José Saramago

Književni nobelovac, sin seljaka bez zemlje, rođen je prije 100 godina

José de Sousa Saramago je rođen u središnjem Portugalu, u selu Azinhaga, u Ribateju. Njegovi roditelji, José de Sousa i Maria da Piedade, i njihove obitelji bili su seljaci bez zemlje koji su radili u latifundijama velikih zemljoposjednika.
Kultura / Knjige | 16. 11. 2022. u 10:59 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije ravno stotinu godina, 16. studenoga 1922. rođen je portugalski književnik, nobelovac José Saramago.

José de Sousa Saramago je rođen u središnjem Portugalu, u selu Azinhaga, u Ribateju. Njegovi roditelji, José de Sousa i Maria da Piedade, i njihove obitelji bili su seljaci bez zemlje koji su radili u latifundijama velikih zemljoposjednika.

Njegovom pravom imenu "José de Sousa" matičar je samoinicijativno dodao nadimak "Saramago", po kojemu je obitelj njegova oca bila poznata u selu. Saramago je poljska rotkvica, koja je služila kao hrana siromašnima u Portugalu.

Kad je José imao četiri godine, portugalski ustav je poništila vojska i započela je diktatura čiji je kraj vidio tek u svojim pedesetima. Tek kad je Saramago imao sedam godina i morao pokazati osobnu iskaznicu u osnovnoj školi, obitelj je shvatila da je njegovo puno ime José de Sousa Saramago.

Godine 1924. obitelj se, kao ruralne izbjeglice, preselila u Lisabon, gdje je otac našao posao policajca. Nekoliko mjeseci nakon preseljenja umro mu je najstariji brat Francisco. Uvijek iznova Saramago je provodio duža razdoblja svog djetinjstva s bakom i djedom po majci na selu u Azinhagi.

Odličan, ali siromašan učenik

Imao je odlične ocjene u školi, ali nakon dvije godine srednje škole, njegova obitelj više nije mogla financirati njegovo školovanje. Postao je mehaničar i dvije godine radio u autoradionici. Tijekom posjeta industrijskoj školi prvi put je došao u dodir s portugalskom književnošću.

Godine 1936. majka mu je poklonila njegovu prvu knjigu: "A Toutinegra do Moinho" (La Fauvette du Moulin) Émilea de Richebourga, feljtonski roman društveno-kritičkog utjecaja. Saramagova majka bila je nepismena, a otac je znao pisati slova i čitati riječi. Saramago je imao 19 godina kada je prvi put mogao kupiti svoje knjige novcem posuđenim od prijatelja.

Tijekom sljedećih nekoliko godina, Saramago je redovito navečer koristio javnu knjižnicu Palácio das Galveias; učio je sam što mu je ubrzo omogućilo rad u izdavačkim kućama i novinama prije nego što je 1976. postao slobodni pisac.

Godine 1944. Saramago se oženio slikaricom Ildom Reis, u to vrijeme zaposlenoj u portugalskoj socijalnoj skrbi.

Godine 1947. rođeno je njegovo jedino dijete Violante i Saramago je napisao svoj prvi roman pod naslovom Udovica (A Viúva). Izdavač je promijenio naslov u Zemlja grijeha (Terra do Pecado), što Saramagu nije bilo drago.

Napisao je i još jedan neobjavljeni prozni tekst, Clarabóia. Daljnji pokušaji pisanja doveli su ga do zaključka "...da nemam ništa vrijedno za reći". Zatim nije više ništa objavljivao sljedećih devetnaest godina do 1966.

Jednostavno je prestao objavljivati, ali onda...

Izgubio je posao 1949. iz političkih razloga, a od d 1955. Saramago je radio i kao prevoditelj Colettea, Pära Lagerkvista, Jeana Cassoua, Maupassanta, Andréa Bonnarda, Tolstoja, Baudelairea, Étiennea Balibara, Nikosa Poulantzasa, Henrija Focillona, Jacquesa Roumaina, Hegela, Raymonda Bayera za razne izdavače.

Video: Discurso Stocolmo

Godine 1966. vratio se u svijet književnosti: objavio je svoju prvu zbirku poezije Os Poemas Possíveis (Moguće pjesme), 1970. drugu Provavelmente Alegria (Vjerojatno sreća).

Nakon što se razveo od supruge 1970. godine, upustio se u vezu s portugalskom spisateljicom Isabel da Nóbrega koja je trajala do 1986. godine. Godine 1971. napušta izdavačku kuću Estúdios Cor i postaje poznati novinar i politički komentator. Godine 1972. rodila mu se prva unuka i radio je za Diário de Lisboa.

Saramago se postupno razvijao od kolumnista i pjesnika do romanopisca: imao je već 55 godina kada je 1977. objavljen njegov drugi roman, Priručnik crtanja i kaligrafije. Knjiga ima autobiografske crte.

Tom tematskom kompleksu pripada i njegovo prvo dramsko djelo Noć (A Noite) koje obilježava noć s 24. na 25. travnja 1974., noć uoči Revolucije karanfila koja je zapečatila kraj fašizma u Portugalu.

Uslijedila je zbirka pripovijedaka, drame i istraživanje domovine koje je bilo odlučujuće za njegovo buduće pripovjedačko djelo, Portugalsko putovanje, koje je moto svih njegovih romana o domovini.

"Problematizacija povijesti"

Temama čovjeka, društva i književnosti svojega doba vraća se u sljedećem romanu (Podignut sa zemlje – Levantado do Chão, 1980) pridružuje i pitanje čovjekove vjekovne borbe protiv društvene potlačenosti.

To djelo označilo je "problematizaciju povijesti" kao središnju temu cjelokupnoga njegova stvaralaštva, osobito u romanima Sjećanje na samostan (Memorial do Convento, 1982), Godina smrti Ricarda Reisa (O Ano da Morte de Ricardo Reis, 1984) i Priča o opsadi Lisabona (História do Cerco de Lisboa, 1989).

U njima se povijesni prizori, mjesta i likovi opisuju historiografski krajnje vjerodostojno, ali s prepoznatljivim autorskim odmakom koji se ogleda u pozornom promišljanju povijesne zbilje u svjetlu njegova ideološko-književnoga (marksističkog) svjetonazora.

U ostalim djelima (roman Evanđelje po Isusu Kristu – O Evangelho segundo Jesus Cristo, 1991., ili Ogled o sljepoći – Ensaio sobre a Cegueira, 1996) problematizira religijske, odnosno apokaliptičke teme, likove i mitove, varirajući motive grijeha (društvenih struktura), moralne odgovornosti, odnosa čovjeka prema Bogu i sl.

Saramago se smatra najvećim portugalskim i jednim od najutjecajnijih europskih pisaca modernoga doba. Njegova djela prevedena su na više od trideset jezika. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1998. godine.

José Saramago preminuo je 18. lipnja 2010. u 87. godini života u svom domu u Tíasu, Kanarski otoci, nakon duge bolesti.

IZJAVA

Ne, nema smrti.
Ni kamen ovaj mrtav nije,
Niti je mrtav plod koji je pao:
Žive od zagrljaja prstiju mojih,
Dišu ritmom moje krvi,
Dahom koji ih je dotakao.
Isto jednog dana, kad se osuši ova ruka,
U sjećanju druge ruke trajat će ona,
Kao što će usne čuvati šutke
Ukus ustiju kojima se poljubac dao.

(Preveo s portugalskog Branko Prelević)

Kopirati
Drag cursor here to close