Nikolića sam upoznao 2018. na književnoj rezidenciji u selu Čelobrdo, uzvisini koja dominira nad Svetim Stefanom s jedne i Budvom s druge strane. Nikolić je jedan od najvažnijih suvremenih crnogorskih pisaca.
Razgovarali smo o sličnostima Mostara i Podgorice, mentalitetima, povijesti i budućnosti, tragičnim događajima u Cetinju, redatelju Živku Nikoliću, slikarskoj sceni Crne Gore, ali i o Nikolićevoj posljednjoj knjizi ''Posijecite visoko drveće'' koja zbog svoje teme, ali i majstorstva kojim je napisana, ima potencijal ''vječne aktualnosti'', što je po defaultu čini dobrom književnošću, i zato – ćao Nikola...
Bljesak.info: ... i za početak, pošto si iz Podgorice, a čest si i rado viđen gost u Mostaru, možeš li povući paralelu između ta dva grada?
Nikolić: Ćao i hvala ti na pozivu! Možda si upravo ti najbolje opisao tu sličnost, kad si bio do Podgorice. Nadmorska visina, udaljenost od mora, pogibeljno ljeto i ugodan ostatak godine, Morača koja je pljunuta Neretva, Ribnica gotovo pljunuta Radobolja.
O mentalitetskim paralelama mi je teško govoriti, pošto sam rođeni Podgoričanin. Oću reći – do slabovidosti stopljen s vlastitim gradom. Često slijep kod očiju i za dobro i za loše. Fatalno naviknut na sve, usljed nekakve prinudne pomirenosti. O Mostaru mi se lakše izjasniti – tokom povremenih posjeta ostajem izvan onih svakodnevnih konteksta koji grade ili razgrađuju jedan urbani organizam. Samim tim sam rasterećen, umjereno objektivan.
Ono s čim se svakoga puta u Mostaru susretnem su domaćinski odnos, srdačnost u najsitnijim kontaktima, neka fina letargija koju će mještanin možda doživljavati toksičnom, ali je za došljaka ljekovita. Valjda jer je u novoj sredini i on nov; otvoren, a bez očekivanja. Veće gradove inače smatram nezdravim sredinama. Ta gomila ljudi s kojima kao po komandi ne ostvaruješ nikakav kontakt me ponekad užasava. To nepisano pravilo da s većinom dijeliš samo nekakvu suvu, sterilnu, gotovo anesteziranu koegzistenciju. Paradoksalno, među većim brojem ljudi moraš se učiti ravnodušnosti, pa i otuđenosti. Prosto, to je jedan od preduslova opstanka.
Za razliku od toga, u manjim mjestima si primoran na maksimum socijalizacije. Mostar svrstavam negdje između. Dovoljno je veliki da se smatra sadržinski zaokruženim gradom, a opet dovoljno mali da opstane ona topla međuljudska kohezija. I naravno – sve je to samo moj utisak.
Bljesak.info: U posljednje nešto više od dvije godine u Crnoj Gori, točnije na Cetinju, dogodila su se dva stravična zločina, teško je pronaći objašnjenja za tako nešto, pogotovo što su te zločine počinili pojedinci. Ipak, svaki pojedinac je dio neke veće cjeline i njegovo ponašanje je uslovljeno gibanjima u društvu i postavkama samog sistema u kojem živi. Što se u prošlosti moglo uraditi da ne dođe do takvih situacija i što će se sada promijeniti nakon velike tragedije?
Nikolić: Švajcarska se smatra jednom od najnaoružanijih zemalja svijeta, kad se gleda količina oružja po glavi stanovnika. Uprkos tome, malo je zločina. Kod njih je to više stvar neke bezazlenije tradicije, folklornog viteštva.
Pitaš me šta se kod nas u prošlosti preventivno moglo učiniti? Pa, malo toga, što se može povezati i s prethodnim odgovorom. Crna Gora je stoljećima živjela u stanju permanentnog rata. Onda se to prenosilo i na unutrašnje međuljudske odnose: prirodno je bilo uzeti stvar u svoje ruke, presuditi po svojim mjerilima. Imaj u vidu da ni premudri Njegoš, pionir prosvijećenosti u Crnogoraca, nije smogao snage da zabatali odvratni običaj nabijanja turskih glava na kolac iznad Cetinjskog manstira. I inače je običajno pravo počesto bilo jače od državnog.
Čak je i sami nastanak države rijetko viđen fenomen: Crna Gora je nastala praktično kao zbjeg. Ivan Crnojević je sa komplet prijestonicom bježao nekoliko puta od Osmanlija, da bi se skrasio u dnu krševitog i slabo pristupačnog Cetinjskog polja. I onda je tu sagradio dvor i manastir – jezgro buduće države. Drugim riječima, mi današnji iznikli smo iz atmosfere nasilja, zločina i osveta. Teško su se ovdje gradile i primale građanske norme. Nije slučajno doskoro ogroman problem bio institut krvne osvete. Nešto od toga je preteklo i danas, nažalost. Lakoća na obaraču ušla je u genetiku. Kad s tim gizdavim hitmenskim nabojem, uzgojenim u patrijarhatu, povežeš slabašnu mentalnu higijenu, dobiješ teško pojmljiv zločin.
A kad smo već kod toga, moram navesti primjer moje pokojne babe Olivere, koju smatram heroinom zbog kuražnog prekida patrijarhalnih dogmi. Đed Drago je imao pištolj koji je namijenio prvom unuku. Jasno i glasno, u vidu amaneta, a svetogrđe je, je li, kršiti tu kombinaciju naredbe i osvete (kako ga doživljava Lalić). Kad sam je jednom upitao što je s pripadajućim mi tetejcem, priznala je da ga je utrapila rođaku policajcu. Isprva sam digao nos, ni sam ne znajući zašto. Bila je to poza proizašla iz podsvijesti. Danas sam joj neizmjerno zahvalan što je odstranila zlo iz kuće. Duboko vjerujem da čovječanstvo jedino može popraviti neka mudra i temeljna ženska revolucija.
Bljesak.info: Tvoja posljednja objavljena knjiga ''Posijecite visoko drveće'' može se nazvati dnevnikom velikih zločina (genocid u Ruandi, Gladomor u Ukrajini, Gruzija devedesetih, Argentina krajem sedamdesetih, Peršunski pokolj nad Haićanima, građanski rat u Gvatemali, Palestina...), ali i knjigom koja odlično prikazuje, osuđuje ali ujedno i pomireno prihvata psihologiju čovjeka kao nešto što je nepopravljivo. Koliko se ja sjećam, knjigu si krenuo pisati za vrijeme pandemije kovida. Da li je tadašnja klaustrofobična i neizvjesna atmosfera uticala na nastanak ove knjige, i da li se ta atmosfera nastavila bez obzira na to što je pandemija odavno završena?
Nikolić: Mislim da mnoge stvari koje činimo tek naknadno osvijestimo. Tog maja 2020., kada sam pisao prvu priču, zaprepastila me je lakoća kojom mi riječi idu. Išlo je dotle da sam poslije šest priča napisanih u dahu morao da prikočim. Proradila je neka vrsta sujevjerja. Pitao sam se kakva li je vražja rabota raspirila onu početnu pogonsku vatru. Iz današnje perspektive mi se čini da me je instinkt samoodržanja tjerao u fikciju, budući da se stvarnost izokrenula u bolesno, neprijateljsko okruženje. Valjalo je iz nje uteći kako znaš i umiješ.
Uz to, priče obiluju mračnim tonovima, pa mi je i ta estetika zatvorenosti pogodovala, ne bih li se što više saživio s protagonistima koji pate na ovaj ili onaj način. Što se tiče dugoročnih posljedica, vidim ih prvenstveno u tjelesnome. Mnogi ljudi koje znam i dan danas muku muče s podmuklim učincima kovida. Naravno, ne zanemarujem ni psihu. Moja tetka, psihoterapeutkinja, pouzdan mi je pokazatelj.
Od početka pandemije značajno je porastao broj onih koji su zatražili pomoć. I nije opao, ni pet godina kasnije. Ipak, ako treba tražiti i nešto pozitivno, onda je to trijumf nad programiranim stidom. Napokon shvatamo da poziv stručnjaku nije sramotan znak slabosti, već naprotiv: silna demonstracija samosvijesti, snage i odlučnosti.
Bljesak.info: Da li misliš da će tvoja posljednja knjiga za deset ili dvadeset godina, ukoliko budemo živi, dobiti nastavak, s obzirom na užase koji se trenutno događaju i koji će se, izgleda, događati dok je ljudi na ovoj planeti? Zašto sebi nisi olakšao potencijalni budući zadatak i napisao još jednu priču, ili nekoliko njih, o budućim zločinima i zvjerstvima koji će se tek dogoditi, po istim šemama i paternima koji su, očigledno, usađeni negdje duboko u mraku našeg nesvjesnog?
Nikolić: Zasad ne razmišljam o nastavku, jer ne bih da uđem u manir. A mislim da i nema potrebe upravo zato što – kako si i sam rekao – šeme manje-više ostaju iste. Možda će ove priče biti aktuelne i za stotinu godina. Možda će, kako kažu,''dobro starit''. Ili, što mi djeluje kao jeziva mogućnost – uopšte stariti neće. Velikom Mihailu Laliću poneko zamjera što je pisao isključivo o ratu. Međutim, to je pogrešno gledište.
Laliću je rat samo okvir, grozna civilizacijska konstanta koja iz čovjeka izvlači i najbolje i najgore. Zato mu je dobro došao kao podloga za najpreciznije oslikavanje čovjekovog karaktera, njegovih slabosti i vrlina. I zato su Lalićeve knjige, smještene u doba okončanih ratova, i dan danas aktuelne. Kad sam ga nedavno čitao, zaprepastio sam se koliko su mi poznata obilježja nekih sasvim dalekih i naizgled ugašenih razdoblja. Kao da ih i dalje živimo, u prepakovanoj, kamufliranoj varijanti.
Drugim riječima: kao da smo se u startu žešće zajebali, čim smo prvi put pribjegli nasilnom rješenju konflikta, i ne uspijevamo se nikako otrgnuti od tog zajeba. Otvorili smo Pandorinu kutiju, pa je odmah prigrlili, sa strahopoštovanjem, ponizni pred njenim čudovišnim efektima.
Bljesak.info: Da li možeš objasniti veliku likovnu scenu Crne Gore iz prethodnog stoljeća, zašto su (bit ću subjektivan) najprogresivniji, a samim tim i najvažniji, slikari tog perioda stizali upravo iz te zemlje? (Nedavno je otišao i veliki umjetnik, slikar Vojo Stanić)
Nikolić: Uvešću te u odgovor jednom anegdotom. Velikan crnogorskog slikarstva Nikola Gvozdenović pitao je prijatelja koje je najljepše selo u Crmnici (regiji u južnom zaleđu Skadarskog jezera). Ovaj je tipovao na Gluhi do, sluteći da umjetnik cilja na vlastiti zavičaj. ''Jok, Limljani.'' Kad ga je prijatelj pitao zašto baš Limljani, tu ga je Gvozdo čekao na zicer: ''Zato što je odatle najljepši pogled na Gluhi do.''
A Gvozdo je, poput Voja, čitav život slikao jedno te isto – u njegovom slučaju, ljepotu i učmalost crmničke periferije, nemilosrdnog težačkog života – ali ta istovjetnost je imala stotine najrazličitijih mijena. Bila je kosmos za sebe.
Možda je jedan od razloga rapsodije ovdašnjeg slikarstva upravo taj ludi crnogorski, nevjerovatno raznoliki reljef, sabijen u smiješno malu kvadraturu. Otkad progledaš on te izaziva. Nemiran je, pobunjen, promjenljiv, tako da umnogome utiče na psihu, karakter, mentalitet.
Tužno mi je bilo gledati dokumentarac o crnogorskim kolonistima nakon 1945, potpuno pogubljenim u nesagledivoj pustoši Vojvodine. Na te oči, navikle na oštre konture, samo što nijesu udarale suze usljed nevoljne prepuštenosti nemuštom i jednoličnom beskraju. Onda je tu i okrutna, isuviše bremenita istorija, s kojom nikako da se pomirimo ni u sadašnjosti. Sve to vjekovima porađa dinamiku koja zahtijeva reakciju. Pojašnjenje, tumačenje, ili barem umjetničko fiksiranje u prostoru i vremenu, u kojem će svako moći da očita odgovarajuće vrijednosti.
Bljesak.info: Po zanimanju si diplomata, politolog, usko vezan za novinarstvo, ali po zvanju ti si prozni pisac i u tvojim knjigama opsesivne teme su društvo i pojedinac - odnos ta dva entiteta - psihologija, povijest, politika... stoga, možeš li nam reći što se, po tvom mišljenu, dešava u Srbiji posljednja četiri mjeseca?
Nikolić: Uprkos činjenici da mi je dosta rođaka i prijatelja na protestima koje predvode studenti, trudim se da ih bodrim u sebi. Da se ne izlijećem s bilo kakvim vidom javne podrške, pa makar i u formi facebook statusa.
Dobro pamtim vrijeme protestnih litija u Crnoj Gori i svakakve žgadije koja je sa strane, iz okolnih država, paternalistički graktala što i kako treba da činimo u brlogu samo našeg jada. Iako su bili potpuno van centralnog, generišućeg konteksta, nakljukani predubjeđenjima, stereotipima, pogrešnim naznakama i šovinističkom mržnjom. Mnogi su iznova dolazili da barjače, bez zere srama i susjedske pristojnosti, poput kakvih umivenih vikend ratnika.
Naporna je Crna Gora za neko jednostavno pojašnjenje. Mnoge crnogorske porodice podijeljene su po etničkoj liniji, što je teško razumljivo ljudima van Crne Gore (eto, meni je otac Crnogorac, a stric Srbin, i aj sad ti to pokušaj bilo kome pojasniti). Što je abnormalni proizvod pomenute isuviše intenzivne, neupokojene prošlosti, kao i današnjeg vremena koje je nekrofilski razvlači – bilo iz sitničarskih ili dalekosežnih političkih razloga.
S druge strane, kao neko ko je bio u organizaciji najvećeg studentskog protesta u Crnoj Gori (17. studeni 2011), i kao neko ko se do srži gnuša autokratije, nacionalizma, partitokratije i svega ostalog što razara društvo, svim srcem sam uz one koji se mjesecima, iz dana u dan, srčano i dostojanstveno bore za pravdu, stavljajući opšti interes ispred ličnoga, ma šta da ih čeka, ma ko da im staje na put. Divim se njihovom beskompromisnom hvatanju ukoštac sa zlom. Divim se njihovim maratonskim šetnjama, koje više liče na neka oslobodilačka hodočašća. A oslobađaju sugrađane onih najperfidnijih, unutrašnjih neprijatelja: straha, malodušnosti, učmalosti, bezvoljnosti, beznadežnosti.
Bljesak.info: Ti si jedan od rijetkih ljudi koje sam sreo a da imaju izražen lokal-patriotizam (u najboljem kulturološkom, estetičkom i filozofskom smislu) pomiješan s velikom erudicijom, kozmopolitizmom i izraženom sviješću o kretnjama života iz detalja ka široj slici i obratno. Kako objašnjavaš plemenski nacionalizam i imperijalizam velikih sila, Hannah Arendt je o tome puno pisala, a mi smo na ovim prostorima nekako uvijek bili taoci i jednog i drugog?
Nikolić: Dugo sam bio rastrzan između krajnosti, kad je riječ o mojoj zemlji: između obožavanja i prezira. Dobre stvari sam idealizovao, loše predimenzionirao. U međuvremenu sam izgradio neki umjereniji stav, baziran na dubljem shvatanju stvari, posmatranju šire slike, pa i iskustvima sa putovanja (mojim, ali i bliskih mi ljudi).
Prije svega, počeo sam više cijeniti ono dobro, a ono loše prihvatati kao rezultat prvenstveno čovjekove nesavršenosti, pa onda i drugih, uglavnom lokalnijih faktora. Crna Gora je bogata vodom, šumom, plodnom zemljom. Vazduh je zadovoljavajući. Bezbjednost na visokom nivou, uprkos sukobu kriminalnih klanova, koji su se, srećom, profesionalno trijebili, uz svega par slučajeva kolateralne štete. A sve ovo nabrojano smatram osnovom iole normalnog života.
Eto, možda je Podgorica upropašćena nedostatkom bilo kakvog humanog planiranja proteklih nekoliko decenija, možda se bezočno podavala kapitalu, ali je barem presijeca plavetna rijeka i kiseonikom poje brojni parkovi, među kojima su dva šumovita brda usred grada. Sjever se prazni, ali se priroda obnavlja. Primorje je armirano, ali njegove očuvane ostatke građani sve odlučnije brane.
O plemenskome ti nemam što reći osim da, suočen sa nakaznom crnogorskom verzijom demokratije, čeznem za ustrojstvom od prije par vjekova, kad je vlast imala mnogo jači legitimitet. Najugledniji plemenski glavari (dakle, oni sa dokazanom mudrošću, znanjem, autoritetom) su zajedno s vladikom donosili važne državne odluke.
Danas imamo situaciju da nama vladaju gotovo potpuni anonimusi, bez ikakvog upravljačkog iskustva, požudno pripijeni uz fotelje. Glasamo, ali u praksi ne biramo. Ispunjavamo formu. Partije su interesne grupe – kćeri pravno prihvatljivog kriminala – koje se tek usput, nakon što zadovolje sopstvene apetite, igraju vladanja.
A o imperijalizmu ti mogu samo ovo reći: kad šetaš barskom rivom, prelaziš preko rijeke Željeznice. Stojiš na malom mostu, gledaš uzvodno i sine ti da je to nekadašnja granica dvije gramzive imperije: Austrougarske i Osmanskog carstva. Vibracije tog i sličnih trenja i danas se osjećaju. Crna Gora je vazda bila (doduše, kao i čitav region) na geopolitičkoj vjetrometini, tako da se teško može nazvati istinski suverenom državom. Kad si sićušan, nekome se carstvu moraš prikloniti.
Bljesak.info: O čemu bi Živko Nikolić danas snimao filmove?
Nikolić: Živoga Živka su pljuvali, mrtvoga ga dižu u nebesa. Pljuvali su ga jer je navodno pretjerivao – te nijesmo mi takvi, pobogu brate, te što će mu tako surovo izrugivanje... A on je samo izvrgavao ruglu naše patologije, suočavajući nas sa nama samima. Opominjao je da su prije nepisano pravilo, nego li incident.
Kad bi danas kojim čudom uskrsnuo, mislim da bi imao više materijala nego ikada ranije. Posebno kad je riječ o politici. Ovi današnji ga vjerovatno posmatraju sa simpatijom, pošto se smatraju otklonom od nekadašnjih zadriglih elita, a zapravo su se samo preobukli, preuzeli njihove mehanizme i razradili ih do krajnje izopačenosti.
Vjerujem da bi ih Živko bez milosti lupio po tintari. Pa bi ubrzo pao u nemilost. Teško mi je ovo reći, ali očito je jedini društveno prihvatljiv Živko onaj upokojeni. Sreća pa su njegovi filmovi življi i zdraviji nego ikad, dostupni, retuširani, pa nas povremeno salijeću poput besmrtnih aveti, samo da nas podsjete od kakvih je šupljina sazdano ono dozlaboga rabljeno ''čojstvo i junaštvo''.
Bljesak.info: Šta trenutno čitaš, gledaš, slušaš...
Nikolić: Upravo sam završio zbirku priča ''O čemu ne govorimo'' Slavenke Drakulić, a započeo roman ''Kratak vatreni okršaj'' Zite Rucke. Obje knjige su odlične i osjećam se kao dobitnik na lutriji kad ubodem kvalitet barem dvaput zaredom. Ovih dana sam na planini, primjećujem da mi godi jazz. Možda zato što je april njegov mjesec – često ga hvatam na seoskom tranzistoru. Gledam uglavnom dokumentarce. I to uglavnom na HRT-u.
Bljesak.info: Na čemu trenutno radiš?
Nikolić: Ljetos sam vodio dnevnik – zapisivao ljeto od prvog do posljednjeg dana. Tačnije, moj život tokom tri mjeseca otisnuo se usput i na papiru. Odživio sam ga duplo, takoreći. Sad mu se povremeno vraćam, dorađujem sitnice i slično, dok ne dođe vrijeme da se uknjiži i ponovo zaživi na neki svoj autonomni način.
