Tu, pored nas

Mostar i nasilje u školama: Stabilni roditelji odgajaju stabilnu djecu

Govoreći o protokolu o nasilju u školama Demić je rekla kako ona nikada nije bila pozvana, iako je bila član ekspertskog tima u svojoj školi te da nema informacije kakva je provedba protokolima u ostalim školama.
Sci-Tech / Obrazovanje | 04. 05. 2023. u 14:50 A. Zadro | Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Javna je tajna da postoji velik broj vršnjačkog nasilja u školama u Mostaru. Problem je to o kojem roditelji ne žele javno govoriti, a škole ne žele da im se time narušava ugled.

Edisa Demić, predsjednica Udruge Dignitet, koja već godinama radi edukacije u obrazovanju i na prevenciji nasilja, kazala je za Bljesak.info kako odbačenost djeteta iz grupe vršnjaka spada u emocionalno nasilje.

Odvajanje djece u grupe

''Primjerice - dječaci igraju lopte pred školom, samo pojedini mogu igrati, jer su dio grupe. Ostali mogu samo gledati. Djeca nažalost često prave takve grupe, posebno djevojčice znaju po tom pitanju biti jako okrutne. Grupe djeluju po nekim njihovim unutarnjim pravilima. Teško dopuštaju ulazak novih članova. U grupama postoje pravila. Zna se tko je glavni u grupi. Djeca neka kada uvide da takve grupe nisu dobre, imaju problem izaći iz istih zbog straha od osvete, nasilja itd. Ima mnogo djece koja nemaju drugara u školama, jer "nitko neće da se sa tom osobom druži" neće ni da mu pruži priliku da ga ni upozna'', kaže Demić, dodajući kako prosvjetni radnici u dobrom procentu znaju da tako što postoji.

''Nažalost mali se broj upušta se u to da bude podrška djeci koja su odbačena. Neće da se miješaju. Nije to sastavni dio predmeta koji predaju'', kaže Demić.

U slučaju nasilja u školama, u HNŽ-u postoji protokol o postupanju, koji je škola dužna ispuniti.
No, škole to jako često ne rade.

Škole ne evidentiraju nasilje

''Škole često ne evidentiraju nasilje, a važno je i tko je evidentirao nasilje od strane prosvjetnih radnika, koji je bio oblik nasilja, fizičko, psihičko…. obično kada se dešava ono je fizičko ono je najviše vidljivo i u tom slučaju se više reagira. Zabrinjava emotivno nasilje koje može imati kobnije posljedice po djecu. Masnice zarastu, ali emocionalno nasilje ima drugi trag, ako se ne tretira i ne prepozna na vrijeme ono može eskalirati'', kazala je Demić, dodajući kako je veliki problem, novi oblik cyber nasilja.

''Tu se cyber nasilje iz učionice prebacuje na mrežu, ono online bude još okrutnije. Dijete nije dostupno samo kad je u školi, nego stalno i kada dođe kući. Mi kada smo radili po školama i kada smo radili i istraživanje među djecom i nastavnicima, rezultati su pokazali da je u našim školama, u Mostaru nasilje nad djecom najviše prisutno na internetu. I u osnovnim i srednjim školama; a znatan broj učenika je bio žrtva nekog od vidova nasilja'', kazala je Demić.

Na upit što uraditi po tom pitanju Demić kaže kako smatra da svaka škola treba imati strategiju za prevencije nasilja.

''Škole su obvezne imati strategije, škola nije samo obrazovna ona je i odgojna institucija i mora se baviti i odgojem, pomagati porodici da se formira zdrava i cjelovita ličnost mladog pojedinca koji će biti poželjan član društva'', kazala je Demić govoreći kako često naglašava prosvjetnim radnicima, da dijete koje je sretno, je dijete koje može napredovati. Dijete koje nije sretno teško može napredovati.

Bolja komunikacija i psiholozi u školama

''Osjećaj razvijanja empatije i zdrave komunikacije na relaciji nastavnik - profesor - dijete - roditelj - nastavnik, na tim stvarima škole više trebaju poraditi. Nastavnici i roditelji trebaju imati veću povezanost, ne samo s razrednikom, nego treba ponuditi i neke nove pristupe, organizirati događaje koji će dati priliku da se pobliže upoznaju i ostali prosvjetni radnici s roditeljima. To bi bila dobra praksa, jer bi to bilo mjesto gdje bi roditelji mogli s nastavnicima podijeliti različite izazove s kojima se svi susreću i prosvjetni radnici i roditelji, to je partnerski odnos'', kaže Demić.

Psihologe kaže u školama nema.

''Rijetko koje škole imaju psihologe. Dobili smo obećanje od premijera da će škole dobiti psihologa. Samo pojedine škole imaju psihologe, no većina nema. Pedagoge imamo, ono što mogu reći da pedagozi nekada više rade administrativne stvari, nego što trebaju da rade svoj posao. No pedagozi trebaju da se uključuju i na različite načine da doprinose da je škola sigurno okruženje, da se s njima radi da se stvara empatijski odnos. Danas kad dijete treba kazniti kaže se ići ćeš kod pedagoga, umjesto da ga se pošalje kada je najidealnija situacija. Pedagog je u startu babaroga i vi ćete biti označeni na tabli kao dijete koje nam dobro ponašanje'', kaže Demić, koja smatra da se djeca trebaju natjecati da idu pedagogu, da pričaju s pedagogom da im to bude partner, pa i u ljubavnim problemima.

''To bi bilo idealno, ali takvog pristupa kod nas nema'', kazala je Demić.

Govoreći o protokolu o nasilju u školama Demić je rekla kako ona nikada nije bila pozvana, iako je bila član ekspertskog tima u svojoj školi te da nema informacije kakva je provedba protokolima u ostalim školama.

Djeca ne smiju kući ako ne dobiju pet

''Radeći i s prosvjetnim radnicima čujem koliko su i oni pod pritiscima od roditelja koji imaju prevelika očekivanja od djece. Djeca se moraju vratiti s velikom ocjenom. Na jednom predavanju primijetila sam da su djeca bila su malo nestašna i meni je to bilo začudo. Niži su razredi, i bili su poprilično glasni i neposlušni, da bi meni nastavnica kazala da ne smije niti jednom djetetu dati četiri. Ja sam se šokirala, nastavnica kaže da su toliki pritisci na nastavnike ako dijete dobije četiri. Jer to su djeca nekih ljudi što imaju kako da se izrazim, visoke standarde'', kazala je Demić, dodajući kako je velik poremećaj u društvu, postavljeni su loši standardi da moraš biti najbolji i da moraš imati pet.

''To je jedan presedan bio. Kaže ta nastavnica kako radi više od 25 godina i to joj se prvi put događa. No određeni ljudi imaju percepcije da to tako treba biti i da je to normalno, ali nije to normalno. Normalno je da dijete dobije i tri, a imate djece ne smiju doći kući kada dobiju tricu i proživljavaju pakao od roditelja, koji im postaju najveći neprijatelji'', kazala je Demić.

Demić kaže kako se milijun scenarija može postaviti za događaje u Beogradu i svi mogu biti točni, no Demić vjeruje da i kao pedagog i kao roditelj da se nijedno dijete ne rodi zlo.

''Samo ga društvo u propusti u odgoju i sustavu takvim učine'', kaže Demić.

Sama je svjedok tome da djeca ne razlikuju stvarni od virtualnog svijeta i to je nešto što treba zabrinuti čovječanstvo.

''Dakle doživjela sam izjave da djeca ne razlikuju kad su online kad su u igrici'', kazala je Demić.

Nagrađivati solidarnost i empatiju

Trebalo bi se, smatra promovirati i nagrađivati solidarnost, empatiju, lijepo ponašanje i pozitivan natjecateljski duh.

Podsjetimo, ranije je za Bljesak.info Nermina Vehabović Rudež, bh. psihologinja i psihoterapeutkinja rekla kako djeca roditeljske traume također nose u sebi, a da ih nisu ni svjesna, preuzimaju naše ''boli'' bez da ih i razumiju.

''Danas u centre za mentalno zdravlje i privatne ordinacije djeca dolaze vrlo rano. Pritisnuta su brojnim sadržajima koje gledaju, ne razumiju što se zbiva s njihovim roditeljima, ali osjećaju da je u pitanju neki problem. Nerijetko su tjeskobna, nesigurna, a sve je češći i strah od škole i neuspjeha u školi'', dodaje.

Visoka očekivanja koja društvo emitira da su najbolji samo oni koji su uspješni djecu demotiviraju i već se vrlo rano krenu plašiti za sebe i vlastitu budućnost.

"Škola im je dosadna, žele zaraditi novac"

''Žele već s 18 godina biti uspješni, vidjeti rezultate svog rada, pitaju se hoće li i kako moći dalje kroz život. Neka od njih misle da im je škola nepotrebno. Imam mlade ljudi koji rade i po tri posla, a školu smatraju gubljenjem vremena. Misle da bi im korisnije u vrijeme nastave bilo ići raditi, biti samostalan, zarađivati novac. I nisu to djeca iz siromašnih obitelji, naprotiv'', ističe. O tome koliko naša država „voli“ djecu, najbolje, kaže psihologinja Vehabović – Rudež, govori činjenica da mnoge škole po BiH nemaju psihologa.

''Daleko od toga da su školski psiholozi čarobnjaci, ali to je nekakav minimum koji bi se djeci trebao osigurati. Da u školi postoji osoba kod koje mogu otići, kojoj se mogu povjeriti, osobi koja ih može usmjeriti, educirati i ne samo njih, nego preko njih i roditelje'', dodaje.

Djecu bismo, dodaje, trebali učiti kvalitetnom komuniciranju, postavljanju psiholoških granica, a danas roditelji nerijetko djecu šalju na psihoterapije, bez da su oni spremni promijeniti bilo što kod njih samih.

''Psihoterapijski tretman, pokazalo se, na koncu pomogne svima. Kada dođe dijete koje ima problem s različitim vrstama nervoza, anksioznošću, poremećajima prehrane ili samopovrjeđivanjem, nekad se ispostavi da nešto u okolini nije dobro, a vrlo često to bude, obitelj kao izvor nestabilnost. Stabilni roditelji odgajaju stabilnu djecu'', zaključila je psihologinja Nermina Vehabović Rudež u razgovoru za Bljesak.info.

Kopirati
Drag cursor here to close