Mostar Mostarcima i druge bajke

Hodam gradom. Često. Daleko više šetam nego ikad prije. Zdravo je, iako ne baš uvijek ugodno. Hodam gore, dolje, desno, lijevo, istočno, zapadno, tamo, ovamo. Mostar je taman, prehodaš ga u sat, sat i pol, ovisi gdje si namjerio i ideš li 'nako ili s jasnim ciljem.

Ponekad mi žao ljudi koji trate svoje živce, vrijeme i zdravlje vozeći se autom. Obično sami. Obično kukaju kako se nema love, ali se auto vozi i kad treba i kad, češće, ne treba. Naviklo se.

Ponekad im zavidim, jer nije ovo baš grad za pješaka. Ni za majke s kolicima. Ni za starije. Ni za koga.

Pamtim Mostar od ranije, nakupilo se godina. Ni premalo, ni previše, nekako taman. Dovoljno da znam kako je bilo, i to kako je bilo puno puta i u različita doba. Taman da znam koliko slatko i često ovdje lažemo, kako lako stvaramo iluziju, kako pretjerujemo i kako teško shvaćamo da je puno toga u ovom gradu, a pogotovo onoga čime se najčešće dičimo, napravljeno tuđom rukom. I nekim davnim, tuđim idejama. I vjerojatno tuđim parama.

Mi smo statirali i čekali da nas pozovu u svoje ideje. A onda, čim je za to došla prilika, počeli s razgradnjom. Možda su oni mlinovi za kavu iz pokojnog Sokola bili prvi nagovještaj? A vama bilo šiz i simpatično, zar ne? Naravno, ionako je Soko s neba pao. Stigao pedeset i neke i od varošice napravio centar svemira. Eh, pokradoše nam Soko, uništiše ga, a mlinovi za kavu od najplemenitije i najskuplje legure su, je li , samo dobar vic, a ne lopovluk koji otkriva tko smo zapravo, svi pomalo i koliko nam se ukaže prilika?

Mostar, onaj kojeg, danas se o tome rado šuti, izgradiše tuđe ideje i tuđe pare, trpio je vazda, a i danas sve trpi, baš k'o papir u onoj mudroj izreci o trpljenju. I velikodušan je još uvijek – grli sve te automobile i sve te pješake, ne zamjera im što ne žele, neće ili ne umiju drugačije. Trpi ih k'o metastaze. Grli svakoga tko ovdje hrče, sere i podriguje, dograđuje i rastače. Još nije u zemlju propao, iako nisam siguran da neće. Rudnik će kad – tad naplatiti svoj dug djeci koja su ga izdala.

Hodajući mostarskim krvnim žilama, prigodno začepljenim i skleroznim, ugazim ponekad u lokvu, nekad u pseće govno, zapetlja mi se cipela u kakvu odbačenu kesu, umalo zapnem za rupu kojoj tu odavno nije mjesto ili korijen drveta koji već desetljećima viri i podiže pločnik. Trudim se smanjiti psovke, ali u ovom gradu baš i ne ide. Pločnik mi pred očima nestaje zgažen parkiranim automobilima, zidovima imovinsko – pravnih odnosa i zapuštenih radova. Moj Bože, pomislim često, nema grada na kugli zemaljskoj u kojem je više automobila na pločniku, a pješaka na cesti. Nekome je čudno, ali Mostar sve to trpi.

Trpi svaku ofrlje zakrpljenu rupu, oronulu fasadu ili obnovljeno pročelje zgrade sa barem tri propusta, tamo gdje stanuju oni koji nisu htjeli dati ili nisu imali što dati. Trpi što mu stare razglednice izgledaju ljepše od današnjice. Ali trpi i to što malo tko želi priznati kako se uvijek vodilo računa da su razglednice lijepe. Sjeća li se netko razglednice na kojoj je bilo nešto ružno ili oronulo? Sjeća li se netko uopće nečega ružnog sa starih slika? Čak i kad su upitnog sadržaja, one su satkane od sjećanja. A ljudi pamte samo dobre stvari, čak i kad su ih imali manje od onih loših.

Pamćenja u ovom gradu ima svakakvih. Poštujem svačije, osim onih pamtiša koji pamte tuđa sjećanja. Pa ih prodaju kao svoja vlastita. I koji svako malo prijete drugima jer zaboravljaju, makar ovi više uopće nisu sigurni što točno. A takvih je jako puno u ovom gradu. I izvan njega. Kao što je jako puno različitih Mostara.

Kažu da je Mostar jedan, ali ja odavno u to ne vjerujem. Jednako kao što sam davno prestao vjerovati da postoji Mostarac kao jasno definirana kategorija, neka viša filozofija postojanja. To pogotovo. Svaki dan nailazim na stvarne i online Mostarce koji se ubiše da pokažu kako su Mostarci s najvećim mogućim M, a usput ubiše sve ono što bi me natjeralo da ih imam u svojoj blizini.

U ovom gradu kad ugaziš u pseće govno, naiđeš na smeće gdje ne bi smjelo biti, vidiš nešto razvaljeno, kažu ti da to nisu uradili Mostarci. A onda odeš na neku fejzbuk stranicu punu Mostaraca i shvatiš da jesu. Jer, ljudi koji tako lako samodeklariraju vlastitu širinu, samo da bi prvom prilikom utonuli u mrak pred očima vlastite kratkovidosti, vlastitih ograničenja i predrasuda, sigurno ne mare gdje im se kenja ljubimac i uživaju što su kesu bacili dalje od svog stana, pod nos nekom drugom. Odakle god da baciš ili izrigaš, smeće je smeće, bljuvotina je bljuvotina. Makar taj drugi bio i Mostarac, do neki dan mio suborac u borbi za očuvanje sjećanja, samo malo je potrebno da se podijelite na dva Mostara. Dok vam je kriv onaj treći, još nekako i klapate…

Ovo je grad pun jala, koji ne nestaje čak i kad vlasnik istog dobaci do „šarafa na globusu“. Ovo je grad uskogrudnosti koja ne prestaje ni kad se ista dočepa velegrada. Ovo je grad tanko prefarbanih seljaka u drugom koljenu i vječnih malograđana, koji sebe učine građanima samo ako drugima kažu da su seljaci i malograđani. Ovo je grad sujete, u kojem su vazda krivi drugi. Mostar je jedan, ali u njemu vazda mora biti i onaj drugi, da bi prvi imao čime oprati ruke i jezik. Ovo je grad lažnih veličina, uljeza u odijelu posuđenom za veliku maturu, a ni mala se nije svršila kako treba.

Ovo je grad lažnih legendi i careva za dnevnu, jednokratnu uporabu. Ovdje i kurton duže traje od zvanja nekoga legendom i carem. Ovo je grad u kojem si brat, brato ili burazer samo do prve prilike da ti kaže jednu iza leđa. Ovdje su poznati Mostarci uglavnom redikuli, čijom mukom, makar i nesvjesnom, se lošiji od njih naslađivaše  godinama, a sad ih se kao sjećaju s ponosom. Ponos? Jok, bolan, nego neka vrsta ne nužno originalne legitimacije da si ovdje odavno, ranije nego drugi.

Da se ne lažemo, pjesnici, književnici, glazbenici, arhitekti, slikari, umjetnici svih fela ovdje za života vrijede manje od automehaničara. I radije će ih etiketirati kao „pjane“ nego pročitati neki njihov stih ili pogledati sliku. Ovdje bi Matvejević crk'o od gladi samo da je ostao, ovako mu malen bio Rim ili Pariz. A Želja Samardžić bi pod stare dane pjevao negdje po periferiji za pola gajbe da se nije dohvatio Beograda. Ni prvi, ni jedini, ali mi, eto, padoše na pamet.

Ovo je grad kulture u kojem na promocije, predstave i izložbe dolazi vazda istih par desetaka ljudi. Sutra da sve to prestane, mnogima bi laknulo. Ogromna većina ne bi ni primijetila.

Uostalom, što očekivati od grada čije ulice vape za domaćim imenima? Toliko legendi i careva, a Mostar jedan, pa budi sretan da si odavde i da još neki lijevi sokak ili sporedna ulica po tebi ime nosi. A mnogi ni to nemaju. Ni groba im ne znaju pronaći. Ni stih odrecitirati. Mostarci.

Ali, nigdje ove vode i nigdje ovog zraka, zar ne? E, jebeš me ako nas Andrić nije sa zajeb'o s onom pričom o svjetlosti koja te ovdje budi. Ufurali smo se da smo lučonoše, da sva svjetlost svijeta baš ovdje izbija. Hodajući mrakom mostarskih ulica, u ovo tranzicijsko vrijeme između ljeta i zime, kad se luči ulične rasvjete još uvijek ne pale skupa s dolaskom tame, jer to je ovdje normalno i Mostarci se uopće ne žale, ja žalim što se Ivo nije malo duže zadržao ovdje – imao bi štošta napisati o mračnim dušama koje poput vampira izviru čim svjetlo zgasne. Ili čim im okreneš leđa. Vječno zavidnim, sitnim dušama koje jedino što umiju je spuštati druge na svoj nivo. Ili, možda, ipak jest baš to napisao, samo malo tko je uspio pročitati?

Svejedno, žao mi je što nije bio duže, pa da usput napiše nešto i o tome da je lako biti Mostarac, ali teško to i postići, jer kad zbilja jesi Mostarac, onda si i građanin bilo kojeg grada i potpuno ti je svejedno i da te ovdje zovu Konjičaninom ili Gačaninom. Ili Čitlučaninom ili Nevesinjcem. Ili Lištičaninom. Ili Bosancem. Ili Škutorom. Ako si samo Mostarac po mjestu rođenja i ništa više od toga, samo prazna ljuštura koja se nije puno glave nanosila izvan ove kotline, koja je nepovjerljiva prema svemu što ne razumije, a previše toga ne razumije, onda ga jebi. Da prostiš. Ostaje ti samo da druge etiketiraš.

I ako ti po stotinu četrdeset osmi put postavljena na fejzbuk slika starog Hotela Mostar služi da bi stotinu četrdeset i osmi put izrekao prvi put možda i simpatičnu, makar netočnu činjenicu o važnosti i arhitektonskom čudu kojeg više nema, ti nisi Mostarac nego davež. Fajter u unaprijed izgubljenom ratu kojeg, kao da je kakvo prokletstvo u pitanju, ratuješ svaki put iznova. U borbi sa zamišljenim protivnikom, kojem si nacrtao đavolje uši, krvožedne oči i ralje bijele psine. A s kojim ćeš sutra, a da nećeš skužiti, popiti kavu ili neobavezno razgovarati dok čekate u redu, s istom mukom pod rukom. Ili, još gore, što Mostarcu svake fele nije uopće strano, istu tu kreaturu potapšati po ramenu, nazivati ga svakakvim epitetima, jer si namirisao neku korist od njega. Naglo ti zatrebao, pa nije više ništa drugo važno.

Ne, reći ćeš, zajebi to,  ti si prije svega i svemu unatoč, pravi Mostarac, on nije. Vjerojatno je tako i iz njegove perspektive. I opet kažeš – jedan je Mostar? Oh, da, dakako da je jedan, ali grad je ono što od njega učiniš. S obzirom kako to Mostarci čine – Mostara ima puno. I previše. I svi su lijepi samo na slikama, u sjećanjima, makar i tuđim. Koje prodaješ pod svoje, Sve dok se slike ne trebaju pretvoriti u stvarnost. Onda ništa ovdje nije ničije.

Previše je Mostara za ovako malen grad. Previše rupa, previše smeća, previše svega što ne valja na jednom mjestu. Pipl inkludid.

U svemu, ipak, najbitnije  je da su Mostarci konačno dobili šansu da izađu na izbore! Ta-ta-rata-taaaa! Točno mi kad to čujem pred oči izađu sve one mostarske legende koje „prava raja“ podjebava. Hajde i vi glasajte, jadni ne bili. Debili.

Da se Mostaraca pitalo, bilo kojih u grupi većoj od pet ljudi, nikada ne bi dobili priliku, jer  priliku ne bi ni tražili. Kukanje se ne pika u pokušaj, a prihvaćanje da si slučaj ili da te drugi hrane  dovodi u pitanje tvoje sposobnosti da uopće opstaneš. Uborak, sportska dvorana, kvalitetna infrastruktura, grad bez auta na svakom metru i sa kvalitetnim gradskim prijevozom, pješačke zone, pošumljena brda, očišćene rijeke, kolektori kao ponos naše brige o samima sebi, doduše, uz tuđe pare…treba li još navoditi koliko smo ovdje uspješni mi Mostarci, uporni ljubitelji svog grada, nesmiljeni borci za bolje sutra?

I tako, Mostarci su dobili priliku, a točno znam i kako će Mostarci zahvaliti. Svaki Mostar na svoj način. Svima koji su im se otvorili ova je zatvorena sredina odgovorila nekim vidom pljuvanja, ignorancije ili zaborava, nikad i ne pokušavši izvući mozgove iz tamnog, memljivog mutvaka, te tobožnje sigurnosti, najmanjeg zajedničkog djelitelja.

Kao što su inače ovdje uvijek zahvaljivali svima onima koji su im donijeli ideje, dobru volju i ljubav. Čak i pare. Ili priču o čudesnoj svjetlosti koje ovakve nema nigdje. Umalo ne rekoh – reče to Ivo i zaduži nas za sva vremena. Da bi zauzvrat ovdje dobio vječnu ulicu.

Duplo golo, brate Ivo, duplo golo.