Bila je to nekada jaka Druga liga, jedan poseban nogometni svijet

Prvi put sam za te klubove čuo negdje tamo 1984. godine. Zvanični spiker na stadionu pod Bijelim brijegom uredno je publiku obavještavao o trenutačnim rezultatima na stadionima tadašnje Prve savezne lige. A onda bi u jednom trenutku krenuo:

"Rezultati Druge savezne lige – Istok. Bregalnica – Trepča, OFK Beograd – OFK Titograd, Kolubara – Vllaznia...“

Pa bi prešao na Zapad:

"Čelik – GOŠK Jug, Šibenik – OFK Kikinda, Leotar – Olimpija...“

I tako redom.

Rezultati tih utakmica redovno su se mogli pratiti kroz Sportske preglede, ali i novinske izvještaje. Neke od tih klubova nikada nisam gledao uživo, neke sam upoznao kroz utakmice Kupa – Šibenik, Borac iz Čačka, Rudar iz Ljubije (Prijedora), Mačvu, Borac iz Banje Luke...

Bio je tu čitav jedan svijet klubova koji bi znali otplesati jedno ili dva ljeta u Prvoj ligi, a onda se ponovo vratiti u Drugu. Bilo je, međutim, i onih koji su polako rasli i postajali ozbiljni prvoligaši. Rad, popularni Građevinari s Banjice, ili Proleter iz Zrenjanina, najbolji su primjeri. Tek kasnije ću od starijih usvojiti onaj famozni izraz – "čvrst drugoligaš". A to u onoj državi nije bila mala stvar.

Jednostavno, postojali su klubovi bez kojih je Drugu ligu bilo gotovo nemoguće zamisliti. Imena koja su se iz godine u godinu pojavljivala u rezultatima, na sportskim stranicama i tabelama. Klubovi koji možda nisu imali reflektore i budžete kao velikani, ali su imali stadion, publiku, tradiciju i, što je najvažnije, svoju težinu.

Naravno, i ta će liga promijeniti krvnu sliku raspadom države. Nastankom novih prvenstava pojedini drugoligaši, pa čak i trećeligaši, izaći će na površinu i postati prvaci, sudionici eurokupova i važni klubovi novih država. 

Put do jedinstvene Druge lige

Zanimljivo je koliko je vremena tadašnjem FSJ-u, odnosno NSJ-u, trebalo da formira jedinstvenu Drugu saveznu ligu. Ideja o jedinstvenom takmičenju s 20 klubova pominjala se još početkom 1973. godine. Tada su od četiri skupine Druge lige formirane dvije. Nova inicijativa pokrenuta je 1976. godine. Nogometni centri s tradicijom, publikom i velikim stadionima tražili su jedinstveno takmičenje – koncentraciju kvaliteta u jednoj jakoj ligi.

Slabijoj polovini drugoligaša iz dvije skupine nudilo se racionalnije takmičenje kroz četiri skupine Međurepubličkih liga. Ali problem je bio, kao i toliko puta ranije, u dogovoru. Republički i pokrajinski savezi teško su pronalazili zajednički interes. I tako je, nakon niza pokušaja, do Jedinstvene Druge lige došlo tek u ljeto 1988. godine.

Tri naredne sezone pokazale su koliko je ta odluka bila značajna

Broj gledalaca je rastao, kvalitet lige bio je sve bolji, novi prvoligaši redovno su postajali stabilni članovi elite, a u Kupu su drugoligaši počeli rušiti favorite. Borac je 1988. godine osvojio Kup Jugoslavije. Godinu kasnije do polufinala su stigli Mačva iz Šapca i Rudar iz Ljubije, klub koji će kasnije nastupati kao Rudar iz Prijedora.

U prvoj sezoni Jedinstvene lige bilo je 20 klubova. Olimpija i Borac izborili su plasman u Prvu ligu. Sezonu kasnije isto su napravili Zemun i Proleter iz Zrenjanina. A onda je stiglo posljednje izdanje.

Posljednja sezona

Trideset i deveto izdanje takmičenja koje je nosilo naziv Druga savezna liga bilo je ujedno i posljednje za čitavu bivšu državu. U ligi je bilo 19 klubova: Zagreb, Vardar, OFK Beograd, Sutjeska, OFK Kikinda, Pelister iz Bitolja, Napredak iz Kruševca, Priština, Radnički iz Beograda, Cibalia iz Vinkovaca, Mogren iz Budve, Šibenik, Bor, Mačva iz Šapca, Sloboda iz Titovog Užica, GOŠK Jug iz Dubrovnika, Iskra iz Bugojna, Leotar iz Trebinja i Borac iz Čačka.

Kad danas pogledate taj spisak, teško je ne zastati. Gotovo svaka ekipa imala je tri-četiri vrhunska igrača. Bilo je i dobrih trenera. A razlike između klubova bile su male. Svako gostovanje nosilo je svoju težinu. Vardar i Zagreb vodili su veliku borbu za prvo mjesto, ali daleko nisu bili ni OFK Beograd, Sutjeska iz Nikšića i OFK Kikinda. Na kraju su četiri prvoplasirane ekipe dijelila svega četiri boda.

Nije bilo lako reći tko je favorit

Uostalom, u to vrijeme utakmica nije mogla završiti neriješeno. Ako bi nakon 90 minuta rezultat bio "nula“, pucali su se penali. Vardar je bolje otvorio prvenstvo. U prvih pet kola izgubio je samo jednu utakmicu, i to u Bugojnu. Zagreb je, s druge strane, već tada imao dva poraza – od Napretka u Kruševcu i Radničkog u Beogradu. Ali prvenstvo je bilo dugo. I neizvjesno.

Vardar protiv Zagreba

Vardar je imao Babunskog, Vaska Guneva i Džipunova. Zagreb Čeku, Piplicu, Borimira Perkovića, Renata Jurčeca, braću Biškup i, naravno, sjajnog Nikolu Jurčevića. Jurčević je igrao sezonu iz snova. Čovjek koji će kasnije postati odličan igrač i desna ruka Slavena Bilića te je sezone u 36 kola zabio čak 25 golova. Prvi derbi pripao je Vardaru. Bilo je 2:0. U Kranjčevićevoj je, pred oko 5.000 gledalaca, Zagreb uzvratio – 3:1. Takva je bila ta liga. Nije bilo velikih razlika. Jedan vikend bio si na vrhu, drugi si već bio u problemu.

Imena koja su ostala

OFK Beograd vodio je Ilija Petković. Za "Romantičare“ su igrali Bajović, Bakrač, Saša Ćurčić i Slobodan Krčmarević, koji će nakon 14 postignutih golova potpisati za Partizan. Iza tih imena već se naslućivala budućnost. Sutjeska je imala ubojitog Žarka Draškovića, Napredak Vladimira Kojića, dok je Saša Ćirić, koji će kasnije igrati za Aarau, Nürnberg i Eintracht, tada nosio dres Pelistera iz Bitolja.

Cibaliju, koja je pod imenom Dinamo često "putovala“ iz jednog ranga u drugi, godinama je predvodio neumorni golgeter Davor Čop. Te sezone društvo su mu pravili Sead Halilović, Ivica Duspara, Darko Jozinović i Marjan Mrmić. Dejan Gluščević tada je bio igrač Radničkog iz Beograda. Kasnije će napraviti uspješnu trenersku karijeru, a kao nogometaš ostaviti posebno upečatljiv trag u Indoneziji, gdje je bio prvak države i najbolji strijelac prvenstva.

OFK Kikinda bila je jedan od onih stabilnih, tvrdih drugoligaša. Te sezone predvodili su je Lukač, Cvijan i Grujić. Mnogi su tada tvrdili da je Kikinda "najnogometnije selo na svijetu“. Sloboda iz Titovog Užica nije mogla parirati lokalnoj košarkaškoj ekipi po popularnosti, ali je i dalje bila solidan drugoligaš. Te sezone opstanak je izborila na gol-razliku.

Bosanskohercegovački dvojac

U posljednjem izdanju jedinstvene Druge lige BiH je imala dva predstavnika – Leotar iz Trebinja i Iskru iz Bugojna. U dresu Leotara igrali su Mulina, stariji Gaćinović, Nebojša Gudelj, ali i legenda Čelika Sabahudin Bujak. Leotar nije briljirao. Završio je 18. s 27 bodova. Iskra je imala dva više.

U jednom periodu Iskru je vodio Salem Halilhodžić, a u ekipi su bili Vlatko Glavaš, Edin Ramčić, Stjepan Tomas, Zoran Čampara, Sead Seferović, Ivica Gvozden i Anđelko Kvesić. Zanimljivo, ekipa s toliko poznatih imena ipak nije uspjela izboriti opstanak.

Šibenik je tada imao generaciju koja je obećavala. Uz iskusnu braću Muriqi, sazrijevali su Erceg, Marenzi, Računica i Joso Bulat. Mačvu su vukli Saša Kolarić, Dragan Jošić i Zoran Babić. Priština je još uvijek imala Isu Sadrijua, Neqipija i golmana Pačaradu, brata pokojnog Fadila Vokrrija, Adilja. FK Bor bio je posebna priča – čak šestorica igrača nosila su prezime Nikolić, dok se u Mogrenu se skrasio Zoran Batrović.

Leotar – GOŠK Jug

Posebno zanimljivo bilo je rivalstvo Leotara i GOŠK-Juga iz Dubrovnika. Te sezone Leotar je u Trebinju slavio 1:0, golom Nebojše Gudelja. Dubrovčani su uzvratili još uvjerljivije – 3:1, uz dva gola Brkića i pogodak neizostavnog Milana Petrovića. GOŠK je te sezone imao i dvojicu igrača koji će kasnije biti itekako poznata nogometnoj javnosti. Čak i danas. Na posudbu iz Dinama u Dubrovnik su stigli Zoran Mamić i Alen Peternac. Oni su igrali u drugom dijelu sezone. Tu su bili i Mirsad Dilberović, Krešimir Sunara i Mario Novaković. Još jedan mali podsjetnik koliko je tadašnja Druga liga bila zanimljiva.

Posljednje kolo

Posljednje kolo odigrano je 16. lipnja 1991. godine. OFK Kikinda savladala je Vardar, Zagreb je bio bolji od Prištine i dvije ekipe završile su bodovno poravnate. Slijedilo je razigravanje za prvaka. Vardar je dobio prvu utakmicu. Druga nije odigrana.

U borbi za opstanak drama je bila možda još veća. Razlika između šestoplasiranog Pelistera i prvog kluba ispod crte, GOŠK-Juga, bila je svega četiri boda. Ligu su napustili GOŠK Jug, Iskra, Leotar i Borac iz Čačka.

I onda – kraj

Ne samo jedne sezone. Kraj jedne lige. Kraj jednog nogometnog prostora. Liga koja je nestala zajedno s državom. Država se raspala, a s njom i takmičenje koje je decenijama bilo jedan od najvažnijih puteva prema velikoj sceni. Neki od tih klubova kasnije će osvajati prvenstva, igrati europske utakmice i postajati prvaci svojih novih država. Neki će nestajati, vraćati se, ponovo propadati i ponovo pokušavati.

A igrači?

Mnogi od njih odrasli su upravo na terenima Druge lige. Tu su skupljali prve ozbiljne minute, pravili prve transfere, učili kako se igra pred punim tribinama i čekali da ih primijete veliki klubovi. Godinama kasnije, oni koji su pratili tu ligu znali su reći da je posljednja Jedinstvena Druga savezna liga bila jača od većine liga koje su nastale raspadom Jugoslavije. Možda je to nostalgija. Možda je to pogled iz današnje perspektive.

Ali kada ponovo pročitate sastave tih ekipa, imena igrača, klubove, stadione i rezultate – teško je ne razumjeti zašto se ta liga i danas pamti.

Jer to nije bila samo Druga liga. To je bio čitav jedan nogometni svijet. Svijet u kojem je izraz "čvrst drugoligaš“ imao posebnu težinu.

I svijet koji je, zajedno s državom, otišao u povijest. Koje se neki rado, neki baš i ne sjećaju.