Na današnji dan prije 215 godina, 30. lipnja 1810. rođen je hrvatski i slovenski pjesnik, kritičar i prevoditelj Stanko Vraz.
Pravim imenom Jakob Frass, ovaj veliki liričar rođen je u slovenskom Cerovecu, a studij prava i filozofije pohađao u Grazu, ali je većinu vremena provodio proučavajući književnost i strane jezike.
Ranu slovensku poeziju pisao je na zavičajnom dijalektu, zbog čega ju početkom 1830-ih nije uspio objaviti u časopisu Kranjska čbelica. Nakon prvoga posjeta Hrvatskoj 1833. oduševio se ilirskim pokretom. Iste je godine u Grazu upoznao Ljudevita Gaja; surađivao je u Danici od prvoga broja, potpisujući se isprva kao "Ilir iz Štajera".
Od 1837. pisao je isključivo na hrvatskom jeziku, a potkraj 1838. trajno se nastanio u Zagrebu te postao prvim hrvatskim profesionalnim književnikom. Pisao je i pod pseudonimom Jakob Rešetar s Cerovca te Nenad Bezimenović.
Mornar
Mornar kune iste sunčne luče,
Kad na moru brod svoj vidi stati;
A kad počme vjetar ga njihati,
Opoji se, zapjeva, zahuče.
A doskora, kad većma povuče
Brod mu more, i baca, i mlati,
Da krm škriplje kan oklop u rati,
Pod zviždanjem vihra zajauče.
Srce moje! Kolko na mornara
Ne naličiš! Pokoj kunuć vijekom
Išteš buru ćuti sred njedara.
Ma naposlijed, kad te već priuze,
Probijeno groznim sreće stekom,
Razmineš se-na uzdahe, suze.
Godine 1842. s Dragurinom Rakovcem i Ljudevitom Vukotinovićem pokrenuo je časopis Kolo, a 1846–48. bio je tajnik Matice ilirske.
Kao zagovornik romantičarskih ideja o značaju narodne poezije priredio je i objavio zbirku slovenskih narodnih pjesama Narodne pjesni ilirske: koje se pjevaju po Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske (1839).
U hrvatskoj književnosti javio se prijevodom slovenske balade Stana i Marko (Danica, 1835), a 1840. objavio je prvu od ukupno tri za života objavljene zbirke pjesama, ljubavni kanconijer Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu (I–II, III. i IV. objavljeni su posmrtno), posvećen Gajevoj nećakinji Lj. Cantily.
U Đulabijama se prepoznaju utjecaji njemačke romantičarske lirike i mnogobrojne klasične reminiscencije, no njihovim se najvažnijim uzorom smatra poezija Jána Kollára (Kći slave, 1824), od kojega je Vraz preuzeo središnji motiv povezivanja ljubavi prema ženi i domovini te ideju sveslavenstva, zagovornikom koje je ostao sve do smrti (24. svibnja 1851).
Lijepa Anka
Ala je lijepa naša Anka!
Istina li je? Ili san?
Tresu se bor i jela tanka,
Zaviđajuć joj struk tanan.
U lugu slatki zbor slavuljâ
Šuti uz njezin slađi glas;
Nad njome trepti roj metuljâ
Mnijuć da j' cvijetak njen obraz.
Dive se u vrtu krasne ruže,
Gledeć taj licâ, ustâ raj;
Vjetrići zračna krila pruže,
Da ju odvedu u svoj gaj.
Niz stijenu prska, u dol skače
Brže i brže vodopad:
Gdje, igrajuć se prst namače,
Da ga poljubi, nosi hlad.
Tako sve čezne da ju prati
I grli, ljubeć njezin slijed;
Samo ja moram ovdje stati,
Gdje me začara njen pogled.
Godine 1841. objavio je zbirku balada i romansi Glasi iz dubrave žeravinske, posvećenu ilirskoj 'posestrimi' Dragojli Štauduar, u kojoj je nastojao ujediniti tradicije europske narodne i umjetničke balade (J. W. Goethe, A. Mickiewicz, J. L. Uhland).
Posljednja zbirka poezije, Gusle i tambura (1845), sastoji se od četiriju ciklusa, elegično intoniranih Prvo lišće te Cvijeće i voće, zbirke prepjeva i parafraza europskih romantičara Iza mora te Povjestica, kao i satiričnoga dodatka Istina i šala, potpisanoga pseudonimom Jakob Rešetar s Cerovca.
Napisao je i zbirku od 47 soneta Sanak i istina, posvećenu Hildegardi Karvančićevoj, djelomice tiskanu u Danici (1845) i almanahu Iskra (1846). Spjevan po uzoru na Petrarcu i Mickiewicza, taj kanconijer uz Vrazove izvorne stihove sadrži i 13 prepjevanih soneta.
Ciklus od 7 gazela, kojim je Vraz taj izvorno orijentalni lirski oblik uveo u hrvatsku književnost, ubraja se među najvažnija ostvarenja hrvatske romantičarske lirike.
