Swiss Miss koja nije znala gubiti: Martina Hingis od svjetskog trona do suza i skandala

Sutkinja je izgovorila poznate riječi: "Game, set and match!” Meč koji je trajao tek nešto više od sat vremena, a Martina Hingis upravo je ispisala povijest. U finalu Australian Opena deklasirala je Francuskinju Mary Pierce, prepustivši joj samo četiri gema. Sa svega 16 godina, tri mjeseca i 26 dana postala je najmlađa osvajačica Grand Slam turnira u 20. stoljeću.

Teniski svijet dobio je novu kraljicu. Djevojčicu koja je djelovala kao da je rođena s reketom u ruci, koja je protivnice čitala poput otvorene knjige i koja se nije bojala ni najvećih imena svjetskog tenisa.

No, taj siječanj 1997. u Melbourneu bio je poseban i zbog još jednog razloga. Osim pojedinačne konkurencije, Hingis je osvojila i naslov u ženskim parovima, zajedno s Natashom Zverevom. Postala je tako prva tenisačica nakon Martine Navratilove, kojoj je to uspjelo još 1985. godine, koja je u Melbourneu osvojila dvostruku krunu.

"To je velika pobjeda za mene, a sljedeći put možda ću igrati i mješovite parove kako bih osvojila i taj naslov”, izjavila je tada za The New York Times.

Ta je rečenica savršeno opisivala njezin karakter. Ogromno samopouzdanje, dječja neposrednost i doza drskosti koju su mnogi već tada nazivali arogancijom. Martina nije bila sportašica koja se skrivala iza skromnih izjava i diplomatskih odgovora. Znala je koliko vrijedi i nije imala problem to jasno pokazati. Jedni su je zbog toga obožavali, drugi nisu mogli podnijeti. No, ravnodušnih gotovo da nije bilo.

Iza djevojčice koja je sa 16 godina pokorila svijet krila se mnogo složenija priča. Priča o majčinim ambicijama, odrastanju pod pritiskom, nevjerojatnom talentu, preranoj slavi i cijeni koju čovjek ponekad plaća kada prebrzo dobije sve.

Djetinjstvo podređeno jednom cilju: postati najbolja na svijetu

Martina Hingis nije se pojavila niotkuda. Teniski svijet već ju je dobro poznavao, a ozbiljne rezultate počela je ostvarivati još kao djevojčica.

Godine 1993., kada je imala samo 12 godina, osvojila je juniorski Roland Garros i postala najmlađa pobjednica tog turnira u povijesti. Godinu poslije obranila je naslov u Parizu, osvojila Wimbledon i stigla do finala juniorskog US Opena.

Krajem 1994., samo dva tjedna nakon 14. rođendana, debitirala je na seniorskom WTA Touru u Zürichu. U prvom kolu pobijedila je Amerikanku Fendick, a zatim izgubila od druge nositeljice Mary Pierce. Bio je to početak uspona koji će nekoliko godina poslije potpuno promijeniti ženski tenis.

"Imala sam dvije godine kada sam prvi put počela igrati tenis starim drvenim reketom, barem tako kaže mama. Vježbale smo desetak do dvadeset minuta dnevno kod kuće, a ona mi je bacala loptice. Na prvom turniru nastupila sam sa četiri godine, u konkurenciji djece do devet godina. Sve sam mečeve uvjerljivo izgubila, ali u svakom sam imala svoje prilike. Nisam mogla vidjeti preko mreže, možda tek malo kroz nju. Lopticu sam vidjela samo kada je išla prema meni”, prisjetila se jednom prilikom.

Njezino djetinjstvo bilo je gotovo u potpunosti podređeno tenisu. Dok su njezine vršnjakinje razmišljale o školi, igračkama i prvim simpatijama, Martina je živjela prema rasporedu ispunjenom treninzima, turnirima i putovanjima. Tenis nije bio samo sport koji je voljela. Postao je njezin život, identitet i svojevrsna sudbina koju joj je namijenila majka Melanie Molitor.

Melanie je bila bivša čehoslovačka tenisačica, dovoljno kvalitetna da se nađe među 20 najboljih igračica u svojoj zemlji, ali nikada nije ostvarila karijeru kakvu je željela. Sve svoje ambicije, znanje i energiju odlučila je usmjeriti prema kćeri. Kojoj je dala ime Martina. Naravno, po Navratilovoj.

Mama je bila stroga perfekcionistica i vjerovala je da Martina može postati najbolja na svijetu. Kada je shvatila da njezin tadašnji suprug Karol, koji je radio kao teniski trener, ne može financijski pratiti njezine ambicije, njihov se brak raspao. Melanie je s kćeri napustila komunističku Čehoslovačku i preselila se u Švicarsku, u potrazi za boljim životom i uvjetima za razvoj Martinine karijere.

"Nisam željela otići. Bila sam zadovoljna životom u Čehoslovačkoj, tamo su mi bili prijatelji. Nisam znala što se događa i mnogo sam plakala. Nisam znala jezik pa nisam mogla nikoga razumjeti”, prisjećala se Martina.

U Švicarskoj je Melanie pronašla novog partnera, imućnog poduzetnika Andreasa Zogga, koji je uspješno poslovao u računalnoj industriji. Obitelj je dobila znatno bolje financijske mogućnosti, a Martina uvjete za razvoj kakve je njezina majka priželjkivala.

Melanie je bila uvjerena da će njezina kći postati najbolja. Bila je u pravu. Samo što je put do vrha bio mnogo brži nego što je itko mogao zamisliti. I kako bi sve moglo završiti. Ipak je to tenis, ženski tenis. Sport u kojem je malo potrebno da sve ode u, znate već.

Martina nikada nije imala klasično djetinjstvo. Dok su druga djeca učila kako se nositi sa školskim obvezama, prijateljstvima i prvim razočaranjima, ona je učila pobjeđivati odrasle žene na najvećim svjetskim turnirima.

Svijet se divio njezinoj zrelosti, ali malo se tko pitao koliko je zapravo bila spremna za život koji joj je namijenjen.

Sa 16 godina postala je najbolja tenisačica svijeta

Godina 1996. označila je veliki iskorak u Martininoj karijeri. U svibnju je na turniru u Rimu pobijedila tada neprikosnovenu svjetsku broj jedan Steffi Graf. Bio je to rezultat koji je odjeknuo teniskim svijetom.

Uslijedilo je polufinale US Opena, gdje ju je upravo Graf zaustavila rezultatom 7-5, 6-3. Hingis je iste godine igrala i finale završnog Mastersa, ali je ponovno izgubila od legendarne Njemice, nakon dramatičnog meča u pet setova. Više nije bilo dvojbe. Ženski tenis dobivao je novu veliku zvijezdu.

Sezonu 1997. otvorila je osvajanjem turnira u Sydneyju, a zatim je stigla u Melbourne kao četvrta nositeljica Australian Opena.

Ondje je igrala gotovo savršen tenis. Pobjeđivala je bez izgubljenog seta, a u finalu ju je čekala Mary Pierce. Steffi Graf, koju su mnogi očekivali u završnom meču, zaustavljena je već u osmini finala.

Martina je osvojila svoj prvi Grand Slam naslov i najavila razdoblje u kojem će postati dominantna figura ženskog tenisa. Uslijedile su nove pobjede i naslovi u Tokiju i Parizu, a nakon povlačenja Steffi Graf s turnira u Miamiju postalo je jasno da će Hingis preuzeti prvo mjesto WTA ljestvice.

Imala je samo 16 godina.

"Ove godine osjećam se nepobjedivo. Maksimalno sam motivirana i ne želim gubiti. Svi čekaju i pitaju se kada ću izgubiti prvi meč. Ja se samo trudim da se to ne dogodi”, govorila je tada.

U prva tri mjeseca sezone nanizala je 26 uzastopnih pobjeda i postala najmlađa tenisačica koja je ikada zauzela prvo mjesto svjetske ljestvice. Bilo je to nevjerojatno postignuće. Martina je osvajala turnire, rušila rekorde i izgledala kao da joj nitko ne može stati na put.

Protivnice su na teren izlazile znajući da će morati odigrati gotovo savršen meč kako bi joj zaprijetile. Sve je izgledalo jednostavno. Možda i previše jednostavno. Jer kada predugo pobjeđuješ, lako počneš vjerovati da su porazi rezervirani za neke druge.

Pobjeđivala je glavom, a ne snagom

U vremenu kada je ženski tenis sve više postajao sport fizičke snage i razornog udarca, Martina Hingis predstavljala je nešto potpuno drukčije. Nije imala najjači servis ni najubojitije udarce. Njezino najveće oružje bila je teniska inteligencija.

Čitala je protivnice, predviđala njihove poteze, mijenjala ritam i tjerala ih da igraju udarce koje nisu željele. Često je znala gdje će loptica završiti prije nego što bi je suparnica uopće udarila. Novinarka The New York Timesa Robin Finn jednom je njezinu igru opisala kao svojevrsno šesto čulo na terenu, spoj proročanske sposobnosti predviđanja i hladnokrvnosti kirurga.

Hingis je bila igračica koja nije morala nadjačati protivnicu snagom. Dovoljno je bilo da je nadmudri. No, vrhunski sport ima jednu nezgodnu osobinu: na vrhu se ne natječeš samo protiv drugih nego i protiv vlastite prošlosti, očekivanja javnosti i slike koju si stvorio o sebi.

Martina je u svijet slave, novca i velikih očekivanja ušla dok je još bila dijete. Pobjede su dolazile jedna za drugom, a poraz je postao nešto što gotovo nije poznavala. Od nje se očekivalo da bude najbolja. A onda je doista postala najbolja. Problem je bio u tome što nije imala dovoljno vremena naučiti kako se nositi s neuspjehom.

Iva Majoli srušila je nepobjedivu Martinu

Godine 1997. činilo se da je Melanie Molitor ostvarila sve što je željela. Martina je bila najbolja tenisačica svijeta i djelovala gotovo nepobjedivo.

Na Roland Garros stigla je kao velika favoritkinja, s nizom od čak 37 uzastopnih pobjeda. Sve je upućivalo na to da bi mogla osvojiti i drugi Grand Slam turnir u istoj sezoni. Na putu joj je stajala hrvatska tenisačica Iva Majoli.

U finalu pariškog turnira dogodilo se nešto što je malo tko očekivao. Majoli je odigrala jedan od najboljih mečeva svoje karijere i potpuno nadigrala mladu Švicarku. Hingis je tijekom susreta zatražila odlazak na toalet, kao i medicinski predah, no nakon poraza nije tražila izgovore.

"Bila sam jednostavno umorna nakon cijela dva tjedna, a ona me stalno tjerala da trčim s jedne strane terena na drugu. Nisam izgubila zbog ozljede, nego zato što je Iva odigrala fenomenalan meč. Igrala je gotovo bez pogreške, tjerala me da trčim, bolje je servirala i potpuno zasluženo osvojila naslov", priznala je Martina.

Majoli je slavila sa 6-4, 6-2. Bio je to jedan od najvažnijih trenutaka hrvatskog tenisa, ali i prvi veliki udarac Martininu samopouzdanju.

Na njezinu licu nakon posljednjeg poena pojavio se tek protokolarni osmijeh. U očima su se vidjeli razočaranje i nevjerica. Do tada je gubila dok je još bila u usponu, bez tereta očekivanja da mora pobijediti baš svakoga. Sada je prvi put poražena kao apsolutna favoritkinja.

Iva Majoli nije se obazirala na njezino ime, rekorde ni impresivan niz pobjeda. Odigrala je tenis života i pokazala Martini kako izgleda kada se protivnica ne boji njezina statusa. Nestalo je 37 pobjeda. Nestalo je savršenstvo. Ostala je samo djevojka koja je morala prihvatiti da nije nepobjediva.

Opet taj Roland Garros

Hingis se nakon poraza od Ive Majoli vratila na pobjedničke staze. Godine 1998. jedno je vrijeme istodobno držala prvo mjesto svjetske ljestvice u pojedinačnoj konkurenciji i u parovima.

Na početku 1999. ponovno je osvojila dvostruku krunu Australian Opena. U pojedinačnoj konkurenciji pobijedila je Amélie Mauresmo, dok je u parovima slavila s Ruskinjom Anom Kournikovom.

Bio je to njezin treći naslov u Melbourneu i posljednji Grand Slam trofej u pojedinačnoj konkurenciji. Imala je samo 18 godina i tri mjeseca. Iako je još uvijek bila na vrhuncu, sve su se češće pojavljivali problemi koji nisu imali mnogo veze s njezinom igrom.

Martina je bila poznata po izjavama bez zadrške. Njezina neposrednost dugo se pripisivala dječjoj iskrenosti, ali granica između iskrenosti i bahatosti postajala je sve tanja.

Uoči finala Australian Opena izazvala je lavinu negativnih reakcija kada je svoju protivnicu Mauresmo, koja je otvoreno govorila o svojoj homoseksualnosti, nazvala "napola muškarcem”, aludirajući na njezinu visinu i mišićavu građu.

Nije to bio jedini takav ispad.

Janu Novotnu, s kojom je osvojila tri Grand Slam naslova u parovima, odbacila je komentarom da je prestara i prespora. Kada su je pitali o rivalstvu s popularnom Anom Kournikovom, odgovorila je da ono zapravo ne postoji jer ona pobjeđuje u njihovim međusobnim susretima.

Takve izjave sve su joj češće stvarale protivnike i izvan teniskog terena. Onda je stiglo finale Roland Garrosa 1999. godine. Meč koji će postati jedna od najpoznatijih i najkontroverznijih teniskih priča kraja prošlog stoljeća.

S druge strane mreže stajala je Steffi Graf, legendarna Njemica koja je već polako razmišljala o završetku karijere. Iako je imala problema s leđima, još uvijek je predstavljala protivnicu od koje je svatko morao strahovati. Hingis je osvojila prvi set i u drugom povela s 2:0. Činilo se da je na dobrom putu prema novom Grand Slam naslovu. Ali onda jedan poen, jedan udarac, jedna loptica. 

Jedan poen, jedna odluka

Graf je servirala, a Martina je forhendom vratila lopticu blizu osnovne linije. Linijski sudac označio je aut. Švicarka je bila uvjerena da je loptica bila dobra i zatražila provjeru traga.

Pariška publika već je bila protiv nje. Navijači joj nisu zaboravili ranije izjave o Mauresmo i otvoreno su bodrili Graf, koja je za mnoge predstavljala simbol teniske veličine i dostojanstva. Glavna sutkinja sišla je sa stolice, pregledala trag i potvrdila odluku linijskog suca. Hingis nije mogla vjerovati.

Umjesto da nastavi igru, prešla je na drugu stranu terena kako bi pokazala trag za koji je bila uvjerena da dokazuje suprotno. Stadion Philippe Chatrier odgovorio je glasnim zvižducima.

Sutkinja nije promijenila odluku, a Martina je zbog kršenja pravila kažnjena gubitkom poena. Šokirana Švicarka sjela je na klupu i odbila nastaviti meč. Na teren su morali doći glavni sudac i predstavnica WTA-a kako bi je upozorili na moguće posljedice takvog ponašanja.

"Bio bi to tako dobar osjećaj”, priznala je poslije, govoreći o snažnoj želji da pobijedi u tom meču.

Ipak, vratila se na teren. No, kontrola koju je imala na početku susreta polako je nestajala. Graf je osvojila drugi set, vratila se u meč i u trećem povela. Pri rezultatu 5-2 Martina je servirala za ostanak u susretu i suočila se s meč-loptom. Tada se odlučila na potez koji je dodatno razljutio publiku – servis ispod ruke.

Takav servis nije zabranjen pravilima, ali u tenisu može izazvati negodovanje kada se koristi kao iznenađenje protivnice koja očekuje klasičan početni udarac.

Hingis je iznenadila Graf, ali i dodatno raspirila atmosferu na tribinama. Na drugoj meč-lopti ponovno je pokušala isto, a zatim se raspravljala sa sutkinjom nakon što joj je dosuđen aut. Gotovo cijeli stadion bio je na strani njemačke tenisačice. Nekoliko trenutaka poslije Martina je ponovno poslala lopticu izvan terena, a pariška publika eruptirala je od oduševljenja.

Hingis je ostala na koljenima.

Više nije igrala samo protiv Steffi Graf. Borila se s publikom, sudačkim odlukama, vlastitim bijesom i osjećajem nepravde. Svaki zvižduk dodatno je pojačavao frustraciju. Što se više pokušavala vratiti u meč, sve je više gubila kontrolu.

Steffi Graf osvojila je svoj 22. i posljednji Grand Slam naslov, prvi nakon tri godine. U rujnu iste godine, u dobi od 30 godina, objavila je završetak profesionalne karijere.

U svlačionicu je otišla u suzama, majka ju je morala vratiti na teren

Nakon posljednjeg poena Martina je odjurila u svlačionicu prije ceremonije dodjele trofeja. Bio je to potez koji je izazvao dodatne kontroverze, a prema tadašnjim izvještajima, njezina majka Melanie morala ju je uplakanu nagovoriti da se vrati na središnji teren.

Mlada Švicarka izgledala je potpuno slomljeno.

Izgubila je finale, ali činilo se da je izgubila mnogo više od toga. Srušio se osjećaj da može kontrolirati svaki aspekt igre i da joj je svaki veliki naslov nadohvat ruke.

Taj poraz ostavio je dubok trag. Hingis do kraja svoje prve pojedinačne karijere više nikada nije osvojila Grand Slam naslov. Godinama poslije upravo će se taj meč spominjati kao jedna od ključnih prekretnica njezine karijere.

Nakon pariškog finala morala je ponovno pronaći sebe. I to ne samo kao tenisačica nego i kao mlada žena koja je veći dio života provela pod tuđim očekivanjima.

Željela je slobodu, udaljila se od majke i počela živjeti drukčije

Melanie Molitor godinama je bila mnogo više od Martinine trenerice. Bila joj je zaštitnica, savjetnica i najvažnija osoba u životu. No, nakon godina u kojima je majka usmjeravala gotovo svaki njezin korak, Martina je poželjela samostalnost.

Njihov se odnos počeo mijenjati.

"Odlučile smo se malo udaljiti”, izjavila je Hingis nakon jednog od najtežih razdoblja u karijeri. Nakon poraza u prvom kolu Wimbledona. Teškog. Od Jelene Dokić.

Na pitanje je li joj smetalo što majka više nije stalno uz nju, odgovorila je kratko:

"Ne.”

A je li to napravilo razliku?

"Pretpostavljam. Prilično veliku.”

Objasnila je i da želi sama donositi odluke, bez osobe koja će joj neprestano govoriti što treba raditi. Ubrzo su tenis i treninzi prestali biti jedine stvari koje je zanimaju. U njezin život ušli su izlasci, modna snimanja, javna pojavljivanja i ljubavne veze. Među njezinim partnerima bili su tenisači Julian Alonso i Magnus Norman te češki hokejaš Pavel Kubina.

No, jedan muškarac koji se pojavio u njezinu životu nije bio sportaš.

Obožavatelj koji je prešao sve granice

Riječ je bila o Dubravku Rajčeviću, australskom Hrvatu koji je bio desetljećima stariji od nje. Godinama ju je pratio kao obožavatelj, slao joj darove i ljubavna pisma, a njegova je opsjednutost s vremenom prerasla u ozbiljan problem.

Pojavio se pred njezinom kućom u Švicarskoj i odbijao otići dok ne razgovara s njom.

"Rekla sam mu da izađe iz mog života, da ne želim razgovarati s njim, a kamoli provesti život s njim”, svjedočila je Hingis.

Rajčević je na kraju osuđen na dvije godine zatvora. Prema tadašnjim izvještajima, imao je mogućnost prihvatiti zabranu približavanja i ranije izaći iz zatvora, ali to nije želio učiniti. U međuvremenu se završilo i njezino uspješno partnerstvo s Anom Kournikovom.

Njihova suradnja na terenu završila je krajem 2000. godine nakon incidenta na egzibicijskom turniru u Čileu.

Prema tadašnjim medijskim napisima, napetosti između dviju tenisačica eskalirale su tijekom meča, nakon čega je uslijedila žestoka svađa u svlačionici. Navodno su se međusobno vrijeđale, a situacija je postala toliko napeta da su počele letjeti vaze s cvijećem i trofeji.

"Bilo je grozno. Mislio sam da će se međusobno potući”, izjavio je Jaime Fillol, bivši čileanski tenisač i organizator događaja.

Prvo povlačenje sa samo 22 godine, a onda doping-skandal

U veljači 2003. Martina Hingis objavila je kraj profesionalne karijere. Imala je samo 22 godine. Razlog su bile brojne ozljede, ponajprije problemi sa stopalima i gležnjevima, koji su joj sve više otežavali nastupe.

Bio je to tužan trenutak za svjetski tenis. Djevojčica koja je sa 16 godina izgledala kao budućnost ovog sporta odlazila je mnogo prije nego što je itko očekivao. Ipak, bez tenisa nije mogla dugo.

Godine 2006. vratila se na teren i ponovno počela osvajati turnire. Pokazala je da njezin osjećaj za igru nije nestao, a vrlo brzo ponovno se približila samom vrhu. No, 2007. stigao je novi udarac.

Nakon doping-kontrole provedene tijekom Wimbledona u njezinu su uzorku pronađeni tragovi kokaina. Martina je sve optužbe odlučno odbacila.

"Frustrirana sam i ljutita. Vjerujem da sam apsolutno, sto posto čista. Nikada nisam uzela drogu”, izjavila je na izvanredno sazvanoj konferenciji za medije.

Dodala je da se radije ponovno povlači iz tenisa nego što će se boriti protiv, kako je smatrala, neutemeljenih optužbi. Međunarodna teniska federacija izrekla joj je dvogodišnju suspenziju, retroaktivno od listopada 2007. godine. Hingis je nastavila tvrditi da nije koristila kokain i da je rezultat testa pogrešan.

Tako je završila i njezina druga pojedinačna teniska karijera.

Ljubavni život, brak i nove kontroverze

Iako više nije dominirala teniskim terenima, Martina je i dalje privlačila pozornost javnosti. Njezini ljubavni odnosi i privatni život često su bili tema medijskih napisa.

Godine 2010. udala se za francuskog sportaša Thibaulta Hutina, no brak nije dugo potrajao. Nakon razlaza Hutin je iznosio ozbiljne optužbe na račun njihove veze, tvrdeći da mu Martina nije bila vjerna.

"Godinu dana nakon vjenčanja trebali smo se naći u New Yorku. Htio sam je iznenaditi, ali kada sam stigao u hotel, ja sam bio taj koji je doživio iznenađenje jer Martina nije bila sama”, ispričao je.

Kontroverze su se nastavile i 2013. godine, kada je Hutin optužio Martinu, njezinu majku Melanie i Marija Widmera, partnera njezine majke, da su ga fizički napali tijekom sukoba u njegovu domu.

Prema njegovim tvrdnjama, tijekom svađe zadobio je udarce, a Widmer ga je navodno udario DVD uređajem. Švicarska policija potvrdila je da je intervenirala nakon prijave incidenta, dok su iz Martinina okruženja optužbe odbacili kao apsurdne.

Hingis je u jednom trenutku dobila i ponudu Playboya za fotografiranje.

"Dobila sam vrlo dobru ponudu Playboya za golišave fotografije, ali sam je odbila. Mojem partneru se to baš i ne bi svidjelo”, izjavila je za švicarski Blick.

Treći povratak i deset novih Grand Slam naslova

Nakon svih kontroverzi i životnih turbulencija Martina je još jednom pronašla put do teniskih terena. Ovoga puta odlučila je da se neće vraćati pojedinačnoj konkurenciji, nego će igrati isključivo parove. Pokazalo se da je to bila sjajna odluka.

Bez pritiska koji nosi pojedinačna konkurencija, ponovno je mogla pokazati ono što ju je oduvijek činilo posebnom: iznimnu inteligenciju, osjećaj za igru, tehniku i sposobnost predviđanja protivničkih poteza.

Počela je ponovno osvajati najveće turnire, a uspješno je surađivala s velikim imenima poput Sanije Mirze i Leandera Paesa. U završnom poglavlju karijere osvojila je još deset Grand Slam naslova – četiri u ženskim i šest u mješovitim parovima. Profesionalnu karijeru završila je 2017. godine, treći put se oprostivši od tenisa.

Iza nje je ostalo impresivnih 25 Grand Slam trofeja: pet u pojedinačnoj konkurenciji, 13 u ženskim parovima i sedam u mješovitim parovima.

Napokon je pronašla mir izvan teniskog terena

Nakon završetka karijere Martina je počela graditi mirniji privatni život.

U srpnju 2018. udala se za sportskog liječnika Haralda Leemanna na privatnoj ceremoniji u švicarskom odmaralištu Grand Resort Bad Ragaz.

Nedugo nakon vjenčanja objavila je da očekuje prvo dijete. Kći Lia rođena je 26. veljače 2019. godine. Djevojčica koja je veći dio života provela pod svjetlima reflektora i pritiskom velikih očekivanja napokon je dobila priliku za život izvan teniskog svijeta.

Najveća pobjeda možda nije bila na teniskom terenu

Priča o Martini Hingis mnogo je više od priče o jednoj velikoj sportskoj karijeri. Bila je čudo od djeteta, teniska genijalka i najmlađa svjetska broj jedan. Sa 16 godina izgledalo je kao da joj nitko ne može ništa. A onda je došlo razdoblje u kojem više nije mogla pobijediti ni samu sebe. Njezina najveća snaga nikada nije bila fizička moć. Bila je to inteligencija, osjećaj za igru i sposobnost da protivnicu natjera na razmišljanje o svakom sljedećem potezu.

Na terenu je znala pobijediti gotovo svakoga. Izvan njega morala je naučiti kako se nositi s vlastitim očekivanjima, pritiskom, slavom i životom koji je počeo mnogo prije nego što je za njega bila spremna.

Teško je ne zapitati se što bi se dogodilo da je imala više vremena za odrastanje. Da je mogla pogriješiti bez milijuna pogleda uprtih u nju. Da je mogla izgubiti meč, vratiti se kući i jednostavno biti djevojčica. Možda bi osvojila još nekoliko Grand Slam naslova. Možda bi njezina dominacija trajala dulje. Možda bi izbjegla neke od najtežih trenutaka u životu.

To nikada nećemo saznati. 

Ali jedno je sigurno: Martina Hingis nije bila samo velika teniska prvakinja. Bila je fenomen koji se pojavio prerano, a svijet možda nije znao kako se nositi s njezinom slavom.

Njezina priča podsjeća nas da talent nije uvijek dovoljan, da slava ne donosi nužno sreću i da najveće pobjede ponekad dolaze tek kada prestanemo pokušavati pobijediti sve oko sebe. U tenisu se pamte trofeji, rekordi i pobjede. No, ponekad su najzanimljivije upravo priče onih koji su morali naučiti živjeti i onda kada više nisu pobjeđivali.

A Martina Hingis upravo je jedna od njih.