EU Mies Award 2022

Blasi: Potrebni su nam javni prostori gdje možemo čitati, razmišljati, uživati u okruženju bez komercijalnog pritiska

Sci-Tech / Obrazovanje | 16. 09. 2022. u 09:55 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U organizaciji Udruženja "ForA" večeras 16.9.2022 godine u 19:30 sati u Hrvatskom Domu Hercega Stjepana Kosače će se održati izložba "EU Mies Award 2022".

Izložbi će prethoditi predavanje Ivana Blasi u 17:30 sati. Povodom ovog događaja donosimo vam razgovor sa gospodinom Ivanom Blasijem ispred Fondacije Mies van der Rohe u čijoj produkciji je ''EU Nagrada za savremenu arhitekturu Mies van der Rohe''

Intervju vodila: Enida Šetka / Udruženje za afirmaciju arhitekture, kulture prostora i vizuelnih umjetnosti "ForA"

Ivan Blasi je kustos arhitekture i direktor programa i nagrada u Fundació Mies van der Rohe u Barceloni gdje je zadužen za organizaciju dodjele Nagrade Evropske unije za savremenu arhitekturu – Mies van der Rohe i programa Intervencije u paviljonu Barcelone. Predaje u Centru za arhitekturu Barcelona i gostuje kao predavač u KU Leuven, TU Delft, Georgia Tech, Texas AM i Montevideo između ostalih. Pored redovnog doprinosa na međunarodnoj arhitektonskoj sceni, vodio je publikacije oko 20 knjiga o savremenoj arhitekturi i kulturi u izdanju Fundació Mies van der Rohe i kurirao izložbe koje su bile predstavljene u La Biennale di Venezia, Muzeju Nemačke arhitekture, Architekturzentrum Wien, Tbilisijsko bijenale i La cite de l'architecture et du patrimoine u Parizu, između ostalih.

Gospodine Ivan, prije svega dobrodošli u Mostar. Za naše čitatelje koji možda nisu upućeni u rad Fundació Mies van der Rohe, možete li nam u kratkim crtama predstaviti čime se bavi fondacija i koja je Vaša uloga u tome?

Mi smo dio gradske vijećnice Barcelone, a institucija je rođena s početnom svrhom obnove paviljona kojeg su arhitekti Ludwig Mies van der Rohe i Lilly Reich izgradili u Barceloni za Međunarodnu izložbu 1929. godine. Od početka je postojala jasna ideja da se Paviljon ponovno izgradi i da ostane aktivan, mjesto rasprave o modernoj arhitekturi pokreta, suvremenoj arhitekturi i razvoju naših gradova i teritorija kako bi
se poboljšali životni uvjeti za sve, učeći iz svih krajeva svijeta, a posebno Europe. To je učinjeno kroz različite programe kao što su nagrade EUmies koje su pokrenute 1988. zajedno s Europskom unijom i istraživačkim projektima koji kombiniraju teoriju i praksu kroz grantove kao što je Lilly Reich grant za jednakost u arhitekturi i intervencije koje transformiraju Paviljon za raspravu o određenim temama koje se tiču svih nas. Ja sam direktor tih programa i nagrada.

Kao arhitekta imate već dugogodišnje iskustvo. Ako uzmemo primjer Mies van der Rohe Paviljona, za kojeg možemo reći da predstavlja minimalističku arhitekturu gdje je prostor u potpunosti oslobođen suvišnih barijera i u kojem je čovjek u stalnom kontaktu sa vanjskim prostorom, da li mislite da smo se danas u projektovanju udaljili od osnovne svrhe da se prostor prilagođava čovjeku, a ne obrnuto?

Zaista je zanimljivo da povezujete minimalizam kao način izbjegavanja prepreka, jer iako to nije uvijek bio slučaj, većina moderne arhitekture usredotočena je na integraciju, izbjegavanje fizičkih i društvenih prepreka i pronalaženje načina da se svima omogući da imaju pristojno mjesto za živjeti, raditi i uživati. U određenim trenucima, dizajn gradova i određene tipologije stanovanja postali su vrlo rigidni, ukazujući ili usmjeravajući kako živjeti, ali u arhitekturi Mies van der Rohea, iako nije dizajnirana za svakoga, postojala je volja za promišljanjem načina na koji živimo i kako tehnologija može pomoći u poboljšanju mjesta u kojem živimo. Sada smo puno svjesniji da smo svi različiti i da moramo imati mogućnost da stvaramo prostore po svome i da sudjelujemo u definiranju naših gradova i mjesta. Moramo imati alate za definiranje naših radnih prostora i načina na koji radimo – coworking, ured, dom – kako želimo živjeti zajedno s drugim ljudima, kako se želimo odnositi prema njima – socijalno stanovanje, slobodno tržište, zadruge – kako tehnologija i komunikacijski alati utječu na naš svakodnevni život. Zaista vjerujem da stvaramo nove načine prilagođavanja prostora našim potrebama. Većina nas još uvijek živi u tipičnim 1-, 2- ili 3-sobnim stanovima s kuhinjom, kupaonicom i dnevnim boravkom, ali način na koji shvaćamo svoju privatnost se promijenio, TV više nije središte kućnog života i također u poljoprivrednom polju tehnologija je promijenila način na koji se odnosimo prema životinjama i usjevima. Nagrade EUmies pokazuju mnoge primjere koji bi mogli biti prilično iznimni, ali navode način rada u kojem se isprepliću i privatni i javni dio.

Zbog svoje ratne prošlosti, u Mostaru i dalje postoje objekti koje vandali često uništavaju jer izazivaju bijes u njima samo zbog svog postojanja. Imate li savjet kako približiti neki objekat građanima kako bi shvatili da uništavanjem objekata uništavaju i svoj identitet?

Teška tema i nije je lako riješiti. Vjerojatno bi lak odgovor bio reći da nam svima treba vremena – što ne znači zaboravljanje. Radoznao sam saznati više o ovim situacijama u Mostaru, ali prva pomisao koju imam je da, čak i ako je reakcija, čini se da postoji volja za kritikom, čak i ako se vjerojatno ne radi na pravi način. Najveći problem je nedostatak obrazovanja i zapravo ne znati prema čemu si kritičan. Postoji snažna potreba za kontinuiranim objašnjavanjem što stvari znače za različite ljude, bez zloćudnog ispiranja mozga prema određenim ciljevima, već davanjem informacija koje će ljudima omogućiti razmišljanje.

Barcelona je kroz povijest bila grad u kojem su se njeni stanovnici snažno borili za stvari koje poboljšavaju njihove vlastite živote i živote njihovih susjeda. Boriti se za vlastite interese prilično je lako i sebično, ali dovođenje rasprave do razumijevanja općeg utjecaja koji će ona imati na cijeli grad ili teritorij treba voditi, također od strane građana i uz angažman institucija koje bi, umjesto uvjeravanja, trebale natjerati nas da duboko razmislimo o stvarima.

Neki vlasnici trgovina u gradu bore se protiv toga da ulice postanu pješačke jer smatraju da će im to predstavljati problem za prihode. Ali moramo shvatiti da zagađenje svakodnevno ubija mnoge ljude i da postoji šira zajednička potreba koja je na prvom mjestu, uz pronalaženja načina da se izbjegne kolaps lokalnih trgovina. Što se tiče spomenika i kipova, sada kada se čini da je sve usredotočeno na monarhije u Europi, mjesta kao što je Versailles su uništena kako bi se suprotstavila apsolutizmu monarhija i još uvijek i danas predstavljaju kolonijalizam, ugnjetavanje i nedostatak demokracije.

Versailles je izgubio dio svog naslijeđa makar ono bilo ostvareno autoritarnošću, ali s druge strane, svi smo mi izgubili dio zajedničke povijesti. Vjerojatno bismo trebali usmjeriti svoju snagu i energiju na promjene za sada i sutra, ne zaboravljajući što su pojedini povijesni trenuci značili ne samo za nas same, već i za naše susjede koji bi mogli drugačije razmišljati. Posljednji španjolski diktator umro je 1975., ali diktatura je i dalje prisutna na različite načine 47 godina kasnije. Za stvari je potrebno vrijeme, ali ponekad promjena uloge određenih građevina, načina na koji ih doživljavamo, također može pomoći da ih drugačije promatramo, a posebno moramo ove delikatne spomenike održavati u savršenim uvjetima.

Ovo je Vaša prva posjeta Mostaru. Koliko poznajete našu arhitekturu i kakve su Vaša očekivanja?

Izrazito se veselim ovom posjetu jer je prva posjeta uvijek posebna. Moje znanje o Mostaru vezano je za EUmies nagrade, rušenje i rekonstrukciju Starog mosta koji je postao vrlo važan za Europu. Zanimaju me moguće kritike na ovu rekonstrukciju koja je bila smislena i potrebna i potpuno drugačija od onoga što se nedavno dogodilo s rekonstrukcijom Berlinskog dvorca. Bilo je kritika i kad je Barcelona paviljon ponovno izgrađen s ljudima poput Smithsons koji su se tome protivili i ova je rasprava bila i jest apsolutno neophodna za donošenje najboljih odluka u drugim situacijama danas. Zanimljivi su i tekstovi autora nekih od mostarskih radova u EUmies Awards koji se bave kvalitetom i poteškoćama u gradnji i regulativi.

Ogromna kvaliteta Europe je da postoje vrlo dobri i različiti primjeri u pogledu razvoja političkih situacija i znanja koja se mogu podijeliti i prilagoditi specifičnom kontekstu Mostara. Mnoge naše zemlje potječu iz diktatura 20. stoljeća ili različitih načina upravljanja koji nažalost uključuju i korupciju – jaku u građevinskom području.

Bilo je moguće (polako) promijeniti način razmišljanja ljudi prema ponosnom stavu nad njihovom teritorijom, prema svom nasljeđu, svojim gradovima i boriti se protiv tih koruptivnih praksi vodeći računa o tome gdje žive jer osjećaju da su dio toga. Ne možemo biti naivni, a zakoni, propisi i nadzor se moraju raditi iz institucija i unutar njih. Kod nas je pomoglo članstvo u EU.

Novi zakoni arhitekture stavljaju područje kao društveno dobro koje treba promovirati kako bi se postiglo bolje blagostanje, a polako ćemo, u vezi s prethodnim pitanjem, moći cijeniti određena mjesta po određenim kvalitetama koje bi mogle nadmašiti nedokumentirane načine razumijevanja povijesti.

Završili ste arhitekturu prije 20 godina. Vjerujem da je to još uvijek bio period kada je skiciranje i ručno crtanje bilo prvi korak u razvoju ideje. Koliko sada možemo napraviti dobar projekat ako sve započinje sa računarom?

Ovisno od toga koristimo li alat da radi ono što mi želimo ili alat koristi nas da radimo ono što on želi. Moramo apsolutno kontrolirati softver kako bi on radio za nas, a ne obrnuto. Ako crtamo samo ravne linije za dizajn naše kuće jer ne znamo kako nacrtati krug, rezultat će biti katastrofa. Iako sam siguran da današnje mlađe generacije znaju puno o tome kako koristiti te alate, one ih ne kontroliraju.

Crtali smo rukom, ali kad smo počeli, i dalje smo bili loši. Bilo je potrebno nacrtati mnogo linija, mnogo krivulja, mnogo skica da bi se naša ruka i mozak upoznali i radili zajedno na način na koji smo htjeli. Siguran sam da postoje ljudi koji dosegnu vrlo visoku razinu znanja o korištenju ovih alata i koji mogu doseći visoke standarde.

Pomalo sam zabrinut da učenje cad-a, adobea i tako dalje oduzima dosta vremena koje bismo inače koristili za učenje o dizajnu. Čini se da je lakše kontrolirati svoju ruku i olovku, ali to je samo zbog toga jer sam se školovao kad je AutoCAD počinjao, pa čak i ako smo crtali pomoću njega, to je bio samo alat za odražavanje onoga što smo prethodno crtali rukom.

Kakav je Vaš stav o korištenju 3D programa? Svjesni smo da svaki objekat može savršeno izgledati na renderu, a u stvarnosti možda i ne. Jesu li nam ovi programi pomogli da lakše prodamo ideju?

Puno pomažu u dijeljenju naših ideja s klijentima. No, vidio sam vrlo malo primjera 3D prikaza koji izgledaju kao krajnji rezultat, a kada to izgledaju, moje iskustvo nije baš dobro. Međutim, renderi trebaju biti izraz ideje, a ne točno kako bi na kraju trebali izgledati. Mislim da su zanimljivije fotomontaže koje kombiniraju rendere s vlastitom interpretacijom, a koje nisu točne replike konačnog rezultata već namjere onoga što se želi postići.

Ako pogledamo Miesove fotomontaže, vidimo da on na konceptualni način predstavlja kako zamišlja pojedine aspekte svakog mjesta, ali nikada cijeli prostor. Puno pomažu video renderi u kojima klijenti mogu bolje razumjeti kako će se kretati u svojoj zgradi, ali moraju shvatiti da je to puka interpretacija, poput slike ili fotografije ili fotomontaže. Također može pomoći pri izboru materijala, ali još jednom, moramo znati kakvi su ti materijali i kako se ponašaju u stvarnom životu, a ne samo se oslanjati na to kako izgledaju na slici. Imali smo nevjerojatne rendere Barcelonskog paviljona, ali oni nisu stvarna zgrada.

Radite i sa studentima kao profesor na Barcelona Architecture School. Šta je to što mislite da svaki student arhitekture treba da nauči u toku svog studiranja?

Dobro pitanje. Moramo biti svjesni da je studij arhitekture i tehničko i humano učenje. Neki od nas su se vidjeli kako gradimo i to smo neko vrijeme činili, ali smo onda vidjeli da stečeno znanje dopušta različite puteve poput širenja arhitektonske kulture. Studij arhitekture također je odličan početak za nastavak studija drugih stvari. Studiji arhitekture trebaju nastaviti miješati tehničke i teorijske aspekte.

Dizajn treba ići zajedno s graditeljstvom, poviješću, sociologijom, instalacijama, strukturama, urbanim i krajobraznim studijama, poslovanjem, komunikacijom i propisima. Ako nemamo neko znanje o svim tim aspektima arhitekture, ne možemo voditi projekt koji ih uključuje. A arhitektura spaja mnogo različitih područja. Možemo se specijalizirati za određene aspekte i znati samo određenu količinu o drugima, ali moramo imati opću osnovu za sve njih. Ako projektiramo zgradu, moramo imati predodžbu o tome kako će struktura funkcionirati, njezinim dimenzijama, materijalu i ponašanju kako bismo o tome ispravno razgovarali s arhitektom koji je specijaliziran za konstrukcije ili čak sami izračunali kad god je to moguće.

Da li postoji neki smjer u arhitekturi koji preferirate? Koje materijale najčešće koristite?

Ponovno korišteni materijali. Koristimo gotovo iste strukture za izložbu EUmies nagrade od 2005. Prethodni koordinator nagrade dizajnirao je i dao proizvesti grupu od 12 čeličnih konstrukcija koje smo mi nastavili koristiti postavljajući ih okomito, otvarajući ih na različite načine kako bismo postigli različite vrste prostora, dodajući paravane i platna koja se mogu reciklirati.

Svaki put dodajemo određene elemente ovisno o potrebama, ali nastavljamo koristiti element koji je pažljivo dizajniran i proizveden i koji se može koristiti gotovo zauvijek. Stoga volim materijale poput onih korištenih u Barcelona paviljonu koji traju dugo vremena i uživam gledati kako stare. Paviljon se stalno čisti kako bi se osiguralo njegovo održavanje, ali postoji jaka privlačnost vidjeti sedru s mahovinom koja raste u njegovim šupljinama. Za svaki dizajn potrebno je pravilno odabrati materijal.

U nekim privremenim radovima, prolazni i eksperimentalni materijali su sjajni, ali Paviljon, koji je izvorno također bio privremen, koristio je tradicionalne dugotrajne materijale koji su kasnije ponovno korišteni, a to je veliko postignuće. Kad vidim sajmove i određene izložbe na kojima se svi materijali jednostavno bacaju i možda recikliraju uz puno energije, to postaje jako frustrirajuće. Više od trenda, trenutno nemamo puno izbora jer su resursi ionako iznimno ograničeni.

Mostar je upravo započeo višegodišnji projekat za unaprijeđenje sadržaja i korištenja javnih prostora u gradu. Koliko građani koriste javne prostore u Barceloni gdje živite?

Imamo sreće sa klimom pa se u našoj mediteranskoj kulturi vanjski prostor uvijek puno koristio. Nažalost, velik dio tog prostora u drugoj polovici 20. stoljeća zauzeli su automobili, što je uvjete života činilo znatno gorima uz visok stupanj zagađenja. Postoji veliko poznavanje dizajna javnih prostora koje se razvilo od prvih suvremenih iskustava 90-ih godina. U mnogim slučajevima neki su se ljudi žalili i još uvijek se žale da je stvaranje mjesta za pješake, smanjenje prostora za automobile, bilo negativno za njih. Ali nakon nekoliko mjeseci shvatili su koliko je to pozitivno, i ekonomski, ali prije svega, zdravstveno i socijalno.

Jedna od opasnosti projektiranja javnog prostora je gentrifikacija i poskupljenja stambenih i poslovnih prostora zbog poboljšanja javnog prostora. Vrijeme i prilagodba susjedstva promjenama postaju nužni u određenim područjima kako bi se uhvatili u koštac s izazovom turistifikacije, masifikacije i gentrifikacije. U javnim prostorima ljudi se susreću i vidimo aktivnost grada. Javni prostori mogu biti na otvorenom, ali to su i oni prostori javnih muzeja i drugih javnih zgrada koji se trebaju stopiti s vanjskim prostorima.

Pažljivo razmišljanje o ovim prostorima važno je kako bismo se svi osjećali ponosni na naš grad, brinuli o njemu i tražili više poboljšanja povezanih s načinom na koji živimo i kako želimo živjeti. Još jedan važan aspekt u vezi s javnim prostorom je pronaći načine da se on ne temelji na potrošnji. Većina naših javnih prostora okružena je trgovinama i barovima koji vas neprestano pozivaju da konzumirate kako biste uživali u javnom prostoru. Također su nam potrebni javni prostori gdje možemo čitati, razmišljati, uživati u okruženju bez komercijalnog pritiska. Spomenici i memorijali u tom smislu postaju bitna mjesta u gradovima jer nam omogućuju da u opuštenoj atmosferi razmišljamo o tome tko smo. O svim javnim prostorima treba se kontinuirano brinuti ne dopuštajući da propadaju, kako u gradskim središtima, tako i u ostalim dijelovima grada u kojima većina nas živi. To nam također pomaže da tu kvalitetu vanjskog javnog prostora prenesemo u svoja privatna okruženja, čineći ih zdravijima.

Kroz svoj rad u Fondaciji ste sigurno vidjeli veliki broj objekata iz cijelog svijeta. Da li su neki objekti ostavili utisak na Vas i možete li nam preporučiti par za koje možda ne znamo?

Scharounova filharmonijska dvorana u Berlinu nastavlja me osvajati svaki put kad je posjetim. Postoji osjećaj mjesta, osjećaj blizine, a istovremeno i osjećaj udaljenosti od ljudi, osjećaja prijatnosti čak i ako u jednom prostoru može biti i do 2500 ljudi, a kasnije se svi kreću u različitim dijelovima dvorane. A tu je i glazba koja transformira fizički prostor, a koja je neophodna za uživanje u arhitekturi.

Druga zgrada bila bi Zumthorova Kunsthaus Bregenz. Bio sam tamo samo jednom, ali sjećanje na teško i lagano mjesto, prazno i puno, tiho ali sa odjekom, ostalo je u mom sjećanju. Dodao bih i javni prostor: plaça de Sant Felip Neri u Barceloni, trg u starom dijelugrada koji je nekada bio tih, nepoznat i lijep. Sada je pun ljudi, ima i hotel i restoran i dućan, pa je izgubio dosta od svoje draži, ali ako nađete pravi trenutak, vrati vas u prošlost čak i danas. Ta sjećanja su uvelike povezana s trenutkom u kojem se posjećuju mjesta, s kim ste, kako se osjećate. Osjećaji se mijenjaju, ali i dijalog s mjestima.

Tokom svog boravka u Mostaru održati ćete radionicu sa studentima Arhitekture iz Mostara i Sarajeva. Šta planirate raditi sa studentima i šta biste voljeli da nauče kroz druženje sa Vama?

Cilj je otkriti arhitektonske projekte dizajnirane diljem Europe i koji su izloženi na izložbi te povezati te ideje s osobnim znanjem i iskustvom svakog studenta. Postoje knjige, filmovi, slike koje su nas inspirirale ili koje, čini se, nikad ne zaboravljamo iz različitih razloga, no jedan bi mogao biti interes koji imamo za određene aspekte.

Ono što bih želio postići je podijeliti ta osobna iskustva vezana uz neke od projekata na izložbi kao način da ih reinterpretiramo, naučimo više o njima i naučimo više o sebi. Neki od projekata naveli su me na razmišljanje o pjesmi ili slici krajolika. Objedinjavanje svih ovih informacija u obliku okvira i dodavanje tog sloja informacija izložbi obogatit će izložbu, ali ponajviše svakoga od sudionika koji će moći promišljati te različite razine.

Za kraj možete li nam reći koliko je arhitektura bitna za čovjeka i jedan grad?

Od manjeg mjerila naše spavaće sobe do mjerila cijelog grada, arhitektura stvara fizičko okruženje u kojem ljudi žive, što ima utjecaj na društveni način na koji se okupljamo jer postaje dio naše kulture. Stoga je povijesno planiranje gradova bilo vrlo važno za donositelje odluka jer može biti alat koji će ljude natjerati da se ponašaju i slijede određena vodstva.

Hausmann je u Pariz unio zrak i svjetlo u grad, ali i kontrolu. Način na koji živimo snažno je povezan s načinom na koji je naš okoliš oblikovan i kako ga mi nastavljamo oblikovati. Kada kao građani donosimo odluke o tome kako i gdje želimo spavati, raditi, pratiti društvene mreže, sastajati se s prijateljima… mi oblikujemo izgrađeni prostor i to možemo učiniti prilagođavajući ga svojim potrebama ili jednostavno slijedeći ono za što je netko odlučio da je najbolje nas.

Što više slobode nalazimo u dizajnu stana, to nas više tjera na razmišljanje o tome kako iskoristiti prostor i omogućuje različite vrste zajedničkog življenja. Tipologije standardnog života mogu funkcionirati za neke ljude i u određenim vremenskim razdobljima, ali njihova otpornost postaje mnogo manja. Prilagodba promjenama u vrlo specifičnim tipologijama može biti vrlo teška. Slično se događa u kolektivnim
prostorima, u mjerilu grada.

Javni prostori mogu biti dizajnirani tako da ih ljudi koriste na određeni način ili mogu biti dizajnirani tako da se u njima mogu događati mnoge različite stvari. Ceste, javni prostori okupirani osobnim automobilima, koriste se na jedan način i ne dopuštaju veliku fleksibilnost. Ulice koje postaju uglavnom pješačke, omogućuju višestruku namjenu i mogućnost da svatko odluči kako će se njima koristiti.

Sva ta promišljanja i odluke koje su bit arhitekture, imaju ogroman utjecaj na svaki pojedini detalj naših života. Kada se arhitektura koristi samo kao sredstvo spekulacije, ona ima izopačen učinak na naše živote, ali kada surađuje sa svima onima koji su uključeni u stvaranje grada, ona poboljšava naše živote na načine koji se ponekad mogu činiti suptilnim, ali zbog kojih se osjećamo puno bolje.

Cilj je otkriti arhitektonske projekte dizajnirane diljem Europe i koji su izloženi na izložbi te povezati te ideje s osobnim znanjem i iskustvom svakog studenta. Postoje knjige, filmovi, slike koje su nas inspirirale ili koje, čini se, nikad ne zaboravljamo iz različitih razloga, no jedan bi mogao biti interes koji imamo za određene aspekte.

Ono što bih želio postići je podijeliti ta osobna iskustva vezana uz neke od projekata na izložbi kao način da ih reinterpretiramo, naučimo više o njima i naučimo više o sebi. Neki od projekata naveli su me na razmišljanje o pjesmi ili slici krajolika.

Objedinjavanje svih ovih informacija u obliku okvira i dodavanje tog sloja informacija izložbi obogatit će izložbu, ali ponajviše svakoga od sudionika koji će moći promišljati te različite razine.

Kopirati
Drag cursor here to close