Svoj prvi susret sa pokojnim Nelsonom Mandelom sam imao davne 1994. u Italiji, kad sam skupa sa svojim vršnjacima i sugrađanima usred rata uživao gostoprimstvo i nesebičnost jedne od mnogih talijanskih obitelji koje su pružile ruku pomoći.
Susret naravno nije bio uživo nego putem RAI Una koji je prenosio inauguracijski govor novoizabranog predsjednika Južnoafričke Republike, zemlje koja mi je do tada bila poznata zlatu, dijamantima i veličanstvenoj Table Mountain. Samog govora se ne sjećam, ali se živo sjećam živih boja južnoafričke zastave, radosti i osmijeha na licima ljudi različite boje kože.
Iduće godine, 1995. sam opet bio na istom mjestu, u otprilike isto vrijeme, iz istih razloga, ovaj put uz RAIDue jer je prenosio Svjetsko prvenstvo u rugbyju u Južnoafričkoj Republici. Kasnije sam shvatio da smo gledali RAIDue jer je RAIUno stalno javljao vijesti sa naših prostora, tragediju Žepe i Srebrenice, Oluju i sve što je išlo uz to.
Ipak, rugby je bio dovoljno zanimljiv da prikuje uz ekrane te je na kraju ponudio finale na Ellis Park stadionu u Johanessburgu gdje su se sastali Novi Zeland i JAR. Novi Zeland, poznati All Blacksi sa legendarnim Jonahom Lomuom u momčadi, JAR bez nekih poznatih zvijezda iz više razloga. Broj jedan, radi sankcija prouzrokovanih apartheidom, broj dva, većina igrača su bili amateri. Rekli bismo, susret Davida i Golijata, samo što je ovaj završio poput onoga biblijskog, pobjedom JAR-a nakon produžetaka.
Prilikom dodjele trofeja Webb Eliss sam po drugi put imao susret sa Nelsonom Mandelom, koji je kročio terenom u zeleno-zlatnom dresu Springboksa kako od milja zovu ragbijaše JAR-a, do tada jednim od simbola apartheida, nešto nezamislivo samo godinu dana ranije. Znao sam da je Mandela proveo dobar dio života u zatvoru kao politički zatvorenik tog istog apartheida pa mi nije bilo jasno zašto nosi obilježja svojih tamničara.
Bila je 2007. godina kada je Francuska organizirala Svjetsko prvenstvo u rugbyju, prvo u kojem je taj sport poprimio globalne razmjere i široko praćenje. U finalu su bile Engleska i JAR i tada sam prvi put zapravo shvatio zašto je Nelsona Mandela odnosno Madiba kako glasi njegovo plemensko ime i kako ga velika većina zove toga dana 1995. godine nosio zeleno-zlatni dres.
Kod svakog intoniranja himne igrači, crni i bijeli, zajedno zagrljeni, pjevaju Nkosi Sikelel' iAfrica, himnu koja je posebna po tome što se pjeva na pet potpuno različitih jezika, najbrojnijih pet od ukupno jedanaest koji se govore u JAR. Redom su to: xhosa, zulu, sesotho, afrikaans i engleski jezik.
Iako je i danas većina igrača afrikanerskog porijekla, svi zdušno pjevaju himnu koja nema nikakve veze sa njihovim odgojem, kulturom i poviješću koja ih tretira kao jedine autohtone bijelce na afričkom kontinentu. Njihova igra, rugby, koja je bila simbol ugnjetavanja postala je simbol zajedništva nacije koja je postala nacijom zalaganjem Madibe i ljudi oko njega kroz proces praštanja i pomirenja na svim razinama.
Proces, koji i danas traje, proces koji će još dugo trajati nije lagan i prati ga puno posrtanja, puno prepreka koje se ne prelaze same, puno obećanja koja se najčešće ne ispune, puno prevrtljivosti tako svojstvene ljudima, ali i ono malo zrno nade kojoj se svi volimo vraćati u teškoćama.
Madiba, iako izniman, bio je ipak samo čovjek, sa svim svojim manama, greškama, koje bi se dalo nabrajati, ali njegova ostavšina će ih nadići i bit će upamćen kao veliki čovjek prije svega, a onda i kao jedan od posljednjih pravih državnika, vrste koja je pred izumiranjem.
Oprostio bih se od njega pjesmom Nepobjediv Williama Ernesta Henleya, viktorijanskog pjesnika iz XIX. stoljeća koja je prema Madibinim riječima za njega bila svijetlo u zatvorskoj tamnici:
Nepobjediv
Iz noći koja me pokriva,
Crne kao jama od pola do pola,
Zahvaljujem na svemu što bogovi pripreme
Mojoj nepokolebljivoj duši.
U teškim okolnostima
Nisam jadikovao ni glasno plakao.
Pod naletom bijesa i nevolje
Moja glava je krvava, ali nepokorena.
Izvan ovog mjesta bijesa i suza
Obris je užasa sjena,
Ipak prijetnja godina
Me nije niti će me uplašiti.
Nije bitno koliko su uska vrata,
Niti koliko je težak spis,
Ja sam gospodar moje kobi,
Ja sam zapovjednik svoje duše.
Rus in vrede, Madiba.
