Prije 99 godina umro je pjesnik Antun Branko Šimić

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić preminuo je na današnji dan, 2. svibnja 1925. godine od tuberkuloze u zagrebačkoj zaraznoj bolnici. U trenutku smrti Šimić je imao samo 26 godina.

Rođen je u Drinovci kod Gruda 18. studenog 1898. godine. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završio u Širokom Brijegu. Već kao petnaestogodišnjak objavio je pjesmu u časopisu Luč.

Nakon Širokoga Brijega kratko vrijeme boravio u Mostaru, zatim upisao četvrti razred gimnazije u Vinkovcima, a školovanje nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji.

Za svoga kratkog života Šimić je objavio samo jednu zbirku pjesama koja je označila prekretnicu u razvoju hrvatske poezije.

Zbirka Preobraženja, izdana 1920. godine, ima 48 kratkih pjesama čiji su stihovi oslobođeni dotadašnjim pravilima i podređeni su isključivo osobnom dojmu, a pritom su bili grafički posloženi po središnjoj osi, što je bila revolucionarna novost u hrvatskom pjesništvu. 

Šimićeve rane pjesme od 1913. do 1917. u velikoj mjeri slijede Matošev pjesnički program. Posrijedi je pejzažna lirika stroge forme i impresionistički uhvaćenih pojedinosti iz zavičajnog okružja.

Nakon upoznavanja s njemačkim ekspresionističkim pjesništvom preko časopisa Der Sturm, 1917. došlo je do temeljnoga zaokreta u Šimićevu shvaćanju poezije i umjetnosti pa je pokrenuo svoj prvi časopis Vijavica.

U tekstovima Namjesto svih programa, Anarhija u umjetnosti, O muzici forma ispovijedao je nova modernistička načela, ali je ostao na stajalištu čistoće umjetnosti. 

Pjesme koje su nastale od 1917. do 1919. pisane su slobodnim stihom i označuju se kao Šimićeva ekspresionistička ('anarhična') faza. Prožete su nemirom ili očajem lirskoga subjekta i bilježe impulse koje ekstatični subjekt "hvata" u brzu tempu gradskog življenja (Pjesma, Grad, Ples, Pjesma pjesnika).

A. B. Šimić ostao je upamćen i kao oštar književni kritičar. Iako vrlo mlad usudio se kritizirati djela velikana poput Miroslava Krleže i Vladimira Nazora, a često se upuštao u žustre polemike s ondašnjim književnim velikanima.

Pokrenuo je pored Vijavice (koja je izlazila do 1919.) i nekoliko drugih časopisa u kojima se zalaže za "izgradnju duhovnog carstva na zemlji". Šimić je izdavao i časopis Juriš, koji se brzo ugasio. Već teško bolestan, 1924. pokrenuo je i Književnik, a nakratko (od ožujka do studenoga 1923) s Milanom Begovićem uređivao Savremenik.

U daljnjem radu prekinula ga je bolest od koje se neuspješno liječio u Cavtatu i Dubrovniku da bi na kraju preminuo u Zagrebu te je pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj.