Dok je rat razarao Bosnu i Hercegovinu, preko zagrebačke zračne luke i hrvatskog teritorija odvijala se jedna od najosjetljivijih operacija dopremanja oružja tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

Oružje je dolazilo iz Irana, prolazilo kroz Hrvatsku i završavalo u rukama Armije Republike Bosne i Hercegovine, dok su američki diplomati, hrvatske vlasti i iranski dužnosnici sudjelovali u složenoj diplomatskoj igri o kojoj je američki Kongres godinama poslije proveo opsežnu istragu.

Izvor za ovu priču nije anonimno svjedočanstvo niti naknadna politička interpretacija, nego službeni dokument Zastupničkog doma američkog Kongresa, izrađen 10. listopada 1996. i tiskan 1997. godine.

Riječ je o izvješću pod nazivom Final Report of the Select Subcommittee to Investigate the United States Role in Iranian Arms Transfers to Croatia and Bosnia, poznatijem kao The Iranian Green Light, odnosno ''Iransko zeleno svjetlo''.

Na više od 700 stranica nalaze se iskazi diplomata, obavještajni podaci, dokumenti američkog State Departmenta i zaključci kongresnih istražitelja o isporukama oružja koje su, unatoč embargu Ujedinjenih naroda, stizale iz Irana preko Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu.

Jedan od najzanimljivijih dijelova izvješća odnosi se na ulogu Hrvatske, koja prema nalazima većinskog dijela istražnog pododbora nije bila samo tranzitna zemlja nego je za omogućavanje prolaska oružja dobivala značajan dio samih pošiljki.

Prvi iranski zrakoplovi u Zagrebu već 1992. godine

Iako se najveći dio kasnijih političkih rasprava usredotočio na 1994. godinu i politiku administracije američkog predsjednika Billa Clintona, američka dokumentacija pokazuje da je dopremanje iranskog oružja započelo znatno ranije.

Prema kongresnom izvješću, Iran je još 1991. počeo pružati tajnu vojnu pomoć na prostoru bivše Jugoslavije, dok su nakon proglašenja neovisnosti Bosne i Hercegovine 1992. pošiljke iz Irana i drugih islamskih država počele pristizati prema bosanskohercegovačkom ratištu.

Do rujna 1992. godine iranski transportni zrakoplovi već su slijetali u Hrvatsku. Kongresni dokument navodi da je Hrvatska zauzvrat dobivala do 30 posto oružja iz svake pošiljke kojoj je omogućavala korištenje svojih zračnih luka.

Posebno je zanimljiv događaj od 6. rujna 1992. godine, kada su, prema tadašnjim izvještajima zapadnih i hrvatskih medija koje prenosi kongresna istraga, predstavnici Ujedinjenih naroda otkrili oružje u iranskom Boeingu 747 koji je sletio u Zagreb.

Time je jedna od tajnih ruta prvi put dospjela u širu javnost, a otkriće je potaknulo diplomatsku reakciju Sjedinjenih Američkih Država i istragu nadležnog odbora Ujedinjenih naroda.

Ipak, isporuke oružja nisu bile ograničene samo na zračni promet. Iran je pokušavao koristiti i pomorske pravce, što potvrđuje slučaj teretnog broda Eco Sherief, koji je početkom 1993. godine prevozio oružje i streljivo prema Hrvatskoj.

Brod je zaustavljen u sklopu provedbe međunarodnog embarga, a nakon preusmjeravanja i iskrcaja tereta u Turskoj pronađeno je i oružje iranskog podrijetla.

Rat HVO-a i Armije BiH zatvorio je put oružju

Dopremanje oružja preko Hrvatske bilo je neposredno povezano s političkim i vojnim odnosima unutar Bosne i Hercegovine.

Kada se tijekom 1993. godine rasplamsao hrvatsko-bošnjački sukob, Hrvatska je, prema američkom izvješću, zatvorila glavni pravac kojim je iransko oružje preko Zagreba stizalo u BiH.

Određene količine oružja nastavile su pristizati drugim putovima, ali se dotadašnji opseg isporuka znatno smanjio. Američki istražitelji navode kako je Iran u tom razdoblju veću pozornost usmjerio prema vojnoj obuci pripadnika Armije BiH.

Situacija se promijenila nakon Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. godine, kojim je zaustavljen hrvatsko-bošnjački sukob i uspostavljen politički okvir Federacije Bosne i Hercegovine.

Obnavljanje suradnje otvorilo je i pitanje ponovnog prolaska oružja kroz hrvatski teritorij.

Upravo tada započinje najpoznatiji i politički najosjetljiviji dio cijele priče.

Ilustracija: Bljesak.info / AI / Od prešutnog dogovora do otvorenog rata: Kako su se američki i iranski interesi susreli u BiH

Ilustracija: Bljesak.info / AI / Od prešutnog dogovora do otvorenog rata: Kako su se američki i iranski interesi susreli u BiH

Clintonovo ''zeleno svjetlo'' 

U travnju 1994. hrvatsko vodstvo zatražilo je stav Washingtona o mogućnosti tranzita oružja iz trećih zemalja, uključujući Iran, prema Bosni i Hercegovini.

Problem je bio u tome što je na snazi bio embargo Ujedinjenih naroda na isporuke oružja prostoru bivše Jugoslavije, a Sjedinjene Američke Države službeno su podupirale međunarodni režim sankcija.

Istodobno je američka administracija smatrala da embargo znatno nepovoljnije djeluje na vojno slabije opremljenu Armiju BiH nego na vojsku bosanskih Srba, koja je raspolagala velikim količinama naoružanja naslijeđenog od Jugoslavenske narodne armije.

Američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i posebni izaslanik Charles Redman dobili su upute da na hrvatski upit ne daju izričitu suglasnost, ali ni zabranu.

Galbraith je hrvatskim dužnosnicima prenio formulaciju ''no instructions'', odnosno da nema uputa.

Naizgled neodređen diplomatski odgovor imao je vrlo konkretno značenje.

Hrvatska strana razumjela ga je kao poruku da se Washington neće protiviti prolasku oružja preko hrvatskog teritorija.

Galbraith je u svjedočenju pred američkim Kongresom 30. svibnja 1996. potvrdio da su hrvatski dužnosnici upravo tako protumačili američki odgovor. Branio je tu odluku, smatrajući da je dopremanje oružja omogućilo opstanak bosanskohercegovačkih snaga, postupno promijenilo vojnu ravnotežu i pridonijelo stvaranju uvjeta za Daytonski sporazum.

Međutim, američka odluka otvorila je ozbiljna pitanja o odnosu prema međunarodnom embargu, ulozi Irana u Europi i tome koliko je Kongres bio upoznat s postupcima vlastite administracije.

Hrvatska je dobivala najmanje 30, a nekada i 50 posto oružja

Među najzanimljivijim navodima kongresnog izvješća nalazi se podatak o naknadi koju je Hrvatska dobivala za omogućavanje prolaska iranskih pošiljki.

Istražitelji većinskog dijela pododbora navode da je Hrvatska zadržavala najmanje 30 posto, a u pojedinim slučajevima i 50 posto oružja koje je prolazilo njezinim teritorijem.

To znači da se, prema takvom prikazu događaja, nije radilo samo o političkoj pomoći Bosni i Hercegovini nego i o aranžmanu u kojem je Hrvatska mogla povećavati vlastite zalihe naoružanja.

Američki izvještaj spominje i mogućnost dodatnih plaćanja u novcu ili oružju pojedinim regionalnim zapovjednicima i dužnosnicima koji su mogli utjecati na transport.

Posebna pozornost posvećena je tadašnjem hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku, kojeg autori većinskog izvješća povezuju s vojnim sustavom preko kojega su se ostvarivali ti dogovori.

Važno je naglasiti da takvi navodi predstavljaju nalaze i ocjene američkih istražitelja, a ne sudski utvrđenu individualnu odgovornost pojedinih hrvatskih dužnosnika.

Također, postotci navedeni u izvješću odnose se na udjele u pošiljkama oružja. Oni sami po sebi ne dokazuju ukupnu količinu oružja koju je Hrvatska zadržala tijekom rata.

Američki diplomat upozorio: Hrvatska bi mogla uzeti polovicu oružja

Najzanimljiviji dokaz o hrvatskom udjelu u iranskim isporukama ne nalazi se samo u zaključcima kongresnih istražitelja nego i u bilješkama koje su nastale u vrijeme samog dogovaranja tranzita, u travnju 1994. godine.

U središtu priče nalaze se američki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraith i Alexander Vershbow, visoki dužnosnik američkog State Departmenta.

Prema bilješkama njihova telefonskog razgovora od 27. travnja 1994., Galbraith je Washingtonu prenio informacije o planiranom putovanju hrvatskog premijera u Teheran, gdje se trebalo razgovarati upravo o isporukama oružja.

U razgovoru je spomenut i način transporta. Oružje je trebalo dolaziti velikim transportnim zrakoplovima Boeing 747, a Hrvatska je, prema informacijama koje je Galbraith prenio Vershbowu, namjeravala zadržati vjerojatno polovicu.

Taj podatak posebno je važan zato što nije riječ o naknadnoj političkoj procjeni, nego o diplomatskoj bilješci iz vremena priprema za obnovu isporuka.

No treba razlikovati namjeravani udio od stvarno preuzetog oružja. Vershbowove bilješke potvrđuju da je mogućnost zadržavanja 50 posto bila poznata američkim diplomatima, ali same po sebi ne dokazuju koliko je oružja Hrvatska na kraju dobila.

Kongresno izvješće u svojoj kronologiji zasebno navodi da su Iran, Hrvatska i Bosna i Hercegovina tijekom travnja 1994. usuglasili obnovu tranzita uz hrvatski udio od 30 posto.

Riječ je, dakle, o dvama međusobno povezanim, ali ne potpuno istovjetnim podacima: jednom koji govori o mogućem udjelu tijekom pregovora i drugom koji američki istražitelji navode kao dio obnovljenog aranžmana.

Boeing sa 4.000 komada oružja i milijun metaka

Dodatnu težinu američkoj dokumentaciji daje činjenica da je jedan konkretan pokušaj dopremanja oružja otkriven gotovo dvije godine prije Galbraithovih razgovora.

U rujnu 1992. godine iranski Boeing 747 sletio je u Zagreb. Prema podacima koje prenosi kongresno izvješće, u zrakoplovu se nalazilo više od 4.000 komada oružja, više od milijun metaka i četrdesetak Iranaca.

Teret je bio namijenjen bosanskohercegovačkim muslimanskim snagama, ali je hrvatska strana oružje zaplijenila nakon otkrivanja pošiljke i američkog pritiska.

Ovaj slučaj pokazuje da je Zagreb bio važna točka iranskog pokušaja naoružavanja Bosne i Hercegovine već 1992. godine. Međutim, budući da je pošiljka zaplijenjena, ne može se koristiti kao dokaz da je Hrvatska od nje zadržala ugovoreni postotak.

Upravo je zato važan kontinuitet američkih izvora: otkrivena pošiljka iz 1992. potvrđuje postojanje tranzitne rute, diplomatske bilješke iz travnja 1994. upućuju na pregovore o hrvatskom udjelu, a kongresna kronologija opisuje obnovu isporuka nakon Washingtonskog sporazuma.

Izvješće donosi i ocjenu da su tijekom kasnijih isporuka pojedini hrvatski i lokalni vojni dužnosnici mogli tražiti dodatnu naknadu u novcu ili oružju za omogućavanje prolaska tereta. Ipak, ta tvrdnja zahtijeva zasebnu provjeru jer nije isto što i dokaz da je određeni pojedinac doista primio konkretnu pošiljku ili novac.

Američka istraga otvorila je pitanje iranskog utjecaja

Za američke istražitelje problem nije bio samo u kršenju embarga ili trgovini oružjem.

Posebnu zabrinutost izazivalo je širenje iranske vojne, obavještajne i političke prisutnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Većinsko izvješće ocjenjivalo je da je politika ‘zelenog svjetla’ omogućila Iranu znatno veći utjecaj u regiji, uključujući prisutnost pripadnika Iranske revolucionarne garde i djelovanje obavještajnih mreža.

Američki dokument navodi da se broj iranskih predstavnika u Zagrebu povećavao tijekom 1994. godine, osobito nakon ponovnog otvaranja tranzitnih pravaca.

Prema autorima većinskog izvješća, povezivanje vojnih isporuka s diplomatskom i obavještajnom aktivnošću otvorilo je Iranu mogućnost dugoročnijeg političkog djelovanja na Balkanu.

Ipak, unutar samog američkog Kongresa nije postojao jedinstven zaključak o posljedicama te politike.

Amerikanci nisu bili suglasni: pomoć BiH ili opasno otvaranje vrata Iranu?

Ovo je jedan od najvažnijih detalja koji se često gubi u kasnijim interpretacijama izvješća.

Isti kongresni dokument sadrži i izdvojena stajališta demokratskih članova pododbora, koji su se u bitnim pitanjima razlikovali od zaključaka republikanske većine.

Dok je republikanska većina oštro kritizirala Clintonovu administraciju, tvrdeći da je omogućila opasno širenje iranskog utjecaja, demokratska manjina naglašavala je vojne i humanitarne okolnosti u kojima se Bosna i Hercegovina tada nalazila.

Prema njihovu tumačenju, Washington nije organizirao iranske isporuke niti ih izravno poticao, nego je odlučio ne sprječavati aktivnosti trećih država.

Demokratski članovi smatrali su da je politika ''no instructions'' pomogla vojno slabijoj strani da preživi, izbjegla otvoreni sukob s europskim saveznicima zbog embarga i pridonijela okolnostima koje su dovele do završetka rata.

Odbacivali su i tvrdnju da je američka administracija provela nezakonitu tajnu operaciju, premda su priznavali da je Kongres mogao biti bolje informiran o diplomatskim kontaktima s hrvatskim vlastima.

Zbog toga bi bilo pogrešno cijelo izvješće predstavljati kao jedinstven američki zaključak da je Washington vodio tajnu operaciju naoružavanja preko Irana. Dokument potvrđuje postojanje politike neprigovaranja tranzitu, ali njegovi autori nisu bili suglasni o njezinoj pravnoj i političkoj prirodi.

Što nam dokument otkriva više od tri desetljeća poslije?

Priča o iranskom oružju preko Hrvatske pokazuje koliko je međunarodna politika tijekom rata u Bosni i Hercegovini bila složenija od javno iznesenih diplomatskih stajališta.

Embargo je formalno vrijedio za sve, ali je u stvarnosti stvarao različite posljedice za sukobljene strane. Iran je želio povećati svoju ulogu u regiji i pomoći bosanskohercegovačkim muslimanima, Hrvatska je kontrolirala ključne tranzitne pravce, a američka administracija pokušavala je omogućiti promjenu vojne ravnoteže bez izravnog kršenja vlastitih obveza.

U takvim okolnostima Zagreb nije bio samo usputna postaja za zrakoplove s oružjem, nego mjesto na kojem su se susretali interesi triju država čiji su ciljevi bili različiti, ali su se tijekom određenih razdoblja preklapali.

Posebno je zanimljivo što se izvorni kongresni dokument nije zaustavio samo na događajima iz 1994. godine. U njegovoj kronologiji spominju se iranske isporuke već 1992., pokušaji transporta morem 1993., prekid glavnog pravca tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba i ponovno otvaranje ruta nakon Washingtonskog sporazuma.

Američka istraga time je ostavila vrijedan dokumentarni trag o jednoj od najmanje javno razjašnjenih dimenzija ratne logistike u Bosni i Hercegovini.

Više od tri desetljeća poslije, najvažnije pitanje možda nije samo tko je oružje slao, tko ga je propuštao i tko ga je primao, nego i koliko su tadašnje odluke bile vođene potrebom za vojnom pomoći, koliko političkim interesima, a koliko nastojanjem svake uključene strane da iz ratnih okolnosti izvuče vlastitu korist.

Američki kongresni dokument ne daje konačan odgovor na sva ta pitanja. Ali otkriva dovoljno da se priča o iranskom oružju, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini više ne može svesti na jednostavnu tvrdnju da je riječ bila o isključivo humanitarnoj pomoći ili, s druge strane, samo o tajnoj političkoj trgovini.