Smrt je kompleksna tema… Svi je doživljavamo na drugačiji način, plašimo je se, izbjegavamo razgovor o njoj ili pak smo s njome pomireni, kao sastavim dijelom života. Neizbježno, prati je i tematika pogreba, a oni se u nekim državama svijeta poprilično razlikuju od onih na koje smo navikli u našem kulturnom krugu.
Primjerice, jeste li ikada čuli za "nebeski ukop"? Riječ je o jedinstvenom i posebnom tibetanskom običaju pogreba, a sve o njemu i što on točno podrazumijeva doznajte u ovom članku!
Nebeski pokop ima jake korijene u tibetanskoj kulturi. Naoko bismo mogli zaključiti da se radi o okrutnoj praksi, no ta metoda pogreba ima snažnu simboliku – ona predstavlja oslobođenje duše od njezina fizičkog tijela koje je samo privremeno, a time i nebitno…
No, što uopće podrazumijeva taj naziv? On podrazumijeva da se tijelo pokojnika ili pokojnice jednostavno ostavi prirodi, vremenskim uvjetima koji vladaju u njoj i životinjama koje u njoj žive, dakle strvinarima, i to pticama pticama da ga pojedu.
No, tom samom činu "ostavljanja tijela prirodi i životinjama" prethodi cijela procedura. Ona započinje time da se tijelo preminulog ili preminule omata u bijelu tkaninu i polaže u kut kuće, i to na tri do pet dana tijekom kojih se čitaju sveti tekstovi. Obitelj preminulog prekida sve poslove kako bi atmosfera za prelazak njegove duše bila što mirnija…
Nakon toga, na tzv. sretan dan koji odabiru članovi obitelji, slijedi sama ceremonija nebeskog pogreba kada se tijelo prevozi do lokacije gdje će biti ostavljeno prirodi. No, dan prije nego što će se to dogoditi, obitelj skida pokojnika te njegovo tijelo stavlja u fetalni položaj ili pak, iznimno, sjedeći, s glavom naslonjenom na koljena.
U zoru na dan pogreba, tijelo se odvozi do mjesta predviđeno za nebeski pogreb, a koje se nalazi daleko od naseljenih područja. Na scenu tad stupaju pogrebnici.
No, ni uloga tih pogrebnika nije ista kao kod nas. Daleko od toga. Naime, oni nose tijelo pokojnika na mjesto nebeskog ukopa (primjerice, vrh planine, litica, čistina), a naposljetku ga tamo i komadaju. No, suprotno očekivanjima, to se ne smatra tužnim procesom. Prate ga smijeh i veselje – ta dobra, poletna atmosfera navodno olakšava duši pokojnika da se izbavi iz mraka.
No, čak ni to nije kraj pogreba. Naime, nakon što lešinari obave svoj posao, isti ti pogrebnici će smrviti preostale kosti na komadiće i pomiješati ih s tamošnjom tradicionalnom hranom po imenu tsampa, što bi bilo jelo spravljeno od prženog ječmenog brašna.
Ta mješavina zatim se daje pticama koje su ostale nakon što su lešinari otišli, primjerice vranama ili pak sokolima.
Iako se nama nebeski ukop može činiti brutalan, vjeruje se da pokojnik, ako ga lešinari pojedu, nije imao grijeha te da je prelazak njegove duše bio miran. Isto tako, lešinari se smatraju svetim pticama.
No, ako je išta od pokojnika ostalo (mimo spomenutih kostiju), ti se ostaci prikupljaju i spale kako bi se iskupili grijesi pokojne osobe, prenosi Putni kofer.
Nebeski ukop "privatna" je stvar. Njemu ne smiju prisustvovati čak ni članovi obitelji pokojnika ili pokojnice, a kamoli stranci. Vjeruje se da prisutnost ovih potonjih može negativno utjecati na dušu pokojnika. Dva su mjesta nebeskog ukopa na Tibetu vrlo poznata.
Jedno je samostan Drigung Til u okrugu Maizhokunggar, udaljen od Lhase kojih 150 kilometara. Drugi slavni lokalitet jest Larung Gar Buddhist Academy u okrugu Sertar. Nebeski ukop nije jedina vrsta pogreba koja se prakticira na Tibetu – tu su i kremacija, pokop u stupi, pa čak i pokop na drvetu…
