U Hrvatskoj pronađen najstariji kalendar u Europi, nastao kad su u Egiptu nicale piramide
Dok je dobar dio Europe još lutao šumama, na plodnoj zemlji uz Dunav, na prostoru današnje istočne Hrvatske, cvjetala je kultura koja je topila bakar, gradila utvrđena naselja i pomno pratila kretanje zvijezda.
Po važnom prapovijesnom nalazištu Vučedol cijela je ta civilizacija dobila ime, a po dosezima su je mnogi prozvali "dunavskom Trojom".
Najveće blago koje nam je ostavila nije zlato ni oružje, nego znanje. Vučedolci su, naime, na svoje keramičke posude urezali sustav znakova koji se danas tumači kao jedan od najstarijih kalendara čovječanstva.
Kultura na pragu brončanog doba
Vučedolska kultura razvijala se otprilike između 3000. i 2200. godine prije Krista, u isto ono doba kad u Egiptu niču prve velike piramide, kad Sumerani u Mezopotamiji grade gradove i kad počinje uspon Troje. Srce te kulture bilo je upravo na istoku današnje Hrvatske, odakle se proširila na golemo područje srednje i jugoistočne Europe.
Vučedolci su bili izvrsni metalurzi, među prvima koji su ovladali serijskim lijevanjem bakra. Bili su i vješti zemljoradnici, stočari i graditelji, a njihova keramika ubraja se među najljepše i najsloženije izrađene u tadašnjoj Europi.
Upravo na toj keramici sačuvao se i njihov najveći intelektualni doseg, sposobnost da prate i bilježe vrijeme prema nebu.
Posuda koja je dvadeset godina čuvala tajnu
Priča o vučedolskom kalendaru počinje na vrlo simboličan datum. Bio je to prvi dan proljeća, 21. ožujka 1978. godine, kada je tijekom arheoloških iskapanja u središtu Vinkovaca, na mjestu hotela Slavonija, iz zemlje izronila neobična keramička posuda. Iskapanja je vodio arheolog Aleksandar Durman, danas najpoznatiji istraživač vučedolske kulture, a posuda je odmah dobila ime Orion.
Ta posuda isprva je bila prava zagonetka. Tek dvadesetak godina kasnije Durman je, proučavajući urezane znakove, došao do tumačenja koje je uzbudilo i znanstvenike i javnost.
Prema njegovoj interpretaciji, ukrasi na posudi nisu puki nakit, nego sustavan prikaz zviježđa koja se tijekom godine smjenjuju na nebu iznad istočne Hrvatske. Drugim riječima, na glini je bio urezan kalendar.
Kako se čita nebo s glinene posude
Durmanovo je tumačenje da je posuda podijeljena u pojaseve koji odgovaraju godišnjim dobima, a u svakome od njih prepoznaje određena zviježđa. Među njima su Orion, Plejade, Kasiopeja, Labud, Blizanci i druga, raspoređena onako kako se kroz godinu pojavljuju na noćnom nebu.
Najljepši dio te priče vezan je uz početak godine. Po tom tumačenju, vučedolska je godina počinjala u sumrak prvoga dana proljeća, u trenutku kada tri zvijezde iz Orionova pojasa potonu ispod obzora i na nekoliko mjeseci nestanu s neba.
Tada Orion, dominantno zimsko zviježđe, kao da simbolički ustupa mjesto Suncu i novom ciklusu. Vučedolci su time povezivali svakodnevni život, prirodu i sudbinu u jednu cjelinu, a posuda Orion postala je pronađena upravo na taj prvi dan proljeća, gotovo pet tisuća godina poslije.
Najstariji na svijetu? Što zapravo znamo
Tezu da je riječ o najstarijem europskom i indoeuropskom kalendaru postavio je i godinama razvijao profesor Durman, a ona je danas snažno ugrađena u identitet ovoga kraja.
Vrijedi, ipak, biti precizan. Riječ je o stručnoj interpretaciji znakova, a ne o natpisu koji se čita kao knjiga, pa među arheolozima postoje i oprezniji glasovi. Postoje i drugi prapovijesni objekti diljem svijeta koji se povezuju s mjerenjem vremena.
No bez obzira na te rasprave, dvije stvari ostaju neupitne. Posuda je doista stara oko 4600 godina, što je svrstava među najstarije poznate predmete te vrste, piše Putni kofer.
I drugo, ona svjedoči o iznimno razvijenom društvu koje je sustavno promatralo nebo i povezivalo ga sa zemljoradničkim ciklusom. Već to je dovoljno da Orion bude jedan od najvrjednijih arheoloških nalaza u Hrvatskoj.
