Namještanje, 44 gola, poništeno kolo: Kako je Slavko Šajber pokušao očistiti jugoslavenski nogomet

U Zagrebu je početkom osamdesetih bio važna ličnost. Iako to mnogi nisu znali, namjerno ili ne, upravo je od njega krenula priča stvaranja jake Cibone. Sa svojim partijskim suradnicima je krenuo u projekt, okupio jake sponzore (Kraš, Frank, Dona). Prethodno je morao i sam osigurati svoje mjesto u partiji, u koju ga je doveo njegov veliki prijatelj (s kojim će se kasnije razići) Mika Tripalo. On ga je povukao iz Končara u Gradski komitet. Cibona je prvo postala prvak Jugoslavije, prije nego što će doći na europski tron. Ne jednom, već dva puta. 

Kao dječak preživio holokaust

Slavko Šajber je kao klinac preživio holokaust. Imao je 12 godina.  Početkom ljeta 1942. godine kada su ustaše zauzele mjesto Gradina blizu današnje granice s Mađarskom, uslijedile su deportacije, protjerivanje. Slavkov otac je svog sina i kćerku sakrio u jedan mlin, kako bi ih spasio vozova za Auschwitz. Ema, koja je bila tri godine starija od Slavka, će otići u Partizane kasnije, dok se Slavko dokopao Zagreba. Tamo je tvrdio da nema roditelja, da je hrvatski Nijemac i  uspio je nekako završiti kurs za šegrte. Slavkova obitelj i s majčine i s očeve strane je gotovo uništena. Tijekom rata je od 42 člana porodice, 37 ubijeno.

"Nisam se osjećao drugačije od bilo kog drugog. Drugi su me podsjećali na veoma ružan način da sam Jevrej“, rekao je jednom prilikom.

Taj Slavko Šajber će postati jako važna faca. Osim što je pet godina bio partijski sekretar gradskog komiteta Zagreba, jedno vrijeme je bio potpredsjednik privredne komore Zagreba, predsjednik NK Zagreba, Cibone, usput dvadesetak godina je vodio jednu kompaniju za osiguranje brodova!

Taj Šajber će po ključu naravno preuzeti ulogu prvog čovjeka NS Jugoslavije, mjesta koje ga je podsjećalo kako je slikovito volio reći na Chicago tridesetih godina kada je u ovom gradu vladala mafija. Šajber je dolaskom u Beograd krenuo u nemoguću misiju, nešto što će kasnije u Hrvatskoj postati poznato kao "isušivanje močvare“.

Trideset i treće kolo tadašnjeg PJ kako se skraćeno zvalo (Prvenstva Jugoslavije) se igralo bez problema jer se reprezentacija nije plasirala u Meksiko na Svjetsko. Oni koji su pratili tadašnju ligu su uživali. Kolo prije kraja Partizan i Zvezda su imali po 47 bodova, u donjem dijelu tabele, u opasnoj zoni bili su Dinamo Vinkovci, Sarajevo (po 30 bodova), Budućnost, Čelik (29), OFK Beograd (28). Vojvodina je već bila otpisana. U tom kolu na devet stadiona je postignuto ukupno 25 golova.

44 gola u posljednjem kolu

Subota je bila rezervirana za posljednje kolo. Partizan je imao gol razliku +32, Crvena Zvezda +31. Jedni i drugi su bili spremni "zabiti“ koliko im bude potrebno. Bilo je samo pitanje tko će koga u toj priči nadmudriti. Zvezda je tražila da utakmica "malo kasni“ jer se pripremili cvijeće za golmana Ljukovčana (odlazi u Tursku) što im sudac Goce Popev nije dozvolio.

Zato jeste na stadionu JNA Beriša Šinasi "Grobarima“ oproštaj od Živkovića i Varge. I onda je krenulo. Milko Đurovski koji će naredne sezone potpisati za Partizan je do 15. minute dva puta savladao golmana Sarajeva, Janković je u 32. minuti povisio na 0-3. Na JNA je utakmica počela sa zakašnjenjem, ali je Partizan golovima Živkovića, Smajića i Varge vodio 3-0, baš do poluvremena. U drugom dijelu je Popev na Koševu priznao treći gol Milka u 49. minuti nakon dosta polemike je li lopta prešla liniju ili nije, dok je Pantić postavio konačnih 4-0 u susretu Partizana i Željezničara u 75. minuti. 

Partizan je slavio. Već tada su počele kružiti priče kako Sarajevo koje je sezonu ranije bilo prvak nije uspjelo stvoriti priliku protiv Zvezde, dok je Milko Đurovski prozivao Baždarevića.

“Vjerovao sam Baždareviću! Drugovi smo i zaista sam mislio da ne ide sa Željom u Beograd zato što prije vojske želi da se okupa još jednom u Dubrovniku. A danas sam ga vidio u Sarajevu. To nije pošteno”. Baždarević je sezonu ranije proglašen za najboljeg igrača u Jugoslaviji.

Svi koji su gledali snimke utakmica znali su to nisu čista posla, ali to su bile dvije utakmice. Kaos je nastao ono trenutka kada su sve završene. U tom posljednjem kolu su postignuta 44. gola!. Čak 19 više nego kolo ranije. Što je malo previše. Bilo, stvarno. 

Golova kao u priči

Dinamo koji je kolo prije odigrao kući s Čelikom 2-2, utrpao je sedam komada Vojvodini u Novom Sadu, ali "nabijanje“ gol razlike Modrih za Kup UEFA nije prošlo jer su Čelik i Rijeka odradili svoju tekmu (1-1), što je odgovaralo jednima i drugima. Zeničanima za opstanak, a Riječanima za Europu.

Rijeka je završila ispred Dinama i otišla u Europu, kao i Hajduk koji je sredio Dinamo iz Vinkovaca 5-3. Legendarni Davor Čop je ostvario hat trick na Poljudu i postao najbolji strijelac lige. Dovoljno za transfer u Italiju.

Crnogorski derbi Budućnost – Sutjeska je završio onako kako je odgovaralo jednima i drugima, zamislite 5-5.

Velež je kao pobjednik Kupa sebi dozvolio luksuz pa je izgubio od OFK Beograda 2-3. Gosti opet nisu izborili opstanak, nedostajalo im pet golova. Osijek – Sloboda 2:1 i Priština – Vardar 0:0 su jedine dvije utakmice koje valjda nisu bile dogovorene (iako je pokojni Džaro tvrdio drugačije), jer valjda nikome nije trebalo ništa. Slavko se nije dvoumio niti jednog trenutka.

"Sve sumnjive utakmice posljednjeg kola biće ponovljene, a klubovi za koje postoje indicije da su se bavili nečasnim radnjama krenuti će u narednom prvenstvu s minus šest bodova“.

Nisam kažnjavao Srbe, nego lopove

Naravno da su neki branili Šajbera, neki su ga stavljali na stup srama. Možete pretpostaviti tko i kako. Jednostavno kako je kome odgovaralo.

"Znate pričali su i pisali o tome kako sam ja bio prvi Hrvat koji je opalio šamar Partizanu i Crvenoj Zvezdi. A što je onda s Dinamom i Rijekom koje sam također kaznio?”. Ja nisam kažnjavao Srbe nego lopove, a među njima je bilo i Hrvata. Da se razumijemo, znao sam da je Beograd centar moći i da su Srbi u mnogočemu uzurpirali svoja prava. Zato sam pristao preuzeti funkciju predsjednika Nogometnog saveza Jugoslavije jer sam želio prekinuti tu hegemoniju i uvesti malo reda. Ali to nije imalo nikakve veze s nečijom nacionalnošću“, pojasnio je puno godina kasnije Šajber.

Partizan je rekao – nećemo ponovno igrati

Naravno da je na sjednici tadašnjeg NS Jugoslavije bilo burno. Partizan je imao jaku ekipu koja se mogla suprotstaviti Šajberu. Žarko Zečević, pojedini ljudi iz vojnog vrha, DB-a. Svi oni su izašli su sa sjednice istakavši kako Partizan ni pod koju cijenu neće ponovo na teren.

“Ako budemo ponovo igrali to bi značilo da priznajemo sudjelovanje u namještanju”.

I Dinamo je bio krenuo njihovim stopama, pa se predomislio. Šajber nije odustajao, nastavio je svoju borbu. General-major Jugoslavenske narodne armije Jovo Popović, tadašnji član uprave Partizana javno kroz "Polet“ istupa u ime još četvorice svojih drugova, članova uprave i ratnih generala, te žestoko puca po Šajberu. Na njegovo "Šajberu voljno“, Slavko odgovora "Generali ostav“. Treslo se tada na svim stranama, prvi čovjek saveza nije odustajao. Kolo se moralo ponovo odigrati.

26. lipnja – novi početak i novi skandal

Igrači Partizana kako su i najavili iz uprave ovog kluba nisu izašli na teren. U ponovljenim susretima opet isti broj golova kao u 33. kolu – 25. Hajduk je razbio Dinamo iz Vinkovaca 6-1, Velež je napunio mrežu OFK Beograda 5-1, dok je Sarajevo savladalo Crvenu Zvezdu 2-1. Susret Partizan – Željezničar je registriran 0:3, pa se na Marakani slavila titula zbog bolje gol razlike. Kolo se igralo 26. lipnja na dan finala Svjetskog prvenstva u Meksiku.

''Niti u jednom trenutku nisam ni pomislio igrati novu utakmicu. Time bih priznao da sam lopov i da je utakmica protiv Željezničara namještena'', odmah je rekao Ljubomir Radanović, junak s Poljuda.

Šajber nije promijenio nogomet

Šajber je ostao pri svome. Deset klubova je kažnjeno. Nisu Vardar, Hajduk, Osijek, Sloboda, Dinamo Vinkovci, Priština, uz naravno dvije ekipe koje su stigle iz drugih liga, a to su bili Spartak Subotica i Radnički Niš. S minusom od šest bodova u sezonu su krenuli Partizan, Zvezda, Velež, Rijeka, Dinamo, Budućnost, Sarajevo, Željezničar, Sutjeska., Čelik. U vrijeme kada se za pobjedu dobivalo dva boda.

To je bila ona famozna sezona u kojoj se za naslov prvaka borio Velež do posljednjeg kola. Poražen je u Tuzli od Slobode 2-1 koja je tako ostala u ligi. Sloboda koja je skoro bila otpisana je kolo ranije slavila na Poljudu protiv Hajduka 0-1.

Velež je u 28 kolu na domaćem terenu poražen od Hajduka, sudac tog susreta je bio Bekir Kravić iz Tuzle, dok je onaj duel na Tušnju sudio Stipe Glavina iz Klisa. Šajber svojim potezom nije uspio puno toga promijeniti. Pokazala je i ta sezone 86/87, kao i ona sljedeća kada smo u posljednjem kolu imali onu famoznu utakmicu Priština – Čelik 2-3.

Na kraju je uvedeno famozno pravilo penal boda, jedino takvo u svijetu i Europi. Gdje su pobjednika u slučaju neriješenog rezultata odlučivali penali. Cirkus.

Pao za zlatnicima u Beču

Što se u međuvremenu dogodilo sa Šajberom? Njemu očito ljudi iz vrha Partizana, lica koja su bila povezana s klubom iz politike, vojnog vrha nikada nisu zaboravila što je napravio tog svibnja 1986. godine. O Slavku se manje pričalo jer su tu bili Univerzijada, pa pripreme za Eurobasket 1989. godine u Zagrebu, svjetske titule mladih reprezentacija Jugoslavije u tri najvažnija sporta nogometu, košarci, rukometu.

Međutim, nije samo Partizan imao razloga da "naškodi“ Šajberu. Slavko nije bio baš omiljen niti u Dinamu, pa ni u Ciboni jer je otkrivao neke dvostruke ugovore (kao danas Manchester City).

Krajem 1987. godine Šajber je "pao“. I to u Beču. Tamo je uhićen jer je u jednoj banci pokušao prodati određenu količinu zlatnika. Po zakonu one države zabranjeno je bilo neprijavljeno iznošenje zlata ili novca iz zemlje. Slavko Šajber kratko je zadržan u zatvoru, pa pušten uz kauciju. Kasnije je tvrdio kako su ti zlatnici ostali u nasljedstvu, da nisu uopće iznošeni iz zemlji. Pisalo se i o tome da je novac trebao za tešku operaciju svoje kćerke.

Ono što je bilo važnije, Slavko je podnio ostavku. Afera sa zlatnicima, kada su policajci i obavještajci pod nadzorom Jove Popovića motivirali austrijsku policiju je dala rezultata. Šajber je podnio ostavku. Njegove odluke su poništene, Partizan je postao prvak ne jednom nego dva puta, jer je naravno anulirana i ona odluka da se klubovima oduzme šest bodova.

Slavko kao Jugoslaven, kao komunista nije bio poželjan u novim sustavima, među novim vrijednostima. Više od jednog desetljeća je proveo izvan medija, I kada bi pojavio podigao bi ogromnu prašinu prozivajući vladajuće u Hrvatskoj, optužujući ih za kriminal, malverzacije i sve što ide uz to. Sportu, bilo kojem se nije približavao.

Taj opasni general Jovo Popović umire dvije godine prije Slavka Šajbera koji je mnogima bio trn u oku i koji je ostao upamćen kao jedna od najantipatičnijih osoba te posljednje faze države koja se počela polako raspadati.

Čovjek iz jednog vremena

Za jedne je Šajber bio čovjek koji je pokušao uvesti red u nogometnu močvaru. Za druge – politički komesar koji je prekoračio svoje ovlasti. Za jedne je bio čovjek koji je prvi ozbiljno udario na nedodirljive. Za druge, simbol sustava koji se već tada počeo raspadati. Istina je vjerojatno, kao i obično, negdje između. Ali jedno je sigurno: ono što se dogodilo tog proljeća 1986. godine nije bilo samo pitanje nogometa.

Bio je to sudar klubova, politike, nacionalnih interesa, novca i osobnih ambicija. I možda upravo zato priča o Slavku Šajberu danas djeluje nevjerojatno aktualno. Jer jugoslavenskog nogometa više nema. Ali priča o namještanju, političkom utjecaju, novcu, moćnim klubovima očito nikada nije potpuno nestala. Pojavljivali su s vremena na vrijeme ljudi koji su pokušavali napraviti isto što i Šajber te 1986. godine, ali su prolazili baš kao i on. Dok je nogomet na ovim prostorima ostajao takav kakav jeste danas.