Najveći srpski pisac u Zagrebu

Kontraendorfin je knjiga koju bi pročitao Isus Krist

Roman Kontraendorfin vrhunac je, navodi beogradski nakladnik Laguna, Basarina opusa o demontiranju srpskih mitova.
Kultura / Knjige | 26. 05. 2021. u 07:21 Gloria LUJANOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

“Basaru se čita i komentira. Njime se prijeti. Pred Basarom se uzmiče. Basaru se verbalno batina i omalovažava, jer se od Basare strahuje. On je ta velika gesta srpske književnosti protiv srpske i velikosrpske politike, protiv srpskoga nacionalizma, srpske nacionalne gluposti, srpskoga primitivizma, gesta protiv bijede srpstva. Basara svojom prozom stvara ono što je u Austriji stvarao Thomas Bernhard. Ali dok je kod Bernharda, ipak, postojala mogućnost larpurlartizma u olajavanju austrijanstva i katolištva, dok je Bernhard, ipak, stvarao estetiku od etike, kod Basare toga nema. On udara tako što estetiku pretvara u svoje oružje. Basara ubija psovkom kao metaforom“, napisao je Miljenko Jergović u pogovoru knjige “Kontraendorfin“ Svetislava Basare koja je objavljena u nakladi 24 sata.

Kontraendorfin pretresa temelje suvremenog svijeta

Svetislav Basara, jedan od najvećih srpskih pisaca, u utorak navečer je u zagrebačkoj knjižari Fraktura u razgovoru s Miljenkom Jergovićem predstavio novi roman za kojeg je 2020. godine osvojio i NIN najveću književnu nagradu Srbije.

Roman je to sačinjen, naveli su tada u obrazloženju iz Ninova žirija, sačinjen od nemogućih scena, nedopustivih zaključaka kojima se pretresaju temelji, ne samo Srbije, nego i suvremenog svijeta uopće. Roman je to kojim se čitatelja izvodi iz zone komfora.

Miljenko Jergović je na početku književnog razgovora s Basarom izjavio kako se nada da je ovo zadnja infektivna prezentacija knjige “Kontraendorfin“ ili bilo koje druge knjige, te da ćemo uskoro moći normalno jedni s drugima komunicirati i da ako se već nogomet na Balkanu igra pred publikom, da će i književne promocije dobiti sličan tretman.

Foto: Pixsell / Basara i Jergović

Roman Kontraendorfin vrhunac je, navodi beogradski nakladnik Laguna, Basarina opusa o demontiranju srpskih mitova. Detronizacija nacionalnih veličina i bardova, od Andrića do Đilasa, razobličavanje tobožnjih povijesnih i biografskih kontroverzi, kod Basare su uvijek u službi izvrgavanja ideoloških zanosa, nacionalne megalomanije, čije je samouništavajuće razmjere u literarnoj formi uzdigao do groteske i ubojite satire.

Svetislav Basara (1953.) je do rata bio, kako je rekao Jergović, i hrvatski pisac izuzetno slavljen i hvaljen u Zagrebu, osobito među tada mladim pjesnicima i piscima okupljenim oko Filozofskog fakulteta.

Veliki Basarin povratak u hrvatsku književnost

“Basara s 'Famom o biciklistima' i David Albahari s romanom 'Cink' bili su posljednje velike jugoslavenske zvijezde u hrvatskoj predratnoj književnosti. Iako je Basara u hrvatskoj književnosti bio prisutan i godinama kasnije, ovo je na neki način njegov simbolički povratak u okrilje hrvatske književnost, pa tomu i hrvatsko izdanje romana kojeg je objavio nakladnik 24 sata“, izjavio je Jergović.

U hrvatsku se književnost Basara, dodao je, vratio kao pisac, osobito u slučaju njegovih zadnjih šest romana, koji je poprilično stradavao jer neovlašteno čitateljstvo nije uspijevalo načiniti razliku između fikcije i non-fikcije.

Basara se zbog ovog romana našao na meti brojnih kritika, a bio je i žrtvom institucionalnih napada i to uglavnom od onih koji knjigu nisu čitali, ali su našli za shodno da brane Desanku Maksimović, srpsku pjesnikinju, od uvreda koje je njen račun iznio autor romana. Tako balkanski.

“Udruženje književnika Srbije za mene je tražilo pomilovanje što je smešno, napisao sam u kolumni da mi mogu pomilovati onu stvar. Ako su Novosti institucija (Večernje novosti, op.a.), na svirepiji način ću da ih čerečim u romanima, ko što sam i radio. Imaju puno razloga da budu ljuti na mene, ali to me naprosto ne dodiruje, bio sam u kontranapadu“, rekao je Basara.

Jergović je objasnio kako, po Basari “kontraendorfin zapravo hormon nesreće kojeg luči žlijezda koja je aktivna samo pri mozgovima naroda Balkana, a naročito Srba“.

“Žlijezda ne postoji, taj hormon navodno ne postoji, ali nakon što se pročita roman, čitaocu se nekako učini da čak i ako kontraendorfin ne postoji, da je vrlo zgodno objašnjenje za stvari koje postoje. Za vrlo zgodno objašnjenje povijesti ovih naroda, ponašanja pojedinaca u tim narodima. Basara je ovim na tragu Borgesovih priručnika fantastične zoologije i sličnih leksikona”, istaknuo je Jergović.

Negdje, pišući trećinu romana, Basara je istaknuo kako se odlučio za taj naziv knjige, a prethodno je htio da bude Mikrofonija, kako se zove prvo poglavlje.

Glavni junak, glavno ime knjige je Ivo Andrić, izvor nesporazuma oduvijek, a u ovom slučaju, naglasio je Jergović, onih koji ne znaju razliku fikcije i fakcije. Basara se Andrićem bavio na ovaj način i u prethodnom romanu – Andrićevoj lestvici užasa.

Ivo Andrić iz pseudomitologijskih srbijanskih šablona

“To je istorijski Ivo Andrić, Ivo Andrić kakvim ga vidim i percipiram, ponajviše kako je pravljen pseudomitologijskim srbijanskim šablonima, sve to sam slepio u jedno, to je taj Ivo Andrić”, istaknuo je Basara.

Bijes je srpski pisac izazvao najviše dijelom knjige u kojem Stojković, lik bez kojeg ne možemo zamisliti noviju Basarinu prozu, priča vlastiti pad, kontraendorfinski šok.

“Na književni način opisuje se pozadina, odnosno, ratna zbivanja u Hrvatskoj. Osetili su nekako, da im je taj sistem laži poljuljan, a ta pojava ludila, uglavnom završava unutar srpskih pokoljenja, a nekada iziđe i vani, kao tada”, rekao je Basara.

Faktografija je veliki neprijatelj, dodao je, ekipe koja ga u Srbiji naziva izdajnikom.

“Osetili su, oni ne vole istinu, to je njima jako teška reč”, izjavio je Basara.

O porijeklu, kako je rekao, istorijskog čemera srbe i većine srpskih susjeda, trebalo bi, smatra Basara, organizirati seminar koji bi trajao najmanje 10 dana iz najrazličitijih oblasti društva.

“Mogao bih ispisati nekoliko priča o tome šta se događa, ali lako može da se, u mom pogledu, koji je svetoaugustinski, da se otkrije da ono što se danas događa, počinje u 10. veku”, rekao je Basara.

Čemer naroda jugoistočne Europe

Pravi izvori čemera naroda na ovom prostoru, dodaje Basara, i ne samo Srba, nego svih naroda jugoistočne Europe,  sakriveni su od nas.

“Bili smo u ropstvu, ali ceo svet je bio u ropstvu, nije bilo demokratskih republika. Svet je živeo u više manje istim uslovima. Austro-ugarska i Otomansko carstvo nisu tako dva različita sveta, negdje su počinjene greške, a moguće da su u jeziku”, rekao je Basara.

Degradacija jednog naroda, objašnjava Basara, čini se degradacijom jezika.

“Možda je Vukova reforma na hrvatski jezik, suzila svet, suzila svest. Prvi veliki greh je iz 10. veka kada se dogodio raskol, potom se to u 19. veku potvrdilo i imamo ovo što imamo danas”, rekao je Basara.

Basarin željeni alter ego je Stojković, temeljni lik u dijalogu unutar romana.

“On je mnoštvo ličnosti, plus fikcija, vrlo često bi voleo da sam to ja, ali mi ne polazi za rukom. On je stvoren od nekih mojih prijatelja, živih mrtvih, super – ego romana, možda čak i moj. Formalno je fikcionalan”, rekao je.

Jergović je istaknuo da se Basara u književnosti bavi onim čime bi se velika većina današnjih hrvatskih i srpskih pisaca, izrazila u esejistici.

“Basara tako piše već 15-ak godina, prva faza je bila kada je pisao prozu koja je imala nešto beketovsko u sebi, lišena velike naracije i narativnog sadržaja, a nakon toga Fama o biciklistima koja je narativno ludilo, nabijena pričom, nekom svjetotvornom energijom. Od svega tog je odustao i počeo pisati ovako”, rekao je Jergović.

Basara je, pak, istaknuo kako ga je na taj korak ponukao dokumentarni film o ubojstvu Zorana Đinđića koji se prikazivao u Beogradu 2013. godine, a na čijoj je projekciji ukupno bilo sedmoro ljudi od kojih dvoje novinara.

“Ovom stazom sam došao do ćorsokaka, iscrpio sam mogućnosti tog načina mišljenja, gledanja na stvari. Više nisam mogao, u jednom momentu to krene naprijed, a nekad me događaji potaknu. Tako je bilo s tim filmom”, rekao je.

  / Kontraendorfin 

U vremenu kada je Zoran Đinđić ubijen, Basara je bio na Cipru, pa priznaje, nije dovoljno dobro poznavao situaciju, okolnosti u Srbiji.

“Ta beda, dvoličnost, troličnost, potresao me film toliko da sam momentalno došao kući i počeo da pišem. To je književna osveta bandi koju očima ne mogu da vidim”, rekao je.

Basara svakodnevno piše novinsku kolumnu. Godinama je to radio u srbijanskim novinama Danas, a od nedavno je prešao u Kurir.

“Ono što može da prođe kao kolumna, ne može da prođe kao književnost. Književnost mora biti izoštrenija, mnogo manje slobode ti dozvoljava, to je filigranski rad. Manje više teme jesu iste, ali u kolumni nemam tu estetsku dimenziju iako se trudim da bude konkretno, čitko, duhovito”, izjavio je.

Svatko tko je ikada čitao Basaru zna da je to autor poznat po psovci, vulgarnosti, bezobrazluku. Sredstvo je to kojim se služi na različite načine.

Psovka u tekstu, isto je što i psovka u životu

“Nitko u ukupnoj kolumnistici Srba i Hrvata, malo tko u srpsko-hrvatskoj prozi, nije psovao toliko kao što ti psuješ”, rekao je Jergović Basari na što je potonji dodao da je pionir u psovanju.

“Psovka u tekstu isto je što i psovka u životu. Izgubili smo živce i psujem. Ja ne volim psovku inače, ali psujem i ne ustručavam se psovati kad mi drugi postupak brani da nešto kažem”, rekao je.

Psovka mu je, priznaje Basara, poput pojačala u muzici, pedale na gitari jer daje taj poseban tonalitet tekstu.

Basara je religiozan, dodao je Jergović, što se osjeti u njegovoj prozi.

“Ne krijem to, ali se ne razmećem. Ne treba se time razmetati, ali ne treba ni kriti”, rekao je Basara.

Neobično je, smatra Jergović, da su religiozni pisci u našim književnim tradicijama ljudi drugačijeg temperamenta, uglavnom blagi i ne psuju.

“Šta ti misliš, šta bi Isus Hrist pročitao, Kontraendorfin ili bljuvotine Nikolaja Velimirovića?”, upitao je Basara Jergovića koji je rekao kako on nije religiozan i to na svoju žalost.

“Ima vremena, nisam siguran da nisi. Ta tvoja zapažanja, pitao bi me, ili ne bi, da li bi ovo ili ne bi, to je religioznost na neki način”, odgovorio mu je Basara.

Isus Krist je bio totalni autsajder

Sladunjavo je, napominje Basara, govorio Nikolaj, ali ono što je Isus govorio to nije bilo prijatno čuti.

“Isus, za početak, nije bio sladunjav, hoće i da udari ponekad, setimo se šta je uradio u hramu. On je totalni autsajder, naprotiv, kaže ‘nisam došao da ti donesem mir nego mač’, istinu”, objasnio je Basara i dodao kako hereze u pravoslavlju danas hereze nema, ali je svašta heretično ako gledamo kroz crkvenu hijerarhiju.

Jergović se na koncu razgovora osvrnuo na činjenicu kako se u Basarinim romanima, poglavito Andrićevoj lestvici užasa i Kontraendorfinu, pojavljuju i Hrvati, pa ga pitao ‘kako je prema Hrvatima nježan, zašto prema njima uvijek ima višak razumijevanja’.

“Zato što imam manjak vremena života sa njim, da sam živeo ovde, verovatno bih imao višak razumevanja za Srbiju. Moja loša iskustva, njih 99 posto, bila su sa Srbima”, rekao je.

U kulturološkom smislu, Hrvati i Srbi su, rekao je Basara, citirajući Jergovića, ‘sijamski blizanci koji ne mogu živjeti zajedno, a moraju’.

“Kada bi hrvatska književnost bila na Aljasci, a srpska na afričkom rogu, one bi i jedna i druga bile jalove. I kad se sukobljavaju i nadopunjuju, širimo horizonte jedni drugima. Čitati Krležu i Boru Stankovića, to je bogatstvo, to je širina”, rekao je Basara.

Miroslav Krleža je, priznaje Basara, jedna od bitnijih figura u njegovom životu.

“Proizveo je jedan snažan život, život koji je imao smisla. Imponuje mi kao ličnost. Danas nema više takvih ljudi, a kamoli pisaca. Kadet u Austro-ugarskoj vojsci, dobrovoljac u Makedoniji kojeg umalo nisu streljali, gajio je južnoslavenske ideale, bio u situacijama kad mu je smrt pretila, preživeo, ako ni zbog čega, onda zbog ‘Marginaliija’, to je životno delo desetorice pisaca, južnoslaven, koji je bio na našim vrhovima i zna šta su naš dna”, zaključio je Svetislav Basara.

 

Kopirati
Drag cursor here to close