Politika i nogomet: Što je Mussolini napravio od Svjetskog prvenstva 1934. godine
Tridesete godine nisu nudile optimizam. Niti u mrvicama. Jednog dana, tog "Crnog ponedjeljka" 24. listopada 1929. počelo je pucanje "balona" te su brzi i veliki padovi u cijenama dionica natjerali mnoge investitore da zatvore svoje pozicije zbog margina. Burza na Wall Streetu u New Yorku, doživjela je krah. Krah čije će se posljedice osjećati sve do II. svjetskog rata.
Ni Europa nije ostala pošteđena. Izvlačenje američkog kapitala iz europskoga gospodarstava uzrokovalo je slične ekonomske posljedice kao i u SAD-u. Velika industrijska kriza svoj je vrhunac dostigla do 1932. god., a njome nije bilo zahvaćeno jedino gospodarstvo SSSR-a, koje se razvijalo prema pravilima planske privrede (upravljana ekonomija), posve suprotnima pravilima liberalnoga kapitalizma na Zapadu.
Europske države na razne načine će se nastojati nositi s krizom, neke će socijalnim mjerama nastojati smanjiti nezaposlenost, druge će završiti u diktaturama, a dio će prihvatiti oboje. Velika industrijska kriza sa sobom je nosila i nešto drugo. Radikalizam, radikalne pokrete koji su malo po malo izlazili na površinu. Zamislite kako je izgledalo tih godina organizirati Svjetsko prvenstvo u nogometu. Kada je sve bilo realno u povojima.
FIFA je bila odlučna, turnir se mora igrati i to u nekoj od europskih zemalja. Među kandidatima Švedska, Austrija i Španjolska, ali realno nitko od njih nije mogao parirati Italiji. Tridesete godine 20. stoljeća bile su desetljeće fašizma u Europi. Italija je bila predvodnik ovog novog oblika vlasti; Benito "Il Duce" Mussolini vodio je naciju u nepoznato područje svojim neumoljivim propagandnim strojem, a promocija nogometa kao patriotskog simbola njihove superiornosti bila je idealna prilika.
Italija je bila spremna na sve
Giovanni Mauro, tajnik Talijanskog nogometnog saveza, pregovarao je s FIFA-om u ime Mussolinijevog fašističkog režima. Uvjeravao je organizaciju da će sve gubitke pokriti talijanska vlada, što je zasigurno bio privlačan dogovor s obzirom na stanje gospodarstva u ostatku Europe. Već tada je bilo jasno kako će politika igrati veliku ulogu. Mussolini je znao koliko je nogomet važan masama, koliko su one bitne vladajućim i bio je spreman uraditi sve, kako bi Italiju u tom trenutku predstavio svijetu. Prije Hitlera, Njemačke i Olimpijskih igara.
Odnos između fašizma i nogometa nije bio odnos jednostavne koegzistencije, već strateškog i totalitarnog prisvajanja. Talijanski nogometni savez (FIGC), iako je već postojao, potpuno je restrukturiran kako bi djelovao pod nadzorom Talijanskog nacionalnog olimpijskog odbora (CONI), tijela kojim izravno upravlja država.
Moraju biti prvaci
Godine 1926. fašistička vlada odobrila je Cartu di Viareggio . Ovaj dokument označio je početak jedne nove priče u Italiji. Još 1929. godine stvorena je Seria A, izgradnja monumentalnih stadiona bila je još jedan ključni aspekt fašističke strategije. Ta mjesta nisu bila samo stadioni, već spomenici slavi fašizma i njegovim idealima snage, discipline i reda.
Stadio dei Marmi u Rimu, na primjer, izlagao je kipove sportaša u herojskim i fašističkim pozama, dok je Stadio del Partito Nazionale Fascista , koji će biti domaćin finala Svjetskog prvenstva 1934., simbolizirao središnju ulogu stranke u talijanskom životu.Istovremeno je domaća reprezentacija bila pod ogromnim pritiskom.
''Ne znam kako će to učiniti, ali Italija mora osvojiti sljedeće prvenstvo'', udario je šakom od stol Mussolini.
''Učinit ćemo sve što je moguće, Duce ...'', odgovorio je general Vaccaro.
''Ne, ne razumijete dobro, generale: Italija mora osvojiti naslov svjetskog prvaka'', još jednom je naglasio Mussolini koji je polako počeo kovati plan u svojoj glavi dok je istovremeno razmišljao o tom da je nogomet idealno sredstvo preko kojeg će osigurati veliku podršku običnog svijeta.
Vratili igrače iz Argentine, Brazila...
Vaccaro je imao pune ruke posla, morao je raditi na projektu “Oriundi igrača”, onih koji su živjeli i igrali po Južnoj Americi, a podrijetlom su Italije. Filó i Guarisi iz Brazila, Raimundo Orsi, Enrique Guaita, Luis Monti, De Maria iz Argentine. Julio Libonatti , zvani "El Matador" je odigrao svoju prvu utakmicu za Italiju 1926. godine, postavši prvi oriundi koji je igrao za Azzurre .
Izbornik Vittorio Pozzo , veteran Prvog svjetskog rata, imao je jedinstven pristup odabiru i treningu selekcije. Bio je mnogo kritiziran zbog odabira igrača za koje je talijanski tisak smatrao da su prošli svoje najbolje godine, ali igrači su ga nazivali "Il Vecchio Maestro" ("Stari majstor").
U svom dvomjesečnom trening kampu, Pozzo je učinkovito rehabilitirao neke igrače i natjerao one koji su imali drugačiju narav da dijele sobe kako bi razvio timski duh. Također je razvio svoju "Metodu" - formaciju 2-3-2-3.
Igralo se po nokaut sustavu. Ukupno 16 reprezentacija je igralo na osam stadiona. “Kuhinja” je počela raditi već od četvrtfinala. Italija i Španjolska su igrali dva dana. Padali su igrači od iscrpljenosti, bilo je ozlijeđenih, ali nije bilo pobjednika. Završilo je 1-1, pa se po tadašnjim pravilima utakmica ponovila dan poslije. Puno je bilo iscrpljenih, ozlijeđenih, Španjolska je ostala bez golmana Ricarda Zamore.
Dan poslije Španjolci su ostali s igračem manje već u četvrtoj minuti, a Italija je sumnjivim golom Meazze uspjela proći u polufinale.
Mussolini na večeri sa sucem
Poznato je da je Mussolini jednog suca ugostio na večeri večer prije talijanske utakmice, dok je sudac za drugu utakmicu promijenjen u zadnji čas, i to bez ikakvog objašnjenja. Suci su bili po pritiskom i prije polufinala jer je u to vrijeme Austrija bila izuzetno jaka predvođena fenomenalnim Matthiasom Sindelarom.
Igralo se na San Siru, teren je bio nakvašen, poprilično težak, nemoguć za igru kakvu je igrala Austrija u to vrijeme. Meisl nije bio samouvjeren, tvrdio je kako Italija ima širi roster, bolju klupu, da su njeni igrači jači, spremniji. Njegovi strahovi su bili opravdani. Austrija je igrala slabo, išlo je teško bez kreativnog Horvatha. Sindelar "nije mogao oka otvoriti", jednostavno nije niti šutirao prema golu Italije.
Domaćini su nekako je loptu ugurali u gol. Austrijanci su tražili prekršaj nad golmanom Plazerom, ali sudac Ivan Eklind nije to vidio. Niti je mogao drugačije reagirati. Otvoreno je navijao za Italiju.
Česi ne padaju lako
Do finala 10. lipnja , Italija je bila čvrsto u zagrljaju nogometne ludnice. Posljednje dvije preostale selekcije bile su Italija i Čehoslovačka. Utakmica je odigrana na Stadio Nazionale del PNF (Nacionalni stadion Nacionalne fašističke stranke) u Rimu pred Mussolinijem i Hitlerom.
Na dan finala, Čehoslovačka je službeno proglasila savez sa Sovjetskim Savezom, potezom koji je razbjesnio Mussolinija. Komunistički pakt smatran je antifašističkim potezom i simboličnom gestom suprotstavljenih političkih filozofija. Mnogi komunisti u Italiji patili su pod fašističkim režimom, pa su mnogi finale smatrali manifestacijom borbe između snaga komunizma i fašizma.
Finale je pratilo oko 65 000 ljudi, iako izvješća i slike s finala pokazuju da, unatoč propagandnoj mašineriji koja je govorila o tome koliko je stadion bio pun radnika i članova stranke, na tribinama je očito bilo praznih dijelova. Neki povjesničari tvrde da je to zbog slabljenja utjecaja Mussolinija u južnoj Italiji; drugi kažu da je jednostavno vrućina bila prevelika.
Tvrda utakmica, žestoka borba, sve do posljednjih 20 minuta, kada su gosti šokantno poveli i prijetili potkopati predstavu fašista. Prilike su bile rijetke, ali kasni gol Raimunda Orsija odveo je utakmicu u produžetke. Tek u 95. minuti Italija je pobjedničkim golom Angela Schiavija, legende calcia koji je cijelu svoju 15-godišnju profesionalnu karijeru proveo u Bologni prije nego što je postao trener kluba, slavila.
Schiavio je Svjetsko prvenstvo završio kao drugi najbolji strijelac, iza Oldřicha Nejedlýa iz Čehoslovačke. Nejedlý je bio heroj u svojoj rodnoj zemlji gdje je igrao za Spartu Prag, postigavši 180 ligaških golova u 225 utakmica. Četiri godine kasnije je slomio nogu i morao je prestati igrati.
Trijumf fašističke strategije
Nakon finala održana je ceremonija na kojoj je odsvirana fašistička himna Giovinezza , a Azzurrima je uručen ne samo trofej Julesa Rimeta, već i poseban pehar koji je Mussolini naručio, šest puta veći od samog Svjetskog prvenstva .
Talijanska pobjeda u finalu bila je vrhunac fašističke strategije. Nije to bila samo sportska pobjeda, već politička, slavljena kao dokaz superiornosti i moći režima. Tisak, u potpunosti pod kontrolom države, pretvorio je igrače u nacionalne heroje, veličajući njihovu disciplinu, hrabrost i patriotizam – kvalitete na čije je njegovanje fašizam bio ponosan. Osvajanje je legitimiralo Mussolinijevu vanjsku politiku i dalo ogroman poticaj moralu stanovništva, ujedinjujući ih oko trijumfa koji se činio izravnim rezultatom Duceovog vodstva.
Ova priča je potvrdila koliko i kako izgledaju stvari kada nogomet i politika idu ruku pod ruku. I koliko dugo to traje. I trajat će. I nakon Trumpa. I nakon Infantina.
