno vjerujem u iskupljenje ljudi, da im treba pružiti drugu šansu. Ali postoje zločini kakvi ne zaslužuju drugu šansu. Pazite primjer o kojem svi dobro znate priču, o Kainu i Abelu (Kabil i Habil prema hadiskoj tradiciji). Ubiti nekoga tko ti je tako blizak, eto čak i u samo jednom slučaju, neoprostivo je. Stoga je i Kain vječno obilježen tim prokletstvom i kaznom. Ne poznajem jednostavniji, očevidniji primjer zašto je ime Ratka Mladića okaljano za sva vremena, on, koji je bio na čelu ubijanja sebi najbližeg, jer pazite, zar Hrvati i Bošnjaci nisu braća Srbima, imamo li ikoga s kim smo dijelili sudbinu stoljećima, jeli iz iste činije, pokrivali se istim pokrivačem zimi, krili se u istoj rupi, uživali u međusobnim uspjesima, dijelili sve, i dobro i loše?! Zar za majkom ne vapimo istom riječju?!

Da je odgovoran za smrt samo jednog nevinog Bošnjaka, okaljao je sebi ime za sva vremena. A on je jednako činio i stotinama Hrvata i tisućama Bošnjaka. I tu nema dvojbe. Ali mi smo upravo otišli u krajnost.

Osuditi svakog političara u javnog dužnosnika koji je objavio štogod i kreirao ambijent za budući sukob, naravno. Ali mi smo vidjeli pomamu, tuže se i otpuštaju liječnici, policajci, pjevačice... Kain je imao pečat, ali je bio zaštićen da mu se nitko ne može osvećivati zbog njegovog grijeha, osim sramotom koju je sebi nanio. U nas zaštitni 'pečat grijeha' ne postoji.

Batina nije odgoj

U redu, ako je netko ostao nesvjestan svijeta oko sebe, koji je napredovao od dana ratova na Balkanu, opaljači ga s pola plaće ili cijelom, opaljači ga s tri mjeseca suspenzije, opaljači ga saslušanjem pred komisijom, neka pokuša opravdati svoju glupost i nesavjesnost.

Ali ovo što se u nas događa je progon vještica. Naravno, ljudi, da je teško priznati da je netko u mom narodu, mojih svjetonazora, bio zločinac, da je činio nezamisliva zvjerstva. I tako trebamo imati prizmu kroz ovih par dana okajavanja još jednog srpskog poraza, i to godinama poslije rata. Još jedno poglavlje je zatvoreno, njihova politika iz '90-ih doživjela je još jedan katastrofalan uzmak. Pustite ih neka se živciraju i neka se jedu. Sve koji s političke pozornice pokažu znakove simpatije, maknuti odmah, baš kao Mandića u Crnoj Gori. To je zdrav pokajnički stav i politika koja Crnu Goru vodi naprijed.

Ali baš svaka glupa kafanska pjevačica da se stavi na stup srama – stvara li to kontra efekt, pokazuje li Srbima da jesu omraženi?! Blokirajte budali profil, kao Nijemci što čine, tiho i elegantno. Imaju čak i povjerenstvo/komisiju, koje je zaduženo za te naoko nevine statuse i sličice posvećenu reichu, da ih uklone kirurški precizno i nečujno. A vidi ti nas seljačina.

Rekao bi čovjek da su nas godine u kraljevini i kasnije komunističkoj Jugoslaviji, barem da su nas dovoljno obrazovale da znamo čitati i ponašati se za stolom, da znamo dostojanstveno osuditi vječnu sramotu genocida i ratnog zločina.

Dostojanstveno pljunuti na zemlju po kojoj hoda budala i smrsiti sebi u njedra nekakvu porugu ili kletvu. Srbi nisu krivi, kao ni Hrvati, kao ni Bošnjaci... doslovce se imenom i prezimenom zna koji su ljudi činili zlodjela, koji ih nisu sankcionirali, iako su imali zakonsku i moralnu obvezu to činiti. Znam ljude koji su bili na istim pozicijama, s druge strane Mladiću, koji su u istom sudaru ratovali i ubijali u ime opstanka svojeg naroda, ali čestito i prema zakonima borbe prsa u prsa.

Znate, mi ljudi smo posebna vrsta životinja, imamo prilično suverena i stabilna pravila, koja se unaprjeđuju. Zato smo posebni. Ako ta pravila izbrišemo i postanemo masa koja samo nastavlja neizmjerni sukob, jesmo li bolji od danas skoro pa izumrlih bonoba, čimpanzi ili gorila?! Jer njih nije iskorijenio samo čovjek, svojim ekološkim katastrofama, njih je dobrim dijelom iskorijenila međusobna mržnja i borba do smrti, ratni zločini o kakvima se pišu znanstvene studije i knjige (slobodno potražite sjajno evidentirani slučaj Gombe rata čimpanzi 1974.-1978.).