Momčilo Gavrić: Dijete-vojnik preživio Albaniju, Banjicu i streljački vod, pa ponovno završio u zatvoru
Kada su 1947. godine aktivisti Narodnog fronta pokucali na vrata stana Momčila Gavrića i zatražili novčani prilog za pomoć ''bratskom narodu u Albaniji'', pred sobom nisu imali čovjeka kojemu je Albanija bila tek ime na karti niti politička parola iz nekog novog vremena. Gavrić je tim planinama prošao kao dijete, iscrpljen, gladan i u uniformi srpske vojske, tijekom povlačenja 1915. i 1916. godine, gledajući kako oko njega umiru ljudi koji više nisu imali snage nastaviti. Prema svjedočenju njegova sina Branislava, odbio je dati novac i odgovorio da je dobro osjetio kakvo je to ''bratstvo'' kada su se srpski vojnici povlačili preko Albanije. Nedugo nakon toga uhitila ga je OZNA, a u zatvoru je proveo godinu i pol.
Ta epizoda, koju obitelj desetljećima poslije prenosi kao jednu od najtežih u njegovu životu, gotovo zvuči kao završetak priče koja je započela mnogo ranije, još u ljeto 1914. godine. Momčilo Gavrić tada nije imao ni devet godina i teško da je mogao razumjeti razmjere rata koji se približavao njegovu selu Trbušnici kod Loznice. Rođen je 1. svibnja 1906. kao najmlađe, osmo dijete Alimpija i Jelene Gavrić, u obitelji koja će u svega nekoliko sati gotovo potpuno nestati.
Početkom kolovoza 1914. austrougarski vojnici iz 42. domobranske pješačke divizije ubili su mu oca, majku, tri sestre, četiri brata i baku, a kuću zapalili. Momčilo je preživio samo zato što ga je otac neposredno prije toga poslao stricu da pronađe zapregu. Kada se vratio, zatekao je zgarište i mrtvu obitelj, nakon čega se sam zaputio prema Gučevu tražeći srpsku vojsku.
Ondje je naišao na Drinsku diviziju i artiljerijski puk kojim je zapovijedao major Stevan Tucović, brat Dimitrija Tucovića. Prema službenoj biografiji Ministarstva obrane Srbije, iscrpljenog dječaka prihvatili su vojnici, sašili mu malu uniformu od starih šinjela i dali mu pušku sa skraćenom cijevi. Puk ga je prihvatio kao ''sina Drinske divizije'', a njegova ratna biografija, koja bi i za odraslog čovjeka bila gotovo nevjerojatna, tek je počinjala.
Gavrić je s Drincima prošao ratni put srpske vojske, povukao se preko Albanije, preživio glad i zimu te nakon evakuacije stigao na Krf. Ministarstvo obrane navodi da je tijekom povlačenja preživio zahvaljujući jednom vojniku koji mu je dao nekoliko konzervi ribe i objasnio mu kako ih mora rasporediti da bi izdržao; čovjek koji mu je pomogao potom je sam umro od gladi. Gavrić je poslije sudjelovao u borbama na Kajmakčalanu, više puta bio ranjen, a tijekom obilaska fronta 1917. vojvoda Živojin Mišić, iznenađen time što pred sobom vidi jedanaestogodišnjeg dječaka koji je već tri godine u vojsci, unaprijedio ga je u podnarednika.
Do kraja rata prošao je Solunski front i oslobođenje Srbije, stigavši sa svojom jedinicom sve do Slovenije. Bio je najmlađi nositelj Albanske spomenice i postao simbol djece koja su se tijekom Prvog svjetskog rata našla u vojsci, premda je njegov život nakon 1918. pokazao da završetak rata nije značio i završetak njegovih nevolja.
Nakon rata poslan je na školovanje u Englesku, gdje je proveo tri godine, a potom se vratio u novu državu. Kada je 1929. pozvan na redovno služenje vojnog roka u Slavonsku Požegu, pokušao je objasniti da je vojni rok, na neki način, odavno odslužio: iza njega su bile četiri ratne godine, ranjavanja, povlačenje preko Albanije i Solunski front. Nadređeni mu, međutim, nisu povjerovali. RTS navodi da je optužen da laže i da je zbog toga proveo dva mjeseca u zatvoru; drugi kasniji izvori govore o nešto duljem razdoblju, što pokazuje da se detalji te epizode u izvorima razlikuju.
U civilnom životu završio je grafičarski zanat, radio u Beogradu i zasnovao obitelj, ali ga je novi rat ponovno sustigao. Tijekom njemačke okupacije bio je uhićen i odveden u logor na Banjici, odakle je nakon nekoliko mjeseci pušten. Njegov sin Branislav kasnije je svjedočio da je pred kraj Drugog svjetskog rata Gavrić još jednom bio nadomak smrti, ovoga puta nakon što su ga partizani uhitili pod sumnjom za suradnju s okupatorom i izveli pred streljački vod. Prema obiteljskom svjedočenju, spasio ga je čovjek koji je znao tko je i poznavao njegovu pomoć ljudima tijekom okupacije.
A onda je došla 1947. godina.
Jugoslavija i Albanija tada su bile politički bliske zemlje, a odnosi Josipa Broza Tita i Envera Hoxhe još su bili na sasvim drugoj strani od sukoba koji će uslijediti nakon 1948. U takvom ozračju prikupljala se pomoć za Albaniju, a aktivisti Narodnog fronta došli su i na vrata obitelji Gavrić. Upravo o tom događaju najstariji sin Branislav govorio je u RTS-ovoj emisiji Kvadratura kruga. Prema njegovu svjedočenju, otac nije mogao prijeći preko sjećanja na albansku golgotu i odbio je dati prilog.
U nekim kasnijim zapisima prenosi se njegova rečenica: „Ne dam ništa Arbanasima. Osetio sam ja dobro to njihovo bratstvo 1915. kad su nas ubijali.“ RTS donosi nešto drukčiju formulaciju, prema kojoj je rekao da Albanci Srbima nikada nisu bili niti mogu biti braća. Budući da raspolažemo obiteljskim svjedočenjem i kasnijim novinskim prijenosima, a ne stenografskim zapisom događaja, preciznije je reći da se sadržaj njegove poruke podudara, dok se doslovne formulacije razlikuju od izvora do izvora.
Ono u čemu se ti izvori podudaraju jest ono što je slijedilo. Gavrića je uhitila OZNA, a prema svjedočenju njegova sina osuđen je na godinu i pol zatvora. Još je potresniji opis njegova povratka kući: obitelj je tvrdila da mjesecima gotovo uopće nije govorio, da je komunicirao gestama i mimikom te da nikada nije otkrio gdje je bio zatvoren ni što mu se ondje događalo. RTS prenosi da je nakon izlaska iz zatvora oko godinu i pol bio gotovo potpuno nijem čak i prema najbližima.
Tu priču treba odvojiti od naknadnih političkih interpretacija koje se često pojavljuju u tekstovima o Gavriću. Pouzdano se može napisati da obiteljsko svjedočenje i više kasnijih izvora povezuju njegovo uhićenje s odbijanjem priloga za Albaniju i njegovom javno izrečenom porukom. Za šire tvrdnje o sustavnom kažnjavanju svih koji nisu davali takve priloge ili o automatskom slanju na Goli otok potreban je zaseban dokazni materijal, pogotovo jer je Goli otok kao logor političke represije povezan ponajprije s razdobljem nakon raskida Jugoslavije sa Staljinom 1948. godine.
Gavrić je desetljećima nakon rata živio relativno povučeno, dok je njegova nevjerojatna biografija postupno ponovno izlazila u javnost. Ministarstvo obrane Srbije danas ga navodi kao najmlađeg borca Antante i jednog od najpoznatijih dječaka-ratnika Prvog svjetskog rata. O njegovu životu pisane su knjige i snimani dokumentarni filmovi, a 2013. u Domu Vojske u Beogradu predstavljena je knjiga Sa Gučeva u legendu, posvećena njegovu ratnom i poslijeratnom putu.
Momčilo Gavrić umro je u Beogradu 28. travnja 1993. godine, nekoliko dana prije svog 87. rođendana. Trideset godina poslije njegova smrt obilježena je na Novom groblju u Beogradu, gdje je među okupljenima ponovno bio i njegov sin Branislav.
Iza njega je ostao život koji je teško smjestiti u jednu rečenicu. Kao dijete ostao je bez cijele obitelji, kao vojnik prešao Albaniju i Solunski front, kao odraslog čovjeka vlastita država nije vjerovala da je ratovao, Nijemci su ga zatvarali, partizani ga prema obiteljskom svjedočenju izveli pred streljački vod, a nova jugoslavenska vlast ga je nakon rata ponovno zatvorila. Možda upravo zato događaj iz 1947. godine tako snažno odzvanja: ljudi koji su na njegovim vratima tražili prilog za Albaniju govorili su o novoj političkoj stvarnosti, dok je čovjek pred njima još uvijek nosio vlastito iskustvo puta kojim je kao dijete prošao trideset godina ranije.
Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.
-webp-wm.webp)
