Evlija Čelebi opisao krvavi osmanski napad kod Šibenika: Desetljećima se mislilo da je riječ o Rogoznici

U ljeto 1660. godine osmanska vojska prodrla je duboko na mletački teritorij u okolici Šibenika i izvela jednu od zanimljivijih vojnih akcija Kandijskog rata. Napadnuta je mala obalna utvrda, presječen je izlaz iz zaljeva, zarobljeni su branitelji, a gotovo cijela skupina brodova koja se ondje zatekla završila je opljačkana i spaljena.

O događaju je neobično detaljno pisao osmanski putopisac Evlija Čelebi, koji je tada boravio uz vojsku bosanskog beglerbega Melek Ahmed-paše. Njegov opis stoljećima je ostavljao otvoreno pitanje gdje se zapravo nalazila utvrda koju naziva Ribnicom. U prijevodima i ranijim tumačenjima pokušavalo ju se povezati i s Rogoznicom, ali istraživanje povjesničara Šime Vrkića objavljeno 2019. godine donijelo je uvjerljivo drukčije rješenje.

Ilustracija: Bljesak.info / Vjerojatni izgled osmanskog vojnika iz toga razdoblja

Vrkić je uspoređivanjem Čelebijina opisa s konfiguracijom terena zaključio da se Ribnica može identificirati s Kaštelom Andreis, čiji se ostatci nalaze u današnjem Jadrtovcu u Morinjskom zaljevu kod Šibenika. Upravo je ta identifikacija omogućila da se osmanski napad iz 1660. godine rekonstruira mnogo detaljnije nego što je to prije bilo moguće. 

Rat koji je opustošio dalmatinsko zaleđe

Napad se dogodio tijekom Kandijskog rata, dugog sukoba Osmanskog Carstva i Mletačke Republike koji je trajao od 1645. do 1669. godine. Iako je glavno ratište bila Kreta, rat je teško pogodio i Dalmaciju. Granica između osmanskih i mletačkih posjeda pretvorila se u područje gotovo neprekidnih prepada, pljački, paljenja sela i manjih utvrda, odvođenja stanovništva i protunapada uskoka i morlačkih četa.

Šibenik je bio jedno od najvažnijih mletačkih uporišta na tom dijelu Jadrana. Nakon teških borbi tijekom ranijih godina rata njegova je obrana znatno ojačana, osobito izgradnjom suvremenijih fortifikacija. Zbog toga osmanski prodori 1660. nisu imali obilježje velike opsade Šibenika, nego pokretne vojne operacije usmjerene protiv prostora oko grada.

Pohod je vodio bosanski beglerbeg Melek Ahmed-paša. Osmanska vojska bila je brojčano nadmoćna u odnosu na posade manjih mletačkih utvrda i lokalne naoružane skupine, ali nije raspolagala organizacijom i teškim opsadnim sredstvima kakva bi bila potrebna za ozbiljan napad na sam Šibenik.

Ribnica je bila sasvim drugačiji cilj.

Mala utvrda uz more, stanovništvo razasuto po vinogradima i brodovi u relativno zatvorenom zaljevu pružali su priliku za brz udar.

Ilustracija: Bljesak.info / Vjerojatni izgled mletačkog vojnika iz toga doba

Napad tijekom berbe

Prema rekonstrukciji Šime Vrkića, Osmanlije su na područje Morinjskog zaljeva stigle tijekom berbe grožđa. Taj je trenutak bio posebno nepovoljan za stanovništvo jer se velik broj ljudi nalazio izvan sigurnosti utvrde.

Iznenadni napad izazvao je bijeg prema nekoliko različitih pravaca. Jedni su pokušali ući u utvrdu, drugi su pobjegli u vinograde, dok su se oni koji su imali pristup plovilima pokušali spasiti morem.

Upravo ovdje Čelebijin opis postaje vojno vrlo zanimljiv.

Morinjski zaljev s otvorenim morem povezuje relativno uzak prolaz. Osmanlije su, prema njegovu kazivanju, rasporedile dva naoružana odreda na suprotnim stranama toga prolaza. Njihov zadatak bio je jednostavan: vatrom iz pušaka onemogućiti plovilima izlazak iz zaljeva.

Taj manevar teško je objasniti ako se ne poznaje stvarna geografija terena. Kod Morinjskog zaljeva, međutim, takav raspored ima potpuni vojni smisao. Brodovi su se našli u prostoru iz kojeg se prema otvorenom moru moglo izaći samo prolaskom između položaja napadača. Vrkić upravo taj detalj smatra jednim od važnih elemenata za identifikaciju Ribnice s Kaštelom Andreis. 

Većina brodova odustala je od pokušaja proboja. Dio se usidrio oko otočića u kanalu, a nekoliko ih je prišlo neposredno uz utvrdu, uz njezin sjeverni zid.

Time su branitelji praktično ostali odsječeni.

Brodovi su postali opsadne sprave

Napadači su nakon toga krenuli na samu utvrdu. Evlija Čelebi opisuje kako dio osmanskih vojnika dolazi do brodova i koristi njihovu opremu za pripremu napada na zidine.

Nisu imali klasične opsadne ljestve pa su ih improvizirali od jarbola, vesala i konopa. U napadu su korištene i velike bačve iz okolnih vinograda koje su privlačene uz bedeme kako bi se olakšao uspon.

Takvi detalji Čelebijin zapis čine osobito vrijednim. Njegov „Putopis“ nije vojni dnevnik u modernom smislu i njegove brojke uvijek treba promatrati s određenom rezervom, ali u opisima terena, putova, utvrda i pojedinih događaja često je iznenađujuće precizan.

U ovom slučaju opisuje kratku, nasilnu opsadnu akciju u kojoj brojčano jača vojska nije gubila vrijeme na dugotrajno bombardiranje. Cilj je bio što prije prijeći bedem i slomiti obranu prije nego što iz Šibenika stigne pomoć.

Borba za utvrdu, prema Čelebiju, trajala je približno jedan sat.

Ilustracija: Bljesak.info / Vjerojatni izgled jednoga tipičnog dalmatinskog kaštela

Cvitko Šarić predvodio obranu

Zapovjednika branitelja Evlija naziva Šarićem. Vrkić ga identificira s Cvitkom Šarićem, poznatim harambašom, serdarom i zapovjednikom šibenskih Morlaka u vrijeme Kandijskog rata. 

To je važna poveznica između Čelebijina pripovijedanja i drugih povijesnih izvora.

Cvitko Šarić pripadao je svijetu dalmatinskog pograničja u kojem granica između mletačkog i osmanskog prostora nije značila samo razdvajanje dviju država. Na obje strane služili su ljudi rođeni na istom širem prostoru, često istoga ili srodnog jezika, a pojedinci su tijekom života znali prijeći iz službe jednog gospodara drugome.

Takva situacija vidljiva je i u samom Čelebijinu opisu. On među ljudima koji sudjeluju na osmanskoj strani spominje i skupinu koju označava kao hrvatske ratnike. To ponovno pokazuje koliko bi bilo pogrešno vojsku iz 17. stoljeća promatrati prema jednostavnim današnjim nacionalnim podjelama.

Šarićevi ljudi neko su vrijeme držali zidine, ali ih brojčana nadmoć napadača i improvizirani juriš nisu mogli zaustaviti.

Kada je postalo jasno da je utvrda izgubljena, branitelji su pokušali pobjeći prema brodovima.

Zamka na moru

Bijeg morem bio je unaprijed otežan rasporedom osmanskih postrojbi.

Šarić i dio branitelja ukrcali su se na plovila uz utvrdu, ali nisu mogli probiti blokadu prema otvorenome moru. Brodovi su se na kraju morali približiti obali ili nasukati, nakon čega su njihovi ljudi zarobljeni.

Slična sudbina zadesila je i plovila usidrena oko otočića.

Čelebi tvrdi da se u Morinjskom zaljevu nalazilo oko trideset brodova i da je samo jedan uspio pobjeći. Ostalih 29 navodno je palo u osmanske ruke, bilo opljačkano i potom zapaljeno.

Brojku od 29 brodova ne treba prihvaćati bez rezerve samo zato što je navodi Čelebi, ali zanimljivo je da je njegovo pripovijedanje u ovom slučaju izuzetno konkretno. Ne govori tek o „mnogim brodovima“, nego opisuje njihov raspored, pokušaje bijega, položaj uz otočić i način na koji su napadači zatvorili prolaz.

Vrkićeva rekonstrukcija prihvaća osnovni tijek događaja i navodi da je od trideset plovila samo jedno uspjelo pobjeći prema otvorenom moru, dok su ostala opljačkana i spaljena kod utvrde. 

Ako je taj podatak približno točan, osmanska pobjeda nije bila samo kopnena. Uništenje gotovo svih plovila u zaljevu značilo je ozbiljan materijalni udar stanovništvu i lokalnoj obrani.

Posljednja borba vodila se među vinogradima

Borba nije završila padom zidina.

Dio ljudi koji se prilikom prvog osmanskog prodora nije uspio skloniti u utvrdu ili na brodove ostao je u okolnim vinogradima. Jedna veća skupina organizirala je obranu iza jakih kamenih ograda.

Čelebi govori o približno 500 ljudi utvrđenih u vinogradu. Upravo je to jedan od podataka kod kojih je nužan oprez: putopisac je često zaokruživao ili povećavao broj sudionika pojedinih događaja. Međutim, postojanje zasebne borbe u okolnim vinogradima potpuno odgovara situaciji kakva je morala nastati nakon iznenadnog osmanskog napada u vrijeme berbe.

Napadači su i taj otpor na kraju slomili.

Točno mjesto posljednjeg okršaja nije pouzdano utvrđeno. Vrkić kao moguće lokacije navodi prostor vinograda iznad Vlačine kod Žaborića te gradinu na poluotoku Prigrada, neposredno uz ulaz u Morinjski zaljev. 

Padom te skupine završena je glavna borbena faza operacije.

Utvrda spaljena, stanovništvo odvedeno

Nakon zauzimanja Ribnice počela je pljačka.

Evlija navodi da je u utvrdi pronađeno šest topova te druga vojna oprema i oružje. Napadači su potom utvrdu opljačkali i zapalili, a po okolnom području tražili ljude koji su se skrivali među vinogradima.

Zarobljenici su predstavljali jedan od najvrjednijih oblika ratnog plijena. U ratovima 17. stoljeća zarobljeni vojnici i civili mogli su biti otkupljeni, razmijenjeni ili prodani, pa veliki broj zarobljenih nije imao samo vojni nego i izravni gospodarski značaj.

Čelebi opisuje odvođenje kapetana i drugih zarobljenika, ali i mnogo brutalnije prizore karakteristične za njegov prikaz pograničnog ratovanja. Odsječene glave poginulih neprijatelja nošene su na motkama kao dokaz pobjede.

Takvi prizori nisu specifični samo za jednu stranu u Kandijskom ratu. Okrutnost prema zarobljenicima, odrubljivanje glava poginulih protivnika i pokazivanje ratnih trofeja pripadali su tadašnjoj kulturi pograničnog rata na obje strane osmansko-mletačke granice.

Pred Šibenikom, ali bez pokušaja opsade

Nakon osvajanja Ribnice osmanska se vojska približila Šibeniku.

Čelebi piše da su stigli na udaljenost od približno jednog topovskog hica od grada. Ondje su, kako navodi, razapeli jedra zaplijenjenih fregata i prenoćili.

No nema pokušaja juriša na Šibenik.

To puno govori o stvarnom odnosu snaga i cilju operacije.

Osmanska vojska mogla je nadjačati manju posadu Ribnice, iznenaditi ljude u vinogradima i blokirati plovila u zaljevu. Napad na utvrđeni Šibenik bio je sasvim druga razina vojne operacije. Za njega bi bila potrebna teška artiljerija, opsadna logistika, veće količine streljiva i spremnost na dugotrajan sukob s dobro pripremljenom mletačkom obranom.

Melek Ahmed-pašina vojska to očito nije ni pokušala.

Umjesto toga nastavila je kretanje kroz šibensko zaleđe.

Odlazak prema Danilu

Sljedećeg jutra osmanske snage napustile su prostor pod Šibenikom i krenule preko brda i vinograda prema Danilu.

Ondje je podignut novi logor, dok su straže ostale usmjerene prema Šibeniku.

Evlija zatim bilježi neobičan prizor. Tijekom noći iz pravca grada čula se snažna topovska paljba, a iznad Šibenika vidjela su se brojna svjetla, baklje i vatreni projektili. On taj događaj predstavlja kao odgovor stanovnika grada na pogibiju svojih ljudi i osmansku pobjedu.

Njegove tvrdnje o više od tisuću topovskih hitaca i nekoliko tisuća zapaljenih baklji gotovo sigurno pripadaju onoj vrsti brojčanog pretjerivanja po kojoj je Evlija poznat. Ipak, sama vijest da je nakon osmanskog napada u gradu došlo do snažne demonstracije topničke vatre nije nemoguća.

Čelebi cijelu epizodu zatvara pobjedničkim stihovima u kojima veliča osmansku vojsku, govori o razbijenim stražama i neprijateljima koji su dijelom pobijeni, a dijelom završili u moru.

Tu se najbolje vidi kakav izvor zapravo čitamo.

Evlija nije bio neutralni ratni izvjestitelj

Čelebijin „Putopis“ jedan je od najvažnijih izvora za povijest Balkana u 17. stoljeću, ali nije pisan s namjerom hladnog bilježenja događaja. Autor je obrazovani osmanski musliman, putnik i pripadnik svijeta u kojem se kreće. Kada opisuje osmanske pobjede, govori jezikom pobjednika, protivnike često naziva pogrdnim imenima, a vlastite suborce prikazuje kao junake kojima pomaže Bog.

Broj poginulih, zarobljenih i veličina vojski zbog toga nisu uvijek podaci na koje se može osloniti bez usporedbe s drugim izvorima.

S druge strane, njegovi opisi prostora mogu biti iznimno precizni.

Kod Ribnice upravo su detalji koje na prvi pogled nije lako smatrati važnima omogućili identifikaciju bojišta: položaj utvrde uz more, zaljev zatvoren uskim kanalom, otočić pred njim, vinogradi oko utvrde, mogućnost da se izlaz na more blokira vatrom s dviju strana te smjer kojim se vojska poslije povukla prema Danilu.

Kada se sve to prenese na kartu Morinjskog zaljeva, Čelebijina priča dobiva vrlo konkretnu geografiju.

Šime Vrkić stoga zaključuje da se Ribnica može identificirati s ostacima Kaštela Andreis u Jadrtovcu. Njegov rad omogućio je detaljniju rekonstrukciju osmanskog napada koji je prije toga u drugim suvremenim izvorima bio poznat tek kroz kratke bilješke. 

Od “Rogoznice” do Ribnice

Zašto se onda ovaj događaj povezivao s Rogoznicom?

Problem je prije svega nastao prilikom čitanja starog osmanskog toponima. Evlijino ime mjesta nije bilo lako povezati s današnjom geografijom, pa su u ranijim prijevodima ponuđena različita rješenja.

Kasnija analiza rukopisa i, još važnije, usporedba putopisnog opisa s terenom pokazale su da Morinjski zaljev odgovara nizu detalja koje Evlija navodi.

Vrkić stoga Ribnicu povezuje s Kaštelom Andreis, utvrdom koja je stajala na prostoru današnjeg Jadrtovca. Ostaci tog objekta i danas postoje, a sama je utvrda nastala znatno prije Kandijskog rata kao zaštita posjeda trogirske plemićke obitelji Andreis od osmanskih upada.

Tako se iza jedne epizode iz „Putopisa“ otvara prilično jasna slika ratovanja na dalmatinskoj granici sredinom 17. stoljeća: brojčano jača osmanska vojska ulazi na mletački teritorij, bira ranjivu obalnu utvrdu, koristi trenutak kada je stanovništvo u berbi, zatvara jedini morski izlaz, brzom improviziranom opsadom osvaja bedeme, uništava plovila i odvodi zarobljenike.

A onda, iako se nalazi gotovo pred zidinama Šibenika, ne pokušava napasti grad nego se povlači prema unutrašnjosti.

Upravo taj posljednji detalj možda najbolje pokazuje razliku između pograničnog prepada i velike vojne operacije. Ribnica je bila cilj koji se mogao osvojiti iznenađenjem i brojčanom nadmoći. Šibenik nije.