U nastavku objavljujemo mail naše čitateljice u kojemu opisuje uvjete rada na Klinici za dječje bolesti, gdje se liječnici i medicinsko osoblje nadljudskim naporima skrbi za najmlađe.
Pored svih problema s kojima se u svom radu susreću djelatnici ove Klinike, svakodnevno rade čuda brinući se i liječeći našu djecu. U kakvih uvjetima rade pročitajte u teksta kojega objavljujemo bez uredničkih intervencija..
------
Na Bijelom brijegu pored velebnog izdanja i još velebnijeg uređenja „Sive bolnice“, u njegom podnožju se nalazi jedna mala Klinika-Klinika za dječje bolesti. Kad se spustite do njenih zidina, vidite rasulo, vidite prozore na kojima se roletne ne mogu spustiti, kroz koje vjetar vihori i hladi u ionako hladne zimske dane. Kroz koje sunce sja i prži u ionako prevruće ljetne dane. Zgrada bez fasade, zgrada bez funkcionalnih vanjskih otvora, nikad ne bi rekli,osim onih koji su bili i uvjerili se u to, da je to bolnica gdje najmlađi se liječe. Da je to bolnica za djecu-našu najveći radost.
Kad unutra uđete, idete hodnikom po linoleumu koji se odlijepio i izgubio davno svoju funkciju. U prizemlju su najteži bolesnici, njihove mame su smještene u sobičcima nalik na zatvorske ćelije-bar iz filmova koliko mi je poznato. Mališani, eh tuge i jada, smješteni su u prostoriju na Intenzivnoj njezi koja je otprilike veličine 2x2 m. Na tom prostoru su smješteni 4 inkubatora, u sobici pored, još dva inkubatora. Zvuči vam puno umjetnog staništa za novorođenče?
E pa dragi moji, premalo je to. Nedavno smo posuđivali inkubatore i tople stolove od drugog srodnog Odjela-ginekologije. Svaki inkubator treba minimalno šest pumpica za lijekove (jer najugroženiji upravo toliko minimalno lijekova dobivaju), što bi značilo šest inkubatora pomnožimo za šest pumpica to je 36 pumpi koliko nam je potrebno.
Znate koliko ih mi imamo? Samo desetak! Snalazimo se kako znamo i umijemo, djeci na prekide se lijekovi daju.
Ali dobro, nitko za to ne mari, djeca su očito zadnja rupa na sviralo. Pored te Intenzivne njege smještena je još jedna prostorija u kojoj se nalazi samo jedan jedini krevet za djecu stariju od 40 dana, e ta prostorija je Intenzivna njega za „veliku djecu“. Hm, imali smo situaciju gdje nam je došlo troje djece koja su bila životno ugrožena, a nismo ih imali gdje smjestit. O lijekovima u Intenzivnoj (koja bi ih trebala imat na pretek) nema smisla ni govoriti, ali evo tek da vas upoznam. Postoje 4 antibiotika koja imamo, koja vrtimo u krug. Lijekova bitnih za održavanje života skoro pa i nemamo, važemo kojem ćemo djetetu koji dat, preuzimamo odgovornost na sebe da odlučujemo o nečiju većoj potrebi. U posjet djeci dolaze žohari i ostale bubice. Sramotno!
Na prvome katu svako treća soba ima rashladni uređaj, nagurani kreveti stoje jedan do drugoga, nitko nema svoje intime i privatnosti. Također postoji i sobičak, ali doslovno sobičak koji se zove poluintenzivna ili šok soba. Haha, smijem se sama sebi, jer kad uđem tu, neugodno mi bude ispred roditelja gdje im dijete trebam smjestit. Ovaj drugi izraz šok soba je bolji jer i roditelje definitivno šokira stanje te sobice.
Ništa bolje nije ni na trećem katu. Isti je raspored. Ne postoji adekvatna prostorija za edukaciju dijabetičara, kojih je nažalost sve više. Ne postoji prostorija za razgovor s roditeljima o stanju njihova najvećeg blaga, to se obavlja na hodniku ili pak u sobi ispred drugih roditelja. Ne postoji kuhinjica gdje će djeca jesti svoje obroke, to rade na hodniku, na improviziranom stolu. Ne postoji adekvatni toalet. E da, nemojte misliti da su zato uredi doktora veeeeliki, jer nisu. U jednom skučenom prostoru borave i po dva liječnika. Specijalizanti se presvlače u sobi dežurnog liječnika i u prolazu na balkon.
Ali dosta kukanja, radimo u nemogućim prostornim uvjetima s minimalnom količinom lijekova, ali zato radimo čuda o kojima nitko ne piše niti priča. Preživljavaju nam djeca rođena sa 900g, vraćamo iz smrti one od kojih svi dignu ruke, o svome trošku se dodatno educiramo (na drugim klinikama, bolnica to plaća), ugrađujemo inzulinske pumpe, na vrijeme otkrivamo zloćudne bolesti, posuđujemo opremu iz drugih odjela, imamo svoj EEG aparata, jeee, ne trebaju nam djeca više odlazit u „veliku sivu“ bolnicu.... ma radimo sve, a nemamo ništa.
Evo ništa ne tražim od vas, samo vas upoznajem s jednim od Odjela. Ako mi ne vjerujete, dođite sami i uvjerite se.
Lijep pozdrav,
Anonimus
