Incidenti se prešućuju ili umanjuju
Mostar: I roditelji i djeca srame se nasilja u školama
Tekst članka se nastavlja ispod banera
''Na jesen upisujemo djecu koja dolaze iz škola u kojima se incidenti umanjuju ili trpaju pod tepih iz raznih razloga, a ni jedan nije za dobro i pomoć učenicima'', rečeno je za Bljesak.info iz Sindikata srednjoškolskog obrazovanja HNŽ-a.
Rad na prevenciji
Nastavnici su zabrinuti i imaju bojazan da nisu spremni na to da se nose s problemima današnjih adolescenata.
''Upućujem neki vid zahtjeva, molbe, da pronađemo način koji će nam omogućiti da se s problemima nosimo lakše i spremnije i mi i učenici. Da li je to netko iz medicinske struke, psihološkog savjetovanja - ne znam, ali trebamo pomoć za rad na prevenciji. Jer mi djelujemo kad su posljedice već prisutne'', rečeno je iz Sindikata.
Nastavnici dodaju kako nažalost reality show programi, na kojima se idoliziraju kriminalni likovi i starlete, postaju uzori djeci.
Goran Miličević predsjednik Sindikata učitelja HNŽ-a za Bljesak.info je rekao kako ovo ne bi trebala biti jednodnevna tema; na ovakvom problemu bi se trebalo ozbiljno i konstantno raditi.
Prioritet vratiti na tjelesni odgoj i prirodu
''Moraju postojati skupine koje preventivno djeluju da se ovakvi slučajevi što manje događaju. Koliko vidim ovo će se događati, ali treba raditi na tom mentalnom zdravlju, ne samo kod učenika nego i kod nastavnika. Svugdje treba raditi da svaki poslodavac radi na mentalnom zdravlju radnika. Kakva je korist ako se radi s djecom, a imamo nastavnike koji imaju problema. Prije je bila maksima 'u zdravom tijelu, zdrav duh'; tjelesni odgoj treba vratiti u prioritet, razvijati empatiju prema drugima'', kaže Miličević, dodajući kako su djeca danas izložena internetu i teško se protiv toga boriti.
''Zato i mislim da će takvih slučajeva biti ubuduće, na tome se mora konstantno raditi jer
na brzinu se ne može ništa. Sustavno treba raditi na tom problemu i za početak djeci omogućiti da se bave sportom u većoj mjeri. Ja sam upitao evo u osnovnim školama, zašto djelatnici nemaju u svojim dvoranama termin da se rekreiraju; to je jedna vrsta aktivnosti koja poboljšava njihovo tjelesno i mentalno zdravlje''m kazao je Miličević.
To su dodaje, jednostavni potezi, da se pređe s riječi na djela.
''Djecu treba što više voditi u prirodu; to su sve neki jako bitni putevi. Pedagozi i psiholozi nek rade svoj posao. Važno je da se što više priča s djecom, da se uočavaju problemi, da su roditelji na vrijeme obaviješteni i od stručnog tima i od učitelja da se uputi na probleme u ponašanju. Do sada nije sustavno radilo na tome, ali ovih problema će biti sve više i više i ozbiljno bi trebalo raditi po ovom pitanju i da se na vrijeme prevenira'', kazao je Miličević.
Djeca nisu nasilnici, već žrtve
Mirjana Laganin, glasnogovornica udruge roditelja ''Naša djeca 2014.'' rekla je da kao roditelji prije svega ne žele da ovaj događaj bude povod da se razgovara o djeci kao nasilnicima ili počiniteljima jer djeca su žrtve i ovo treba biti povod da govorimo i da ubuduće što prije postupamo u smislu da potražimo vlastitu odgovornost.
''Jer ovo što se dogodilo je odraz onoga što jesmo ili nismo radili u prethodnom periodu, a nismo, a trebali smo jer smo dobro svjesni okruženja koje je takvo da je evidentna otuđenost ljudi jednih od drugih kako odraslih, tako i djece. Djeca provode vrijeme na mobitelima bez obzira na to što u društvu sjedi njih više. Žive u virtualnom i izvitoperenom svijetu preko čega su stekli iskrivljenu sliku i imaju pogrešnu percepciju stvarnosti. Stvorene su druge vrijednosti, zanemarene tradicionalne, a i obitelj izgubila na vrijednosti. Ne postoji autoritet među odraslima i djecom niti se provode odgovarajuće sankcije, postali smo odavno pasivni, ne reagiramo na anomalije u društvu jer smo se predali'', kazala je Laganin, dodajući kako mislimo da ne možemo ništa učiniti, a moramo i trebamo i biti uporni i isticati što više dobrih primjera.
Mi djeci stvaramo pritisak
''Pogledajmo medijske sadržaje - necenzurirane, stvara se senzacionalizam na osnovu loših primjera u društvu. Tako dobri primjeri padaju u sjenu i ne govori se o njima. Imamo neprestani pritisak uspjeha. Roditelji su usmjereni ka postizanju uspjeha, prije sve u radnom okruženju koje je takvo da je radnik nezaštićen, a poslodavac izložen nevjerojatnim državnim nametima i mi kao takvi djelujemo na djecu i njima stvaramo pritisak da postižu odlične rezultate na svim područjima i što smo dobili? Jedinku - pojedinca koji se bori samo za sebe bitan je samo on, da se istakne i nije mu bitan opći interes. U svemu ovome najvažnije je pitanje što smo propustili uraditi'', kazala je Laganin.
Dodaje da su oni kao udruga ukazivali na nedostatak u školskoj infrastrukturi, nedostatak dvorana za izvođenje nastave.
''Škole u Mostaru nemaju dvorane, a svi znamo koliko je tjelesna aktivnost bitna za psihičko zdravlje. Druga stvar je vršnjačko nasilje pred kojim se zatvaraju oči godinama. U tom smislu smo promovirali protokol o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja i ukazivali smo na to kako je nužno prijaviti te slučajeve. Prijavljuju li roditelji nasilje? Bilo je ranije slučajeva, ali su roditelji bojažljivi. Postoji pasivnost. Sramota je o tome govoriti jer je kod nas takvo mišljenje. Stidi se dijete, stidi se roditelj, škola, a sve to je pogrešno i onda se ide linijom da netko nešto prijavi, ali se nastoji na bezbolan način to riješiti, a ne funkcionira se na pravi način'', kazala je Laganin dodajući kako je udruga ranije govorila o pandemiji i online nastavi; koja se pokazala nepotrebnim i bili su kaže svjesni koliko su djeca ovisna o digitalnoj tehnologiji.
''Govorili smo o tome kako treba ispitati mentalno stanje djece nakon pandemije i bili smo u pravu. Danas ima bezbroj djece kojima se pruža psihofizička pomoć radi raznih oblika depresije i anksioznosti čemu je doprinijela i pandemija'', kazala je Laganin.
''Ako sad ne progledaju''
Na upit, hoće li poslati neki apel ministarsvu, kazala je da ''ako sada ne progledaju i ne čuju ono što smo ranije govorili, onda ne znam koji povod bi to trebao biti''.
''Moramo voditi računa o tome kako nam djeca provode slobodno vrijeme, a tu se može zauzeti ministarstvo da stvori uvjete u školama da se nesmetano odvija tjelesni odgoj i da se da značaj na predmetima kao što su tjelesni, glazbeni i likovni odgoj jer se tu stječu socijalne vještine i daju se preduvjeti za socijalizaciju koja nedostaje. Dalje, stručni timovi u školama su obveza. S druge strane Grad. Ne mogu da ne spomenem koja je odgovornost Grada, kakve nam uvjete življenja i stanovanja pružaju, a imali smo obećanja o toj kvaliteti. Kakve su nam zelene površine, gdje su igrališta, kakvi su nam kulturni, zabavni i sportsko rekreacijski sadržaji koje ovaj grad nudi. Koliko se govori o tome da treba provoditi vrijeme u prirodi, jesu li nam obnovljena izletišta? Svatko sa svoje strane treba dati određeni doprinos, ministarstvo, grad, roditelji,... I onda bi se moglo očekivati da se naprave neki pomaci. Čujemo svakakve komentare za ovaj slučaj, ali općenito postoji nesigurnost stanovništva življenja u ovom gradu, jer mene čudi da se nešto ovakvo nije dosad dogodilo kod nas. Postoje svi preduvjeti i sve upućuje na to da možemo očekivati eskalaciju ovakvih događaja'', kazala je Laganin.
Podsjetimo, jučer smo javna je tajna da postoji velik broj vršnjačkog nasilja u školama u Mostaru. Problem je to o kojem roditelji ne žele javno govoriti, a škole ne žele da im se time narušava ugled.
Edisa Demić, predsjednica Udruge Dignitet, koja već godinama radi edukacije u obrazovanju i na prevenciji nasilja, kazala je za Bljesak.info kako odbačenost djeteta iz grupe vršnjaka spada u emocionalno nasilje.
Odvajanje djece u grupe
''Primjerice - dječaci igraju lopte pred školom, samo pojedini mogu igrati, jer su dio grupe. Ostali mogu samo gledati. Djeca nažalost često prave takve grupe, posebno djevojčice znaju po tom pitanju biti jako okrutne. Grupe djeluju po nekim njihovim unutarnjim pravilima. Teško dopuštaju ulazak novih članova. U grupama postoje pravila. Zna se tko je glavni u grupi. Djeca neka kada uvide da takve grupe nisu dobre, imaju problem izaći iz istih zbog straha od osvete, nasilja itd. Ima mnogo djece koja nemaju drugara u školama, jer "nitko neće da se sa tom osobom druži" neće ni da mu pruži priliku da ga ni upozna'', kaže Demić, dodajući kako prosvjetni radnici u dobrom procentu znaju da tako što postoji.
