Do premijere filma „Parada“ Srđana Dragojevića ostalo je još nekoliko dana, a zapaljiva tema kojom se film bavi već izaziva reakcije.
Glumac Nikola Kojo, tumač glavne uloge, za srbijanski Blic tvrdi da ga primitivni komentari dati na slijepo niti brinu niti iznenađuju. Zna gdje živi, a ovim filmom ekipa je željela da barem malo i barem nešto promijeni.
Za 7 dana trailer filma „Parada“ vidjelo je 50.000 ljudi. Većina komentara je iz arsenala „neće nama pederi vršljati po Srbiji“. Brine li vas to?
Ne brine me. Ja to sve očekujem od zemlje u kojoj živimo i od primitivnog naroda koji jesmo. Pazite, to su komentari ljudi koji ne znaju o čemu se radi u filmu i koji su svoje zaključke doneli na osnovu trailera i novinskih naslova tipa: „Dragojević pravi film o pederima, Koja igra pedera“ i slično. Pored žutila koje šire printani mediji, prostakluka koji kulja iz televizora, načina komunikacije koji dolazi iz skupštine i arogancije koju propagiraju crkve, eto ti pune ulice agresivnih besposlenih i besciljnih mladih ljudi, nabijenih testosteronom.
Da li ste u filmu težili nedvosmislenoj poruci da je različitost OK, i da se tu ništa ne smije dirati, ni palicom ni zabranom?
Naravno. To je osnovna ideja filma. Ali šta može mali jadni film protiv PR agencija koje imaju direktan link sa Bogom i koje daju sebi za pravo da umjesto njega obilježavaju krstićem, poput šumara, koja voćka je za siječu jer ploda ne rađa, a koja nije. Šta može mali film protiv „velikog“ srpskog političara, kome više nije cilj ni da krade. Došli su neki koji imaju i manje apetite i manje ciljeve. Zadovolje se da imaju vozača, „audi“, sekretaricu, da su pozvani svuda, da se ne predstavljaju kad se rukuju s vama, da im se seljaci uvlače u dupe, da govore svašta a ne kažu ništa i da što manje talasaju. Jer, ako slučajno nešto pogriješe i ne dodvore se dobro srpskom primitivcu, nema ni „audija“ ni sekretarice ni novog mandata.
Jeste li imali dilemu da prihvatite ulogu poslije one histerije i batina prošle godine?
Ne. Taj film je u pripremi skoro tri godine. Nisam imao dilemu ni trenutka, jer taj film upravo ima misiju da zaustavi bilo kakve histerije i batine i da dokaže da smo svi isti pod kapom nebeskom. Ja volim da igram u dijelima koja mogu da promijene svijest ljudi nabolje. Ovaj film jeste takav.
Kroz kakav preobražaj prolazi vaš lik, od tvrdog momka s ratišta do...?
Do čovjeka koji shvata da smo svi sa svojim različitostima ipak jednaki pred Bogom i da se ljudi ipak dijele na ljude i neljude a ne na navijačke grupe, homoseksualce i strejtaše, ljevake i dešnjake, bate i seke...
U filmu je vaš sin jedan od ćelavaca koji mrze, a da ne znaju zašto to rade? Odakle u generaciji (sedamnaestogodišnjaka) toliko iracionalne mržnje?
Ne znam, mislim da sam dao odgovor na to pitanje, ali se i dalje istinski čudim svemu tome. Kako neko ko se rodio poslije završenih svih ratova može da mrzi, na primjer, Hrvate? Nije ni bio u Hrvatskoj, ni ljetovao na Jadranu, ni išao na utakmice protiv Dinama i Hajduka. Ali nije samo ni u međunacionalnoj mržnji stvar. Čitam o maltretiranju i vezivanju pertli oko vrata osmogodišnjim djevojčicama u školi. Pa gdje je tu to srpsko viteštvo o kojem nam seru decenijama? Gde su tvorci i korisnici „nebeskog naroda“ da stanu pred te mlade ljude i kažu da su sve to neviteške akcije nedostojne nebeskog naroda? Nema ih. Nema ih u skupštini, nema ih u zaboravljenom obrazovnom programu, nema ih u crkvi, a nažalost, nema ih ni u kući. Bojim se da je i moja generacija roditelja podbacila. Da li je podbacila jer je svoje najljepše godine provela pijući benzin, ponižavajući se po redovima u ambasadama, ratujući s komšijama i cijelim svijetom, ne znam. Znam samo da je vrijeme da se tome stane na put. Svako u svojoj kući, sa svojim djetetom. Tačno je da smo kao ovce koje stanu u red za klanje naučeni da gubimo teritorije, ljude, komšije, dostojanstvo... Mehanizam gubljenja i letargija. Nedostatak želje da se bilo šta promijeni. Mislim da je kucnuo zadnji trenutak da se trgnemo i spasimo glave svoje dece i njihove dece i svih generacija koje dolaze. Bilo da je u pitanju spas od palice koja otvara glavu, ili spas od ovih (ranije pobrojanih) koji bi da nam isperu glavu.
Utisak je da ste u nekoj fazi apstinencije od glume? U pozorištu vas dugo nema, a i na filmu ste sve rijeđe.
Nije vam dobar utisak. Ima me tačno onoliko koliko treba da ne dosadim (nadam se).
U kakvom filmu biste igrali i bez honorara?
Ni u kakvom. To je kao da tražite da ne platite hranu u supermarketu. Mogu da vam cijepam drva, pomognem u selidbi klavira, miješam malter na miješalici (ako baš nemate za radnika, a dobri smo prijatelji), ali ono od čega živim i za šta sam se školovao ne radim za džabe.
