Pjesnik Aleksa Šantić rođen je na današnji dan u Mostaru. Na svijet je došao 27. svibnja 1868. u trgovačkoj obitelji. Otac mu je rano umro pa se o njemu brinuo stric. Imao je još sestru Radojku i dva brata, Jakova i Peru.
Gotovo cijeli život proveo je u rodnom gradu. Kroz neko vrijeme postaje jedan od glavnih utemeljitelja kulturnog pokreta u Mostaru i borbe protiv austrougarske okupacije.
Teško se moglo očekivati da će u trgovačkoj obitelji netko posebno mariti za njegov talent, a nakon što je završio trgovačku školu u Trstu (potom se školovao i u Ljubljani), vratio se u svoj rodni Mostar.
Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Vrhuncem njegova stvaralaštva smatra se period od 1904. do 1912. Uzor su mu bili književnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih najviše je poštovao njemačkog književnika Heinricha Heinea.
No, najveći utjecaj na njegovo stvaranje imala je narodna književnost (narodna lirska pjesma - sevdalinka, balada, romansa i narodna epska pjesma). Njegove pjesme pune su emocionalne boli, rodoljublja i ljubavne čežnje za nacionalno i socijalno ugroženim Hercegovcima.
Pišući o svojoj rodnoj grudi i domaćem ognjištu, stvorio je pjesme "Moja otadžbina", "Hljeb" i "Ostajte ovdje" u kojima pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju svoj dom i odlaze u svijet. Patnju i mučenje naglasio je i u pjesmi "Mi znamo sudbu".
U rodoljubnom pak pjesništvu služio se njegoševskom stiliziranom frazom u maniri devetnaestostoljetne sentencioznosti i patosa.
Napisao je i dvije uspjele jednočinke u stihu, Pod maglom (1907) i, prema motivima narodne balade, Hasanaginicu (1911).
S njemačkoga prevodio Heinricha Heinea i Friedricha Schillera. Pjesme je skupio u više izdanja zbirke Pjesme (1891., 1901., 1908., 1918) te u zbirci Na starim ognjištima (1913).
Umro je 2. veljače 1924. u Mostaru od tuberkuloze.
