Od 500 eura u Češkoj do Dijamanta: Edin Džeko, priča o snu bez granica

Ústí nad Labem, grad na sjeverozapadu Češke, domaći klub koji je u to vrijeme drugoligaš. Klub u kojem su prije nekih dvadesetak godina igrala dva momka. dva klinca. Sa svojim nogometnim snovima.

Jedan je došao malo ranije, drugi na posudbu. Jedan se zvao Samir Merzić drugi Edin Džeko. Pola godine su igrali zajedno. Nisu mogli birati, borili su se, živjeli svoje snove. Da će jednog dana i oni biti dio velike scene.

"To što smo on i ja prošli u te dvije i po godine, stvarno je nevjerojatno. Bili smo jedan drugom podrška. Zajedno samo imali jedan cilj, kada smo otišli u Češku. Nije bilo nimalo lako. On je imao 18, a ja 20 godina. Odeš od roditelja, dođeš u Češku, ne znaš ni jezik i moraš se dokazivati svakog dana. Uvijek smo bili drugari i vjetar u leđa. Pomagali jedan drugom, da napravimo nešto u svojim karijerama. Bilo je teških dana, igraš za mizeran novac, nekih 500 eura, krpiš se, zoveš svoje telefonom da im kažeš kakva je situacija, Edin je 8 golova za polusezonu, pa otišao za Teplice. Ali, ostali smo cimeri, on je i dalje živio u Ústíju, putovao svaki dan na treninge i bili smo zajedno. Ubrzo sam se oporavio i odigrao dobru polusezonu, pa sam i ja otišao za Teplice. Tada već, Edin je počeo uveliko da zabija golove u Teplicama. Godinu i po dana smo proveli tu", ispričao je jednom prilikom Samir Merzić, nekadašnji igrač Veleža, danas trener u omladinskom pogonu.

Preživljavanje dok san traje 

"Imao sam sreću da je tamo već bio jedan momak iz Mostara, Samir Merzić i to mi je najviše pomoglo, jer smo stalno bili zajedno. Ljudi su mislili tad da sam otišao za neke pare, a imao sam 500 eura platu u Češkoj. Sam, bez roditelja, plaćao sam stan i nisam imao automobil. Dešavalo se da zadnjih sedam dana nismo imali što da jedemo. Eto, kolika je bila želja da uspijemo", reći će Edin, pa će dodati na posljednjoj pressici pred utakmicu protiv Švedske:

"Imam osjećaj da malo kod nas generalno ljudi i omladina se brzo zadovolje. Ako se nešto postigne stane se na tome i misliš da si nešto postigao ako se zarade prve pare. Neću reći da se čovjek promijeni ali na neki način se zadovolji i ne gleda više da bude bolji i da nema ambiciju da napreduje. Mislim da je kod nas taj mentalni sklop drugačiji nego u Europi. Mislim da je kod mene to neka najveća snaga bila i kada su me kritizirali i govorili da nisam najbolji. Uvijek sam bio na nogama i znao što ću uraditi s tim. Mora biti malo sreće, ali i ta sreća se mora zaslužiti. Ja sam i hvala Bogu imao dosta puta i te sreće, i kod tog prvog gola. Da je lopta otišla centimetar pored gola moja priča bi možda bila drugačija. Mislim da kod nas ima dosta talenta ne samo u nogometu, mi smo talentirana nacija ali koja ne daje sve od sebe da bi ispunila neke rezultate. Mislim da je mnogo teže otići odavde u Europu. I ta priča oko pasoša, teško da naša djeca mogu otići u Europu da igraju. Ali, eto ima primjera i ja sam jedan od tih. Mislim da djeca trebaju da imaju snove, da prate svoje snove i vjeruju u svoj kvalitetu. Ali evo ja i u 40 godini mislim da mogu napredovati i biti bolji."

"Same, nije ovo ništa. Može se s njima igrat"

Edin je imao gomilu prepreka na svom putu. Nisu mu vjerovali, ni onda kad je iz Wolfsburga prešao u Manchester City kao netko tko je bio prvak Njemačke, najbolji strijelac, najbolji igrač Lige. Nisu mu vjerovali ni kada je počeo zabijati u Engleskoj, osvajati trofeje. Za to vrijeme je Edin radio svoj posao najbolje što zna. Igrao je zabijao golove u Romi, Interu, reprezentaciji. Kako bi izrastao u ono što jeste, jednog od najboljih klasičnih centarfora napadača u Europi posljednjih 15- tak godina.

"Ono što je meni ostalo upečatljivo, jeste Edinovo samopouzdanje. To je stvarno bilo nevjerojatno. Zamisli, igraš u Ústí nad Labem, na posudi iz Teplica, imaš platu 500 eura. I tako, sjedimo u jednom lokalu Edin i ja. Gledamo Manchester United, ne znam točno protiv koga je igrao i razgovaramo. Gledamo Waynea Rooneyja, ja kažem pa ovo su zvijeri. I on meni kaže u jednom trenutku, jer me oslovljavao nadimkom: ‘Same, nije ovo ništa. Može se s njima igrati’. To mi je ostalo urezano u sjećanju, da momak ima 18 godina i zrači iz njega samopouzdanje. To nikad neću zaboraviti. I eto što se desilo na kraju, počne davati golove tom Manchester Unitedu, reći se Merzić.

Kada je došao u reprezentaciju bio je mladi momak, situacija u i oko reprezentacije bila takva da nitko ništa nije očekivao, nije ni mogao

Fuad Muzurović nije imao previše izbora, pa je gurnuo u vatru nekolicinu mlađih. I Edina. Džeko je zabio u prvom nastupu. I nije se zaustavljao. Do danas je zabio za reprezentaciju 73 puta. Zadnji put ne tako davno, protiv Walesa kad je curilo vrijeme, kad se činilo kako još jedan baraž, još jedan ciklus odlazi u nepovrat. Glupo je reći kako se čovjek sjeća svakog od ta 73 gola, ali neki se jednostavno neće nikada zaboraviti.

Dva protiv Belgije kada je i zvanično posao "Dijamant". Pa još jedan tri dana poslije. Onaj Francuzima u Parizu, dva Grcima u Zenici, pamti se i poništeni na SP 2014. godine. Ircima, njihovim susjedima Sjevernim, Italiji, Francuskoj još jednom. Mijenjali su se izbornici, svaki je imao svoju viziju, svaki je imao svoje ideje. Nekada je Edin bio zadovoljan, nekada ne. Ali je uvijek bio spreman. Pa ako treba istrpjeti devedeset minuta na centru obavljajući obrambene zadatke. Nekada umoran nekada malo i ozlijeđen, ali odustajanje nije bilo opcija. Činilo se kako će igrati za reprezentaciju dok može stajati na nogama. Činilo, jer ipak svi su bili svjesni trenutka koji će doći.

"Treba vjerovati u sebe, i nije to bila samo priča i lupanje bez razmišljanja. Treba sebi čovjek u tim godinama postaviti ciljeve. Pitanje je koliko želiš doći do cilja i koliko želiš da daš sebe. U današnjoj reprezentaciji ima dosta takvih igrača koji su pokazali u posljednje dvije godine koji imaju kvaliteta i glavu za to i da se ne boje da kažu ‘razbit ćemo Italiju’ i da to pokažu na terenu. Ali lako je pričati, teren je drugačiji. Ne treba nitko da bude Edin Džeko, svi oni imaju svoja imena i prezimena. Nekako brzo prođe ovih skoro 20 godina, ali mislim da smo imali puno lijepih trenutaka zajedno, bilo je i negativnih, kritika, nekada i previše i nezasluženih i zasluženih. Hvala vam i za to jer svakako ta kritika zna pomoći čovjeku i ukazati na greške koje ne vidi. Hvala vam i čuvajte ovu djecu i pazite ih i kada ne ide, jer ova djeca vole BiH i daju sve od sebe što je najbitnije za sve nas. Doći će period kada neće biti dobri rezultati, ali vjerujte mi da u tim momentima vaša podrška znači puno i vidi se."

Neki su se opraštali u utakmicama revijalnog tipa, igralo se protiv reprezentacija Svijeta, Europe, najboljih selekcija tog vremena. Džeko je izabrao svoj način. Utakmica za bodove, utakmica u borbi za prvo mjesto. Ipak, njegova karijera nije došla do kraja, igrat će to je sasvim izvjesno barem ovu do kraja u Schalkeu. U reprezentaciji se njegovo putovanje završilo.

Kada zvanični spiker na stadionu Bilino polje. pročita ime Edina Džeke emocije će biti prisutne, ostaje samo pitanje kakve. Vjerojatno malo slabije od onih kad posljednji put zvanično napusti aut liniju. Okrene se i krene u počasni krug.

O tome hoće li se pojaviti jedan takav igrač ponovo, hoće li ga netko od ovih mladih naslijedit, hoće li se dogoditi ovo ili ono, potpuno je bespotrebno razmišljati. Jer što god se dogodilo u budućnost, bliskoj, daljoj, Edin Džeko će ostati na posebnom mjestu navijača, onih koji su ga gledali i onih koji uživaju u pravom nogometu. A Edin ga igrao svih ovih dvadeset godina.